Ljubav
Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!
(Prva Petrova poslanica - 1 Pt 4,8)
Dokumenti / tekstovi:
1.) Iz Opširnijih pravila sv. Bazilija Velikog, biskupa2.) Iz Poslanice Korinćanima sv. Klementa I., pape
3.) Iz Propovijedi blaženoga Izaka, opata samostana Stella
4.) Iz Rasprave o Ivanovu Evanđelju, sv. Augustina
5.) Dokumenti II.vatikanskog koncila
6.) Iz Ogledala ljubavi blaženoga Aelreda, opata
7.) Iz Rasprava Balduina Kantuarijskog, biskupa
8.) Iz Uspomena na svetu Ivanu Francisku de Chantal
9.) Iz "Povijest jedne duše", Sv.Terezija od Djeteta Isusa
10.) Iz knjige Razgovori, sv. Grgura Velikoga
11.) Iz Homilija sv. Ivana Zlatoustog, biskupa
12.) Iz Propovijedi sv. Leona Velikog, pape
13.) Iz poslanice Tralcima sv. Ignacija Antiohijskog
14.) Iz Djela sv. Antuna Marije Clareta, biskupa
15.) Iz spisa Les Réhabilités Bl. Jean-Joseph Latastea, Apostola zatvora
16.) Iz uputa sestrama Majke Klaudije Boellein, službenice Božje
17.) Iz rasprave »Zrenje Boga« Vilima, opata samostana Sv. Teodorika
18.) Iz Knjige O djevičanstvu, sv. Ambrozija, biskupa
19.) Iz Poslanice Diognetu (II.st.)
20.) Iz Razlaganja o Ivanovoj poslanici, sv. Augustina
21.) Iz govora sv. Fulgencija Ruspijskoga, biskupa
22.) Iz knjige Duhovno savršenstvo, Diadoha Foticenskog, biskupa
23.) Iz Duhovne oporuke sv. Anđele Merici, djevice
24.) Iz Poglavlja O ljubavi, sv. Maksima Ispovjedaoca, opata
25.) Iz spisa Ad uxorem, Tertulijana, prezbitera
26.) Iz Homilija svetoga Asterija Amazenskoga, biskupa
27.) Iz Pisma Chiare Corbella Petrillo, službenice Božje
28.) Iz Razgovora o božanskoj providnosti, svete Katarine Sijenske, djevice
29.) Iz Tumačenja Lukina Evanđelja, svetog Alberta Velikog, biskupa
30.) Iz spisa „Otajstvo ljubavi", Stjepana Tomislava Poglajena, prezbitera DI
31.) Iz Pisama svetoga Paulina Nolanskog, biskupa
32.) Iz Govora o Pjesmi nad pjesmama, svetog Bernarda, opata
33.) Iz Govora svetoga Petra Krizologa, biskupa
34.) Iz Opširnijih pravila sv. Bazilija Velikog, biskupa
35.) Iz Pisama svetog Ivana Bosca, prezbitera
36.) Iz Izlaganja o psalmima, svetog Ivana Fishera, biskupa i mučenika
37.) Iz Govora svetoga Augustina, biskupa
38.) Iz Homilija o Evanđeljima svetoga Grgura Velikog, pape
39.) Iz spisa "Quis dives" sv. Klementa Aleksandrijskog
40.) Iz Govora - Govor Cass. I, sv. Augustina, biskupa
41.) Iz spisa "In Matthaeum", sv. Ivana Zlatoustog, biskupa
42.) Iz spisa Comentarium in Ioannem 123, 5, sv. Augustina, biskupa
43.) Iz spisa Comentarium in Ioannem 65, 1-3, sv. Augustina, biskupa
44.) Iz spisa "Écrits spirituels, sv. 1,67", Augustina Guilleranda, prezbitera kartuzijanaca
45.) Iz spisa "Tumačenje Muke Gospodina našega Isusa Krista", Ivana Pravednog Lansperga, prezbitera kartuzijanca
46.) Iz spisa "Écrits spirituels, sv. 1,70-71", Augustina Guilleranda, prezbitera kartuzijanaca
47.) Iz spisa "Sermones de tempore (1)", Ivana Pravednog Lansperga, prezbitera kartuzijanca
48.) Iz spisa "Sermones de tempore (2)", Ivana Pravednog Lansperga, prezbitera kartuzijanca
| Ljubav | ||
| Hebrejski | אהבה | ahabah (a-hab-aw) |
| Grčki | Αγάπη | Agápi |
| Latinski | Amare | |
- 390 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 356 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 91 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Psalmima : 100 puta
U Novom zavjetu nalazi se i pojam SREBROLJUBLJE (ljubav prema novcu, bogatstvu..) koji se pojavljuje 5 puta i SEBELJUBLJE koje se pojavljuje 1 puta, a koji nisu ušli u popis redaka koji govore o ljubavi niti u donju tabelu po čitanjima.
| SZ | Petoknjižje | 45 |
| Povjesne knjige | 80 | |
| Mudrosne knjige | 206 | |
| Proroci | 59 | |
| NZ | Evanđelja | 91 |
| Djela apostolska | 3 | |
| Poslanice | 253 | |
| Otkrivenje | 9 | |
| Ukupno : | 746 |
| BC | Božja ljubav prema čovjeku | 186 |
| BI | Očeva ljubav prema Isusu | 18 |
| CB | Čovječja ljubav prema Bogu | 110 |
| CC | Ljubav čovjeka prema čovjeku | 225 |
| CGLU | Ljubav prema gluposti | 1 |
| CI | Čovječja ljubav prema Isusu | 6 |
| CJER | Ljubav za Jeruzalem | 1 |
| CMUD | Ljubav prema mudrosti | 7 |
| COPO | Ljubav iskazana poljupcem (od toga 4 puta Judin poljubac) | 27 |
| CSMR | Ljubav prema smrti | 1 |
| CZLO | Ljubav prema zlu | 4 |
| DC | Ljubav demona prema čovjeku ? ( Tobija 6,15) | 1 |
| IB | Isusova ljubav prema Ocu | 2 |
| IC | Isusova ljubav prema čovjeku | 17 |
| LJBZ | "Ljubazno" | 7 |
| OST | Ostali izričaji | 108 |
| PJ | Ljubavni izričaji u Pjesmi nad pjesmama | 25 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU znači dogmatski
onu kršćansku, spasenjsku ljubav istinite osobne
dobrohotnosti koju Božja milost omogućuje i nosi i koja
drugoga traži zbog njega samoga, a ne kao vrednotu
koristi ili uživanja za sebe, i zato ga i prihvaća u njegovoj
aposlutnoj jedincatosti, a da ga ne podvrgava vlastitom
»idealu«, te sebe veže s njim, a ne njega sa sobom .
Budući da je ljubav istinsko i totalno
ispunjenje duhovne osobe, zato »nesebičnost« ne znači
hladnoću i distancu, nego znači predavanje cijeloga
vlastitog bića koliko je to moguće i koliko taj drugi može
biti adresat takve ljubavi. Ljubav prema bližnjemu »radi
Boga« upravo ne znači učiniti bližnjega samo materijalom za vježbanje u ljubavi prema Bogu,
nego označuje onaj prostor i temelj koji tek omogućuje radikalnu
ljubav prema bližnjemu, jer je u nadnaravnom redu sam
Božji život najdublja tajna čovjeka.
U skladu s tim, prema
općem teološkom učenju, akt ljubavi prema bližnjem jest
akt teološke kreposti ljubavi prema Bogu, on je dakle
milosno od Duha Svetoga izvedeno suispunjenje unutar
trojstvenoga života u kojem je Pneuma Božja osobna
ljubav Božja.
Tu treba imati na umu da Bog objektivno
nije neki »predmet« za subjektivnu intencionalnost
čovjeka uz druge predmete. Bog je uvijek subjektivno i
objektivno dan u izvornom aktu koji prethodi refleksnoj
tematici kao onostrani temelj koji nosi taj akt i njegov
predmet u našem iskustvu, kao polazište i ishodište
nekoga čina koji je predmetno usmjeren na svijet. Kad
se Bog religiozno-kršćanski tematizira i sam se nadnaravno prepušta kao usmjerenje ljubavi ljudske
transcendentalnosti, onda se to događa prema čovjeku koji je
sam sebi dan u slobodi ulaska ljubavlju u svijet oko sebe
personalnim susretom i komunikacijom sa svojim Ti unutarsvjetskog iskustva.
Iz toga proizlazi: izvorno i
izričito
iskustvo Boga uvijek je dano u nekom svjetskom
iskustvu. Akt ljubavi prema bližnjemu jedini je kategorijalni i izvorni akt u kojem čovjek dostiže
kategorijalno danu cijelu stvarnost, a to je primarni akt
u kojem čovjek doživljava Boga.
I eksplicitna ljubav
prema Bogu još je nošena od one otvorenosti u
povjerenju i ljubavi prema cjelini stvarnosti koja se
događa u ljubavi prema bližnjemu. Otvorenost pojedinog čovjeka u ljubavi prema bližnjemu, koja teži
prema cjelini stvarnosti, ne može se ograničiti na jedino
Ti ili na doslovno bližnje. Obraćanjem prema cijeloj
starnosti, kršćanska ljubav prema bližnjemu nužno
uvijek ima (više ili manje izričito) društveno-političku
dimenziju (2. vat. sabor govori štaviše o »caritas politica«
u GS 75) koja, sa svoje strane,opet upućuje na to da se
kršćanska ljubav prema bližnjemu ne realizira u
sentimentalnostima i umjetnoj harmonizaciji, nego, kad
je potrebno, u borbi za druge i u izdržavanju neizbježnih
konflikata.
Biblijski tekstovi o jedinstvu ljubavi prema Bogu i
ljubavi prema bližnjemu: Mt 22,37 si; Rim 13,9 si; usp.
Mt 5,43 si; 7,12; 10,40 si; 25,40; himan ljubavi prema
bližnjemu 1 Kor 13; ljubav prema bližnjemu kao punina
zakona: Rim 13,10; Mt 22,40.
Tko je postigao pravu molitvu i ljubav,
taj više ne pravi razlike između stvari,
ne pravi razlike među griješnikom i pravednikom,
nego sve jednako voli i nikoga ne osuđuje,
kao i sam Bog,
jer sunce sja i kiša pada nad pravednima i nepravednima.
Niceta Stethatos (XI.st., monah samostana Studion )
Upamti da u Božijim očima ništa nije maleno.
Sve što činiš, čini s ljubavlju.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Ljubav nas obuzima samo onoliko
koliko joj se predamo.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Shvaćam... da sve duše ne mogu biti jednake;
treba da ih ima svakojakih,
da posebice proslave svaku Božju savršenost.
Meni je dao svoje neizmjerno milosrđe i
kroza nj ja promatram i klanjam se
ostalim Božjim savršenostima! ...
Tada mi se čini da sva ona
odsijevaju ljubavlju, pa i sama pravednost
(i to možda još više nego
ikoje drugo savršenstvo) čini
mi se obavita ljubavlju...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
O moj Bože, zar će Tvoja
prezrena ljubav ostati
u Tvom Srcu?
Čini mi se kad bi Ti našao duše
koje bi se prikazale kao žrtve
paljenice Tvojoj ljubavi,
da bi ih Ti brzo spalio...
O moj Isuse,
daj da to budem ja...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
O Isuse, moja ljubavi...
napokon sam našla svoje zvanje:
moje zvanje je ljubav.
Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi,
a to si mi mjesto dao Ti,
o Bože moj.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Ti znaš, o moj Bože,
da nikada nisam željela drugo
nego ljubiti Tebe...
Ali ljubav privlači ljubav,
tako se, o moj Isuse,
i moja ljubav diže k Tebi...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Ljubav našega Gospodina otkriva
isto tako i najpriprostijoj duši
koja se ni u čemu ne opire
njegovoj milosti,
kao i najuzvišenijoj duši...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Budući da je svojstvo ljubavi
da se ponizuje,
čini se kad bi sve duše bile slične
dušama učitelja koji su sjajem
svoje nauke rasvijetlili Crkvu,
da se dragi Bog ne bi spuštao dosta
nisko dolazeći do njihova srca.
On je pozvao bijednog divljaka
koji ima prirodni zakon,
da se po njemu ravna, i on se udostojava
silaziti sve do njihovih srdaca;
i tu su njegovi poljski cvjetovi,
čija ga jednostavnost očarava...
Spuštajući se tako, dragi Bog pokazuje
svoju beskrajnu veličinu...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Profilo della dottrina spirituale
di s.
Teresa del Bambino Gesù, 1959:
Nisam drugo nego slabašno i nesavršeno stvorenje;
ali ipak, Isuse, baš ta moja slabost
daje mi smjelosti da Ti se prikažem
kao žrtva tvoje ljubavi...
Ljubav me je izabrala za žrtvu,
mada sam slabo i nesavršeno stvorenje!
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
O Isuse, dopusti da Ti u svojoj
pretjeranoj zahvalnosti kažem
da Tvoja ljubav ide do ludila.
Kako Ti kraj toga ludila možeš
htjeti da se moje srce ne vine k Tebi?
Kako moje pouzdanje može imati granica?...
Ah, za Tebe su sveci, ja to znam,
počinili tolike ludosti,
učinili su velike stvari
jer su bili orlovi...
Isuse, ja sam premalena da
činim tako velike stvari...
a moja je ludost da se nadam da će me
Tvoja ljubav primiti kao žrtvu...
Moja se ludost sastoji u tome da zaklinjem
svoju braću orlove da mi pribave milost
da poletim k suncu ljubavi na
vlastitim krilima Božanskog orla...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Ja ne želim skupljati zasluge za nebo,
hoću raditi samo za tvoju ljubav,
s jednim ciljem da tebe razveselim...
I da spasavam duše koje će te vječno ljubiti...
Ne želim drugoga prijestolja i
druge krune osim tebe, moj Ljubljeni!
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Shvatila sam da su bez ljubavi
sva djela ništa, pa i ona najsjajnija,
kao na primjer uskrisivanje mrtvih
ili obraćanje naroda…
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Ja nemam drugoga sredstva
da ti dokažem svoju ljubav,
nego da bacam cvijeće, to jest,
da ne propustim ni jednu malu žrtvu…,
da iskoristim sva najmanja djela i
da ih činim iz ljubavi.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povijest jedne duše:
Shvaćam vrlo dobro da nas samo ljubav
može učiniti milima dragom Bogu,
i ta je ljubav jedino dobro
za kojim težim.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Čista je ljubav ono veliko značenje milosrdne ljubavi,
tih dviju kratkih riječi koje sažimlju
čitav čovjekov odnos prema Bogu i bližnjemu.
Kao što je naš Gospodin objasnio:
"O ljubavi ovisi sav Zakon i proroci."
Sv.Aelred iz Rievaluxa , redovnik cistercit (1110.-1167.)
De Spirituali Amicitia:
Cijeli se moj duh davao čuvstvu i
posvećivao ljubavi, jer ništa mi se
nije činilo slađim, ništa veselijim,
ništa korisnijim od toga da budem
ljubljen i da ljubim.
Tako, lelujajući među raznim ljubavima
i prijateljstvima, moja je duša bila
otimana malo ovdje malo tamo:
niječući zakon istinskoga prijateljstva,
prepuštala se često njegovu prividu.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
De Spirituali Amicitia:
Fons et origo amicitiae amor est,
nam amor sine amicitia esse potest,
amicitia sine amore numquam.
- Vrelo i iskon prijateljstva jest ljubav.
Ljubav je moguća bez prijateljstva,
a prijateljstvo nije nikako moguće bez ljubavi.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
De Spirituali Amicitia:
Pružimo prijateljima koliko god možemo
predanja, milosti, ljupkosti i ljubavi,
a isprazne časti i terete dajmo onima
koje nam razum propisuje,
znajući da onaj nikada istinski
ne ljubi prijatelja, ako mu sam prijatelj
nije dostatan, nego su mu potrebne
takve bezvrijedne i prezirne stvari.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
De Spirituali Amicitia:
Kako li je korisno uzajamno trpjeti
i raditi jedan za drugoga,
uzajamno nositi terete,
jer svakomu je slatko da zaboravlja
sebe zbog drugoga;
više voljeti volju drugoga nego svoju
vlastitu volju, više se brinuti za
potrebe drugoga negoli za svoje potrebe;
suprotstavljati se i izlagati se nevoljama.
Kako je također slatko voditi zajedno
razgovore, jedan drugomu razotkrivati
svoje nakane, sve zajedno ispitivati
te se u svemu slagati.
K tomu se još dodaje i molitva jednoga
za drugoga, a molitva koju upućuje prijatelj
toliko je djelotvornija koliko je
strasnije upravljena Bogu,
i to s prolivenim suzama,
pobuđenima strahom, izazvanima
strašću i potaknutima bolju.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
Onaj tko uistinu žudi za ljubavlju,
iskreno j traži.
Onaj tko je iskreno traži, sigurno je nalazi.
Onaj tko je nađe, otkrio je izvor života.
Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)
Neki misle da se savršenstvo sastoji
u strogom životu, drugi u molitvi,
neki u primanju sakramenata,
drugi opet u milostinji…
Ali oni se varaju.
Savršenstvo je u tome da ljubimo Boga svim srcem...
Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)
Moramo se bojati Boga iz ljubavi,
a ne ljubiti Boga iz straha.
Sv.Franjo Saleški , biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)
Iz spisa M. Herceg, Vrata u tišinu:
Meditiramo da probudimo ljubav,
kontempliramo jer ljubimo.
Kontemplacija se ne sastoji
od mnogo mišljenja,
nego od mnogo ljubljenja.
Sv.Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)
Savršeno voli Stvoritelja onaj tko iskazuje čistu ljubav svojemu bližnjemu.
Sv.Beda Časni , biskup i crkveni naučitelj (673.-735.)
Sva je naša religija lažna i sve su naše kreposti samo iluzije,
a mi sami dvoličnjaci u očima Božjim,
ako nemamo jednaku ljubav prema svakome-
prema dobrima i prema zlima,
prema siromašnima i prema bogatima,
ako one koji nam nanose zlo
ne ljubimo isto kao i one koji nam čine dobro.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Ljubim te, Gospodine,
i jedina milost koju te molim jest da te ljubim vječno.
Moj Bože, ako mi jezik ne može
svakoga trena ponavljati da te ljubim,
hoću da ti to moje srce ponovi
svaki put kada udahnem.
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz Oratio :
Ljubim te, moj Bože,
i jedina mi je želja ljubiti tebe
do posljednjeg daha života.
Ljubim te, o moj beskrajno dragi Bože,
i više volim umrijeti ljubeći tebe,
nego živjeti a da te ne ljubim.
Ljubim te, Gospodine,
i jedina milost koju te molim,
jest da te vječno ljubim. [...]
Moj Bože, ako moj jezik ne može
svakog trena reći da te ljubim,
hoću da ti to moje srce ponovi
kolikogod puta udahnem.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
O djeco moja,
koliko je Bog dobar!
Koliku li nam je ljubav
do danas pokazao!
To ćemo tek u nebu razumjeti!
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Mi cijenimo izvjesnu stvar
prema žrtvi što smo za nju platili:
Prosudite, prema tome, koliku
ljubav ima naš Gospodin prema
našoj duši za koju je prolio
čitavu svoju krv!
Stoga, on želi biti uz nju
i čezne za njom.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Kako li je lijepo,
kako li je veliko poznavati,
ljubiti Boga i Njemu služiti!
To je glavna stvar što je
imamo vršiti na ovoj zemlji.
Sve ono što činimo izvan toga
jest izgubljeno vrijeme.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Bog nas je postavio na zemlju,
da vidi kako ćemo se ponašati i
da li ćemo Ga ljubiti.
Ali nitko ne ostaje na zemlji.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Čovjek, stvoren iz ljubavi,
ne može živjeti bez ljubavi,
zato je vrlo sklon da ljubi.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Ili ljubi Boga,
ili ljubi samog sebe i svijet.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Boga se ne može ljubiti ukoliko
to ne svjedočimo svojim djelima.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Ljubiti Boga sa svim svojim srcem,
i ljubiti samo Njega,
znači činiti Ga prisutnim u
svemu onome što činimo.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Nije moguće svakome dijeliti
obilnu milostinju siromasima,
ni unići u neki Red,
povući se u kartuziju ili pustinju,
ali svi možemo ljubiti Boga
iz dubine svoga srca.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Naša se ljubav prema Bogu
ne sastoji samo govorom - da
Ga ljubimo govoreći samo ustima:
"Moj Bože, ja te ljubim!"
Ljubiti Boga svim srcem,
svom pameti, sa svom snagom,
i iznad svega, znači biti
spreman izgubiti sva zemaljska
dobra, čast, i isti život,
negoli Ga uvrijediti.
Ljubav naša prema Bogu
isključuje sve ljubiti
iznad Njega, sve ono što naše
srce ne dijeli s Njime.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Kad bismo se mogli uživiti u sreću
da možemo ljubiti Boga,
ostali bismo nepokretni,
u ekstazi.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Da li riba traži stabla ili pustinju?
Ne, ona pliva u vodi.
Boravi li ptica skakutajući po zemlji?
Ne, ona leti zrakom.
A čovjek koji je stvoren
da Boga ljubi,
da Boga posjeduje,
ne ljubi Ga i svoje osjećaje
dariva drugome.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Ukoliko ne uzljubite svoga Boga,
nikada nećete biti zadovoljni,
sve će vas mučiti.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Osim dragog Boga,
ništa nije trajno, ništa, ništa!
Naš život prolazi kao puhanje vjetra.
Kako li sve prolazi,
kako li sve propada...
Zdravlje se narušava,
ako je ugled, umanjuje se,
prolazimo poput vjetra...
Sve prolazi trkom, sve se žuri.
O moj Bože, moj Bože,
koliko moraju trpjeti oni
koji se zaljubljuju u svaku stvar!...
Tome su skloni,
jer previše ljube sami sebe,
ali se ne ljube razumno,
zarobljuju se ljubavlju prema sebi i
svijetu , tražeći sebe,
priljubljujući se u stvorenja
više nego u Boga, nikad sretni,
uvijek su mučeni i nezadovoljni.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Bože moj, ljubim Te i jedino
ja želim da Te ljubim do zadnjeg
časa mojeg života.
Ljubim Tebe, koji si Bog dostojan
bezgranične ljubavi i radije
želim u toj ljubavi umrijeti
negoli samo trenutak biti bez
da te ljubim.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Bože moj, daj da Te ljubim
na času smrti i daj mi znati
da Te ljubim, Bože moj.
Što se više približavam svome kraju,
tim više neka moja ljubav raste i
Tvojom milošću se usavršava.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Ljubav je dragocjena krepost
bez koje je naša vjera samo
maglovita pojava.
Sv.Ivan Marija Vianney, prezbiter (1786.-1859.)
Istinska ljubav znači vraćanje dobra za zlo - UVIJEK!
Sv. Marija Mazzarello, suutemeljiteljica
Družbe sestara Kćeri Marije Pomoćnice (1837.-1881.)
U predvečerje svog života
bit ćeš pitan o ljubavi.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Iz spisa Molitva duše obuzete ljubavlju:
Nebesa su u meni;
zemlja je u meni;
anđeli u meni;
Majka Božja i sva stvorenja u meni;
Bog sam je u meni i za mene.
jer ie Krist u meni i čitav za mene.
Sv. Ivan od Križa , prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Duhovni spjev, XXIX, 2.:
Malo čiste ljubavi
dragocjenije je pred Bogom i za samu dušu,
i više koristi donosi Crkvi,
negoli sva druga djela zajedno.
Sv. Ivan od Križa , prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Iz spisa Živi plamen ljubavi:
Budući da Bog, dakle, kao davatelj
komunicira s njim kroz
jednostavnu spoznaju s ljubavlju,
osoba također, kao primatelj,
komunicira s Bogom kroz jednostavnu spoznaju ili
pozornost iz ljubavi,
pa je tako spoznaja združena
sa spoznajom i ljubav s ljubavlju.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Iz spisa Živi plamen ljubavi:
U već pročišćenoj duši,
prokušanoj u ognju suprotivština, trpljenja i
različitih napasti te pronađenoj
da je vjerna u ljubavi,
bit će već na zemlji ispunjene one riječi
koje je Sin Božji obećao da će,
ako ga netko ljubi,
Sveto Trojstvo doći k njemu i
kod njega se nastaniti:
to jest da će mu na božanski način
rasvijetliti razum u mudrosti Sina,
da će mu volju ispuniti užitkom u
Duhu Svetom i da će ga Otac snažno privući
u ponor svoga blaženstva.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Iz spisa Uspon na goru Karmel:
Tko ljubi Boga svim srcem,
ljubit će i stvorenja puno većom
savršenošću negoli da ih ljubi bez Boga.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Iz spisa Živi plamen ljubavi:
(O daljnji razvoju duše
nakon Duhovne ženidbe)
Duši se događa kao i drvu u koje
premda je prodrla vatra i
promijenila ga i združila ga sa sobom,
sve više se raspaljuje i usijava
dok ne stane bacati plamenove i iskre.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Ne osjećati zavist, bijes, ogorčenje prema onome tko vas je uvrijedio
još uvijek ne znači ljubiti ga.
Moguće je, bez imalo ljubavi, izbjeći vraćanje zla za zlo.
Ali spontano vraćati dobro za zlo pripada savršenoj duhovnoj ljubavi.
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Iz spisa Glave o ljubavi, IV ,17:
Cilj Božanske Providnosti jest
da pravom vjerom i duhovnom ljubavlju
sjedini one koji su na razne načine
zlom razdijeljeni.
Jer, Spasitelj je i stradao
[s ciljem] da rasijanu
djecu Božju sabere u jedno.
(Iv 11, 52)
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Iz spisa Glave o ljubavi, 1,15:
Onaj tko u srcu svome vidi trag mržnje
prema bilo kojem čovjeku za bilo kakvu
pogrešku potpuno je tuđ
ljubavi prema Bogu.
Jer, ljubav prema Bogu nikako ne trpi
mržnju prema čovjeku.
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Iz spisa Glave o ljubavi, 4,35:
Razumna duša koja gaji mržnju prema bilo kojem čovjeku
ne može biti u miru s Bogom, koji je dao zapovijed:
„Ako li ne oprostite ljudima pogreške njihove,
ni Otac vaš nebeski neće oprostiti vama vaših pogrešaka“ (Mt 6,15).
Ukoliko se, pak, on ne želi pomiriti, ti se čuvaj mržnje,
moleći se iskreno za njega i ne govoreći zlo o njemu ni pred kim.
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Iz spisa Glave o ljubavi, 4,35:
Nemoj prezreti zapovijed o ljubavi
s obzirom da ćeš njome postati sin Božji.
Ukoliko je, pak, prestupiš,
pokazat ćeš se kao sin pakla.
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Iz spisa Glave o ljubavi, 1,39-40:
Ni ti nemoj govoriti da te gola vjera
u Gospodina našeg Isusa Krista može spasiti.
Jer, rečeno nije moguće ukoliko
ne stekneš i ljubav prema Njemu kroz djela.
Jer, gola vjera [ne koristi],
budući da i đavli vjeruju i drhte (Jak 2,19).
Djelo ljubavi sačinjavaju usrdno
dobročinstvo bližnjem, dugotrpeljivost,
trpljenje i upotrebljavanje stvari
s ispravnom nakanom.
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Iz spisa Glave o ljubavi, 2,36:
U svim našim djelima Bog prati namjeru,
tj. činimo li sve radi Njega,
ili iz nekog drugog razloga.
Sv. Maksim Ispovjedaoc, monah (umro 662.)
Vjerujemo u Božju ljubav prema nama.
Vjerovati u ljubav je sve.
Nije dovoljno vjerovati u Istinu.
Moramo vjerovati u Ljubav,
a Ljubav je naš Gospodin u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
To je vjera koja čini da Boga ljubimo.
U Euharistiji moli za ovu čistu i jednostavnu vjeru.
Ljudi će te poučiti, ali će ti jedino Isus dati milost da vjeruješ u Njega.
Imaš Euharistiju. Što više želiš?
Sv. Petar Julijan Eymard , prezbiter i utemeljitelj reda (1811.-1868.)
Onaj tko uistinu žudi za ljubavlju,
iskreno j traži.
Onaj tko je iskreno traži, sigurno je nalazi.
Onaj tko je nađe, otkrio je izvor života.
Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)
Gospodin ne gleda tolika na veličinu djela
koliko na ljubav kojom se djelo čini.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
O moj Gospodine! U koje boli stežeš one koji Te ljube!
Ali sve je to malo prema onome, što im poslije
daješ.
Pravo je da ono što je puno, puno i košta,
a najviše kad služi za očistiti dušu zato da uđe u sedme odaje ,
kao
što se u čistilištu čiste one duše što trebaju ući u nebo;
tim više što je pred veličinom cilja ,
ova patnja tako
mala kao što bi to bila kap vode naspram mora,
usprkos toga što je ova muka
i bol sama po sebi takva da, po mom mišljenju,
nadilazi
sve muke koje postoje na zemlji.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Jer je posve izvjesno, da nas sam Gospodin ispunja sobom
čim ispraznimo iz sebe sve stvorove,
te se otrgnemo od njih iz ljubavi prema Bogu.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Osnutci:
Istinski ljubitelj ne prestaje
nikada ljubiti i misli uvijek
na Ljubljenoga na bilo kojem
mjestu se nalazio.
Sv.Terezija Avilska , crkvena naučiteljica (1515.-1582.)
Mogu s Njime razgovarati kao s Prijteljem,
premda je Gospodin...
Ostaje samo strah da Vas se ne uvrijedi,
ali ne strah od kazne,
Gospodine moj,
jer se do toga ne drži ništa
ako se usporedi sa strahom
da se ne izgubi Vas..
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Sonet:
Ne plamti za Te, o Bože, ljubav moja
Ni zbog neba, što je obećano nama,
Ni zbog teška straha od paklenih plama
Nisam za to vjerna službenica Tvoja.
Ti, Gospode, moga srca nespokoju
Jedini si uzrok: na križu, s ranama,
Obasut - kad gledam - gdje si uvredama,
I smrt s teškim čekaš patnjama bez broja.
Ljubav Tvoja, o Bože, dira me, i tako:
Ljubila bih Tebe, i da neba nije.
Bojala se, i da ne postoji pako;
Nagrade bih svake odrekla se lako:
da ničeg nema, čemu se nadat smije
ljubila bih ipak jednako Te jako.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Život, 30,20.:
Unutarnja me pobuda potiče
da u bilo čemu služim Bogu,
pa kad ne mogu činiti ništa više,
kitim slike cvijećem i grančicama,
metem, uređujem kapelu.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Opomene u obliku pobudnih izreka:
Duša će ti se brzo usavršiti u
ljubavi Božjoj ako često
probudiš čin ljubavi.
Ovo jednako vrijedi za sve
ostale kreposti.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu
lako je usporediti s dvojnim vratima
koja se otvaraju istodobno.
Nije moguće otvoriti jedna,
a da se ne otvore i druga,
niti je moguće zatvoriti jedna,
a da se ne zatvore i druga.
Soren Kierkegaard, filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz djela H.U.v.Balthasar Apokalypse der deutschen Seele :
Kao što mirno jezero u svojoj dubini
ima svoj temelj u vrelu
koje je skriveno čovjekovim očima,
tako i čovjekova ljubav
ima svoj temelj u Božjoj ljubavi.
Kada vrelo ne bi bilo u temelju,
Bog ne bi bio ljubav,
a tako ne bi bilo ni mirnoga jezera,
ni ljubavi u čovjeku.
Soren Kierkegaard, filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa V.Frankl - Patnja zbog besmislenog života,76:
Pa i kad bi mi ludost držala
pred očima luđačku košulju -
ja mogu svoju dušu
još uvijek spasiti:
ako u meni pobjeđuje moja
ljubav prema Bogu...
Soren Kierkegaard, filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Furcht und Zittern. Dialektische
Lyrik von Johannes de Silentio, 1843.
Ali, svatko je bio velik
na svoj način i svatko u odnosu
naspram veličine onoga što je ljubio.
Jer tko je samoga sebe ljubio,
postao je velik po sebi samom,
a tko je ljubio druge ljude,
postao je velik po svojoj predanosti,
no tko je ljubio Boga,
postao je veći nego svi.
Svaki treba da živi u sjećanju,
ali je svaki postao velik u odnosu
naspram svoga očekivanja.
Jedan je postao velik,
ukoliko je očekivao moguće;
drugi, ukoliko je očekivao vječno,
ali tko je očekivao nemoguće,
postao je najveći nego svi.
Soren Kierkegaard, filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Die Tagebücher:
Bog ima samo jednu strast:
ljubiti i htjeti biti ljubljen.
Ono što mu se svidjelo, jest sljedeće:
egzistencijalno proći najrazličitije načine
kojima može biti ljubljen.
Jednom on želi da ga ljubimo kao što
dijete ljubi Oca, katkad da ga ljubimo
kao prijatelj prijatelja,
a opet ponekad da ga ljubimo kao onoga
koji nosi dobre darove,
nekad pak da ga ljubimo kao onoga
koji ljubljenoga kuša i ispituje.
Ako smijem reći, u kršćanstvu se radi
o sljedećoj ideji: htjeti biti ljubljen
kao što je zaručnik ljubljen od zaručnice,
i to tako da je svako
preispitivanje nepotrebno.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Die Tagebücher:
Zamisli si zaljubljenu djevojku.
Jedno će joj vrijeme biti dovoljno
da svoju ljubav izrazi jamstvima.
No, doći će trenutak kada je to više
ne će moći zadovoljiti, kada će
žuditi da padne ljubljenomu oko vrata.
To znači da ona zahtijeva
jači patološki izričaj.
Takav je odnos i vjernika prema Bogu:
izraziti svoju zahvalnost riječima,
ali će naposljetku doći trenutak
gdje on mora reći: ne mogu izdržati,
to više ne zadovoljava potrebu u meni;
ti, o Bože, moraš mi dopustiti
daleko jači izričaj za moju zahvalnost:
djela.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa E. Przywara, Das Geheimnis Kierkegaards:
Što čovjeka čini velikim,
čudom stvorenja, dragim u Božjim očima?
Što čovjeka čini jakim,
jačim od cijeloga svijeta,
i što ga čini slabim, slabijim od djeteta?
Što čovjeka čini nepokolebljivim,
nepokolebljivijim od stijene,
što ga čini mekanim, mekšim od voska?
– To je ljubav.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Die Tagebücher:
Nekršćansko je shvaćanje ljubavi
da je ona osjećaj ili nešto slično.
Naime, to je estetska definicija,
a ona je prikladna za erotsko i sve drugo.
A ljubav u kršćanskom duhu jest djelo ljubavi.
Kristova ljubav nije bila nutarnji osjećaj i
duboko srce i sl.,
nego ona je bila djelo ljubavi,
djelo koje je bilo njegov život.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Die Tagebücher:
Eva je bila ona koja je zavela muškarca.
Kao odšteta za sve to ne postoji
zahtjevnija zadaća za ženu nego da ju
ljubi onaj koji je zalutao i
koji se može vratiti na pravi put
jedino ljubavlju prema njoj.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Ima onih koji traže znanje radi znanja; to je znatiželja.
Postoje oni koji traže znanje da bi ih drugi znali; to je taština.
Ima onih koji traže znanje kako bi služili;
TO JE LJUBAV.
Sv. Bernard, prezbiter i crkveni naučitelj (1090.-1153.)
Iz spisa A.Kusić, Opći pregled kršćanske mistike, 1987.:
Htjeti znati samo radi toga da bi se znalo
štetna je radoznalost.
Htjeti znati da bi se postalo
svjesnim jest taština.
Htjeti znati da bi se prodavalo znanje
jest pogrdna trgovina.
Htjeti znati za izgrađivanje jest ljubav.
Sv. Bernard, prezbiter i crkveni naučitelj (1090.-1153.)
Iz spisa A.Kusić, Opći pregled kršćanske mistike, 1987.:
Bog biva samo toliko duboko spoznat,
koliko se ljubi.
Sv. Bernard, prezbiter i crkveni naučitelj (1090.-1153.)
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet,
moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem;
ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje,
raspolaži sa svime po svojoj volji;
daj mi samo svoju ljubav i milost i to mi je dosta.
Sv. Ignacije Loyolski (1491.-1556.)
Iz spisa Ustanove, 288:
Svi neka nastoje imati pravu nakanu,
ne samo što se tiče njihova staleža
već i u svakoj pojedinoj stvari (...)
A često ih valja opomenuti da u svemu traže Boga,
ostavivši, koliko je moguće, ljubav svih stvorova,
da svu ljubav prenesu na njihova Stvoritelja
pa ljube njega u svim stvorovima i sve u njemu,
prema presvetoj i božanskoj Volji njegovoj.
Sv. Ignacije Loyolski (1491.-1556.)
Iz spisa Spisi Ignacija Loyole, Torino,1988.:
Rastresenosti prihvaćene da bi se služilo
Bogu prema Njegovoj volji,
prihvaćenoj u poslušnosti,
ne samo da mogu imati istu vrijednost
kao i sjedinjenje i sabranost žarke kontemplacije,
nego mogu biti također još prihvatljivije
ukoliko proizlaze iz jače i žarče ljubavi.
Sv. Ignacije Loyolski (1491.-1556.)
Iz spisa Duhovne vježbe, 189:
Svatko neka, naime, pamti
da će u svim duhovnim stvarima
toliko napredovati
koliko se bude odrekao ljubavi
prema samom sebi,
svoje vlastite volje i koristi.
Sv. Ignacije Loyolski (1491.-1556.)
Iz spisa Tražiti Boga u svim stvarima,1999.:
Kontemplacija da se postigne ljubav
(»Contemplatio ad amorem«)
nije samo jedna od meditacija,
u ovom slučaju posljednja u knjižici
Ignacijevih Duhovnih vježbi,
nego je ona nov način molitve.
Ona nas osposobljuje da tražimo i nalazimo
Boga u svemu što nas okružuje.
U svemu mogu ljubiti Boga i
sve mogu ljubiti u Bogu.
To je pedagogija duhovnih vježbi.
Osoba može biti kontemplativna u akciji,
može naći Boga u svim stvarima.
To je rezultat rasta u nutarnjoj slobodi srca.
Jer što je netko slobodniji u svom srcu,
to će biti sposobniji naći, vidjeti i
ljubiti Boga u svim stvarima.
»Blago čistima srcem,
oni će Boga gledati« (Mt
5,8), kaže Isus.
Mijo Nikić, prezbiter DI, psiholog (1953.)
Iz spisa Odgoj za afektivnu zrelost,1991.:
Stvoreni smo na sliku Božju,
i kao djeca Božja ne moramo tražiti
svoj identitet i svoju vrijednost
u uspjehu i vanjskoj veličini,
u grčevilom traženju da budemo
voljeni pod svaku cijenu.
Mnogo je važnije biti nego imati.
Osim toga, važno je imati na pameti
da mi možemo voljeti jer smo prvi voljeni
od Onoga koji je Ljubav sama.
U konačnici ljubav je dar Neba da se na Zemlji
bar donekle dočara ljepota jednom izgubljenog Raja.
U mjeri u kojoj osoba posjeduje čisto i slobodno srce,
u toj mjeri biti će sposobna primiti taj dar.
Mijo Nikić, prezbiter DI, psiholog (1953.)
Najdraže stvari Vaše ljubavi neka budu ove dvije velike tajne:
Presveti Oltarski Sakramenat i Muka Isusova.
Kada bi se ljubavi svih srdaca stočile u jedno jedino srce,
svakako ne bi odgovaralo niti u najmanjoj mjeri Ijubavi
koju je Isus Krist iskazao u ova dva misterija.
Nastojte, dakle, u životu koji vam još preostaje
da ljubite i pouzdajete se,
bez straha kada se nađete u teškoćama i bolima,
jer to je znak ljubavi Božje prema Vama, a ne mržnje.
Sv.Alfons Liguori , biskup i crkveni naučitelj(1696.-1787.)
Sva svetost i savršenost
sastoji se u tome da ljubimo Isusa Krista,
naše najveće dobro, našega Spasitelja, našega Boga.
Sam Isus je kazao: “Ta sam vas Otac ljubi,
jer vi ste mene ljubili...” (Iv 16,27).
Sv.Alfons Liguori , biskup i crkveni naučitelj(1696.-1787.)
Iz spisa Pobožnost Srdcu Isusovu »Velika devetnicu spasa«
Ivan Merz počeo je prvim petkom u siječnju 3.1.1919. i
završio 5.rujna.
I tom zgodom piše:
»Jučer je bio najznamenitiji dan u mojem životu.
Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srdca Isusova
i vjerujem, da ću gledati dubine Presvetoga Trojstva.
Neizmjernu onu ljubav Kristovu
moram barem nekako ovdje zaslužiti,
pa ću s Božjom pomoću gledati
da djelo posvećenja što snažnije nastavim.«
Vježbu naknadne sv. Pričesti nastavio je Ivan sve do smrti,
a prikazao je i izričito svoje boli, napose podnesene uvrede,
kao naknadu Božankome Srcu za psovke Hrvatskoga naroda.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Sabrana djela, III. :
Ljubav prema domovini je najviša
zemaljska ljubav prema bližnjemu.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik,1914:
U nedjelju je Pričest.
Ne mogu shvatiti da će Krist,
Bog-Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži,
koga čovjek u snu i na javi osjeća,
Onaj jaki i svemoćni,
koji je dao kretnju vasioni,
Onaj koji nad svakom travkom i
nad svakim crvićem bdije;
da Krist kome su čavle kroz noge
i ruke probijali, na koga su pljuvali,
Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio,
te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i
zemljom potresao, da će Taj biti moj,
da će se razgovarati sa mnom, čovjekom,
za koga samo ja pravo znadem.
Po tome vidim da je to On,
jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik, 27.12.1915.:
Bože, Bože, koliko Te ljubim,
koliko Ti zahvaljujem što mi sada
dušu ispunjaš čudesnom, punom slašću.
Kako se moja duša diže,
kako leti k Tebi.
Htjela bi da nadčovječjom snagom
razbije ova prsa i ode gore i
da se s Tobom vječno sjedini.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa D. KNIEWALD : Dr Ivan Merz, životopis:
Ljubav ne postoji onako
kako je slika svijet i književnost.
Jedno je prirodni nagon i buđenje
ovoga svijet nazivlje 'ljubav'.
To je koketerija i slično, prosta sjetilnost.
Daleko sam već od toga.
No drugo je ovdje, čisto od svake
tjelesne primjese i tjelesne simpatije,
premda se i ona nastoji katkad ušuljati.
Težnja je da upoznam duševni život
jedne ženske, koja je duševno već mnogo proživjela.
Ženski je duševni život posve
drukčiji od muškog.
I jedan i drugi ima svoje ljepote.
Čovjek ne teži samo da zaroni u svoju dušu i
da iz nje luči kristale Vječnosti,
on traži i ženske prijatelje.
U dnu njezine duše jest nešto od Madone i
to mi u njoj tražimo.
Možda je to traženje vječno lijepih iskrica,
čeznuće i ljubav.
Božji se plan tako krasno izvršuje.
Do braka, kojem je cilj širenje čovječanstva,
dolazi se na skroz duhovni način.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa D. KNIEWALD : Dr Ivan Merz, životopis:
Žena nije tu samo radi ljubavi.
I ona je anima religiosum.
Treba samo pomisliti na duševnu veličinu
časnih sestara i njihov veliki rad...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
U svemu sam nastojao biti vođen
jedino čistom ljubavlju prema Bogu
i nikakvom drugom željom.
Otkako sam kao svrhu svega svojega djelovanja uzeo:
sve vršiti iz ljubavi prema Bogu,
više se ne brinem o tome
hoću li biti proklet ili spašen.
Od tada se dobro osjećam.
Zadovoljan sam ako iz ljubavi prema Bogu
smijem podići jednu slamku s poda.
Od Njega ne tražim darova;
tražim samo Njega i ništa drugo.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Više ne razmišljam ni o smrti,
ni o svojim grijesima,
ni o nebu, ni o paklu.
Mislim samo o tome da male stvari
radim iz ljubavi prema Bogu,
jer nisam kadar učiniti nešto veliko.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Da bi se došlo k Bogu,
nije prijeko potrebna ni mudrost ni učenost.
Samo je jedno prijeko potrebno:
srce koje je čvrsto odlučilo
Njemu se predati i Njega ljubiti
više od svega ostaloga.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Ja prevrćem palačinke u tavi
iz ljubavi prema Bogu.
Ako sam dovršio posao
i više nemam što raditi,
bacam se na pod i molim se Bogu
kojem zahvaljujem za milost da mogu raditi.
Nakon toga ustajem zadovoljan poput kralja.
Ako ne mogu ništa drugo činiti
zadovoljan sam ako iz ljubavi prema Bogu
smijem podići jednu slamku sa zemlje.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
U svojim sam svakidašnjim poslovima
sjedinjeniji s Bogom
negoli kad se u molitvene sate povlačim od posla.
Nakon njih obično se vraćam
s velikom suhoćom duha.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Po naravi sam vrlo nesklon radu u kuhinji.
Ipak sam se naučio i tamo sve raditi
iz ljubavi prema Bogu.
Molim ga u svakoj prilici za milost
da mogu ispuniti svoje dužnosti.
Tako mi je taj posao u ovih petnaest godina,
koliko sam do sada proveo u kuhinji,
bio vrlo lak.
Sad sam u postolariji i ondje
mi se vrlo sviđa.
Ali, u svako sam doba spreman
predati taj posao, kao, uostalom,
i svaki drugi posao,
jer se u svakome radujem čak i
najneznatnije stvari činiti
iz ljubavi prema Bogu.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Kao što se nakalemljena grančica izgubi u drvetu
jer, ostajući, što je prije bila,
ipak više nije svoja nego pripada drvetu,
tako i mi nismo više svoji nego Božji.
Bog je sve u nama jer nas je posve privukao u se
i sebe prelio u nas.
On nas prožima kao što žar prožima željezo,
i sjedinjuje nas sa sobom.
On nas je sa sobom ujedinio kao čokot lozu.
Ne treba nam se bojati da ćemo u tom neizrecivom
sjedinjenju s Bogom izgubiti sami sebe,
jer što više mi pripadamo Bogu,
to više Bog pripada nama.
Što smo više mi u i njemu i za njega,
to je više i On u nama i za nas.
O, koji li se nebeski život
mora u našem srcu razviti,
kad srce umre samom sebi
da se prelije u Božansko Srce Isusovo,
kad ne osjeća više svoje
nego Njegove božanske kucaje i osjećaje!
Što je tad naravnije negoli
da se duša osjeća jedno s Bogom,
kad vidi da je On tako neizrecivo
ljubi, prožima i privlači!
Matthias Joseph Scheeben, prezbiter, pisac i mistik (1835.-1888.)
Ono što nam je majka u naravnome pogledu,
to je vječni Bog u nadaravnome,
kao i u naravnome: Biće, koje nas najviše ljubi.
I jedini dostojan dar jest da Mu uzvratimo ljubavlju,
da bez Mu bez pridržaja predamo svoj život,
svoju sudbinu, svoju vremenitu i beskonačnu sreću,
koju možemo ostvariti - samo u Njemu.
... i Tvoja će me ljubav obuhvatiti — kao zagrijaj majke...
Petričević Anka - sestra Marija od Presvetog Srca, klarisa (1930.)
Iz spisa Pjesme, 1966.:
SUNCE SJA NAD MOJOM ŽRTVOM
Da Te ne očekujem
ne bih ustreptala kad lišće zašumi.
Da nemam suza
ne bi se u njima zaiskrile zvijezde.
Da su mi usne nijeme
ne bih Ti šaptala tople molitve
šaptala Tvoje ime.
Da mi je srce tvrdo ko čelik
ono ne bi trpjelo
ne bi Te ljubilo.
Petričević Anka - sestra Marija od Presvetog Srca, klarisa (1930.)
Iz spisa Pjesme, 1966.:
DA TE NE OČEKUJEM...
Sunce sja nad mojom žrtvom.
Smireno počivam u Tvojoj ljubavi.
Nema više trzaja
nema više jauka
ni bola
Zaklano bijelo janje
miruje na žrtveniku.
Petričević Anka - sestra Marija od Presvetog Srca, klarisa (1930.)
Iz spisa Pjesme, 1966.:
ZEMLJA MI POSTAJE GORKA...
Zemlja mi postaje gorkom
kad se sjetim
da Tvoj lik prolazi cvjetnim dolinama.
I nitko osim Tebe ne zna
kolika je ljubav moja i bol
za Tobom.
Petričević Anka - sestra Marija od Presvetog Srca, klarisa (1930.)
Iz spisa Pjesme, 1966.:
ZAŠTO UVIJEK ŽEĐAM?
Zašto uvijek žeđam?
Da li to moje srce boluje
da li to moje srce boluje od ljubavi?
Zašto uvijek čeznem
za svježim jutrima
kada mlade srne
zastaju na proplanku?
A Tvoj zov
tajno odjekuje
u mojoj duši.
Petričević Anka - sestra Marija od Presvetog Srca, klarisa (1930.)
Iz poeme "The Hound of Heaven"
Jao tebi! Jer izbjegavaš Mene, sve bježi od tebe,
Ti žalosni, jadni, beskorisni stvore.
A i zašto da te netko ljubi.
Velikim te učinih iz ništavila tvog",
govorio je Gospodin.
„Čovječju ljubav ti dadoh,
A čime si je zaslužio?
Ti najmanji od svih ljudi?
Ti i ne znaš koliko si nedostojan ljubavi.
U koga li ćeš, ubogi crve, ljubavi naći,
Ako ne kod Mene, jedino kod Mene!"
Francis Thompson, mistik i pjesnik (1859. – 1907.)
Summa Theologiae I-II, 3,4 ad 4
Ljubav nadilazi spoznaju u pogledu na pokretanje,
ali u pogledu na postizanje,
spoznaja prethodi ljubavi;
samo se ono što se poznaje može ljubiti.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Summa Theologiae , I, 12,6 co.
„Dioništvo u 'svjetlu slave'
mjeri se prema mjeri ljubavi.
Gdje ima više ljubavi ima i više čežnje;
čežnja čini onoga koji čezne
na neki način prikladnim
i spremnim za primanje željenog dobra.
Tko bude imao više ljubavi,
vidjet će Boga savršenije
i time biti blaženiji.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Komentar na sentencije Petra Lombardskog
Onaj koji ljubi mora prijeći onu granicu
koja ga je omeđivala unutar vlastitih ograničenja.
Zato se za ljubav kaže da oslobađa srce:
ono što je oslobođeno
nije više omeđeno vlastitim granicama.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Summa Theologiae , II-II, q.86,a.11
Budući da molitva za druge
proizlazi iz ljubavi,
što je veće savršenstvo
ljubavi svetaca na nebu,
tim više oni mole za vjernike na zemlji,
kojima je njihova molitva od pomoći;
što su oni bliže Bogu,
to su njihove prošnje učinkovitije.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Postoje različiti stupnjevi ljubavi
ovisno o obvezi koji napredak
u ljubavi nalaže čovjeku.
Prva obveza koja mu se nalaže je
izbjegavati grijeh i
oduprijeti se privlačnostima požuda
koje nas privlače u smjeru protivnom ljubavi,
to je obaveza početnika
u kojima ljubav treba biti odgajana i
čuvana da ju se ne izgubi.
Zatim dođe druga obveza:
čovjek prvenstveno treba rasti
a to je svojstveno naprednima
koji se iznad svega trude
da ljubav u njima ojača rastući.
Treća obveza čovjeka je prvenstveno
truditi se sjediniti se sa Bogom,
i radovati se Njemu,
a to je svojstveno savršenima
koji žele otići s ovoga svijeta
i biti s Bogom.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa In Ioannis Evangelium, XV, 2:
»A caritate omnia procedunt sicut a principio,
et in caritatem omnia ordinantur sicut in finem.«
Od ljubavi kao počela sve potječe,
a prema ljubavi kao cilju sve je usmjereno.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Suma protiv pogana, IV, 19:
Prema tome ono što se ljubi
nije samo prisutno u umu bića koje
ljubi nego i u njegovoj volji,
no drukčije u jednom,
a drukčije u drugom.
U umu je doista prisutno po sličnosti
sa svojom vrstom, dok je u volji
ljubećeg prisutno kao dovršetak gibanja
u pokretačkom počelu,
koje je s podudarnošću i s razmjernošću
namješteno prema onome što se ljubi.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Razgovor o božanskoj Providnosti:
Ti, Vječno Trojstvo,
duboko si more u koje što više ponirem,
to više nalazim, a što više nalazim,
to te više tražim.
Duša te se ne može zasititi jer,
premda se zasiti u tvojem bezdanu,
ipak se ne zasiti do kraja,
već uvijek ostaje gladna tebe, vječno Trojstvo,
želeći te vidjeti sa svjetlom u tvome svjetlu.
Sv. Katarina Sienska, mističarka, naučiteljica Crkve (1347.-1380.)
Iz spisa Razgovor o božanskoj Providnosti:
Zašto raspodjeljujem vrline tako različito
da ne dajem svakomu sve, nego ovome jednu,
a onome drugu? [...]
Jednom dajem poglavito ljubav,
drugom pravednost, drugom opet poniznost,
a onome živu vjeru. [...]
I tako sam razdao mnoge darove,
milosti i kreposti, duhovne i vremenite,
s takvom raznolikošću
da nisam samo jednoj osobi dao sve,
tako da budete prisiljeni na uzajamnu ljubav;
[...] Htjedoh da svatko treba drugoga
te svi budu moji poslužitelji u dijeljenju milosti i
darova što su ih od mene primili.
Sv. Katarina Sienska, mističarka, naučiteljica Crkve (1347.-1380.)
Iz spisa Razgovor o božanskoj Providnosti:
Sve izlazi iz ljubavi,
sve je određeno za ljudsko spasenje,
Bog čini sve samo u tu svrhu.
Sv. Katarina Sienska, mističarka, naučiteljica Crkve (1347.-1380.)
Iz spisa Razgovor o božanskoj Providnosti:
Koji te je razlog potakao da
čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo?
Zacijelo neprocjenjiva ljubav
kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje
i u nj se zaljubio.
Jer ljubavlju si ga stvorio,
ljubavlju si mu dao biće sposobno
da kuša tvoju vječnu Dobrotu.
Sv. Katarina Sienska, mističarka, naučiteljica Crkve (1347.-1380.)
Iz spisa Berviario di perfezione 1-2:
Ljubite, ljubite Boga,
prvi je On vas ljubio.
Gledajte Boga u njegovoj ljubavi
koji se zaljubio u ljepotu svoga stvorenja,
čovjeka, potaknut neizrecivim
plamenom ljubavi samo iz jednoga razloga
da čovjek zadobije vječno spasenje i
uživa beskrajno Dobro, Boga samoga.
O neprocjenjiva ljubavi,
dobro si pokazala samu sebe.
Kad je po grijehu čovjek
izgubio milost zbog neposluha
snagom ljubavi poslao si svoga Sina
da umre na križu iz ljubavi prema čovjeku.
I poziva vas da uđete u duboko more mira i
ljubavi po gorućoj ljubavi Isusa Krista.
Bog je ljubav...
Sv. Katarina Sienska, mističarka, naučiteljica Crkve (1347.-1380.)
Neka me Bog sačuva od
ljubavi prijatelja koji se nikada
neće usuditi da me prekori.
Neka me sačuva od prijatelja koji traži
samo kako bi me mijenjao i ispravljao.
Ali neka me sačuva još više od onoga
komu se ljubav jedino tada
zadovoljava kada ga kore.
Thomas Merton, trapist redovnik (1915.-1968.)
Iz spisa Nitko nije otok, 1979.:
Naš je nebeski Otac pozvao
svakoga od nas na mjesto,
na kojem On može najbolje zadovoljiti
svoju beskrajnu želju da nas učini dobrima.
Njegov neistraživ izbor te službe ili
toga životnog položaja ili
posebne zadaće na koju nas zove,
ne smijemo prosuđivati
nutarnjom vrijednošću tih službi,
nego samo po sakrivenoj Božjoj ljubavi.
Ljubim svoje zvanje ne zato što
mislim da je najbolje u Crkvi,
nego zato što je ono koje je Bog
htio za mene.
Thomas Merton, trapist redovnik (1915.-1968.)
Iz spisa Glasnik SiM, studeni 1991.:
Učite se tako misliti i
Krista tako častiti kako to On želi.
Nekoga najbolje častimo tako
ako mu činimo ono što on sam želi,
a ne ako radimo nešto po svojim zamislima.
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Glasnik SiM, ožujak 1981.:
Evo što je Krist učinio!
Samim sobom On kod nas stvara
sve veću ljubav i pokazuje nam
svoju nedokučivu dobrotu.
Niti oni koji su Ga svojim očima gledali,
svojim rukama doticali,
nisu se mogli nasititi tom dobrotom
koliko mi, koji Ga blagujemo!
Sv. Ivan Zlatousti , crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Sermones in Genesim, 2, 1:
Koje biće ulazi u postojanje
okruženo tolikom pažnjom?
To je čovjek, velik i čudesan živi lik,
u Božjim očima vredniji od svekolikoga stvorenja;
to je čovjek, za kojega postoje nebo i
zemlja, i more i cjelokupno stvorenje,
čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti
da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina.
Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka
uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.
Sv. Ivan Zlatousti , crkveni naučitelj (347.-407.)
In epistulam ad Efesios, homilia 20, 8:
Savjet mladim muževima da održe ovaj govor svojim
suprugama: :
Uzeo sam te u svoje ruke i volim te,
volim te više od svoga života.
Jer sadašnji život nije ništa,
i moj najgorljiviji san jest
provesti ovaj život s tobom,
tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni
u onome koji nam je namijenjen [...].
Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i
ništa mi ne bi bilo bolnije
nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.
Sv. Ivan Zlatousti , crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Propovjed na poslanicu Efežanima 20,1;
Patrologija graeca 62,135 (1857.-1866.):
Muž mora reći ženi:
Tvoja mi je ljubav draža od svega opstalog...
I kad bih morao sve izgubiti,
kad bih morao trpjeti,
ne bih se bojao samo ako
bih sačuvao tvoju ljubav.
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa In Matthaeum, 77, 6:
Kad bi bio jedan čovjek koji posti,
koji živi u čistoći, koji naposljetku
sažežen plamenom podnese i mučeništvo,
te kad bi bio drugi koji mučeništvo
odgađa radi izgrađivanja bližnjega,
i ne samo da mučeništvo odgađa,
nego čak s ovog svijeta i ode,
a da ga ne podnese: koji bi od ove
dvojice po odlasku s ovog svijeta
dobio veću slavu?
Nema potrebe za dugom raspravom ni
rječitim govorom da bi se odlučilo,
budući da sveti Pavao iznosi svoje
mišljenje veleći: “Umrijeti i biti
s Kristom je mnogo bolje, ali je ostati
u tijelu potrebnije radi vas” (Fil 1,23-24).
Ne vidiš li kako Apostol izgradnju
bližnjega pretpostavlja umiranju
da bi se prispjelo Kristu?
Doista, nema boljeg sredstva
da bi se bilo s Kristom od vršenja
njegove volje, a njegova volja
nije ništa, ne želi ništa kao dobro bližnjega...
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Glasnik SIM, studeni 1991:
Bog nas je izabrao za pomoćnike
svoje beskonačne ljubavi.
On želi da se ta ljubav
raširi po svem svijetu i sve obuzme.
O, kad bismo samo shvatili to silno događanje!
Sv. Vinko Paulski, prezbiter i osnivač reda (1580.-1660.)
Iz spisa Glasnik SIM, studeni 1991:
Kršćanin nema drugog načina da ljubi Boga
doli da ljubi čovjeka;
nema druge mogućnosti da ljubi čovjeka
doli da ljubi sve ljude;
nema drugog načina kako će ljubiti sve ljude
doli da ljubi one među kojima živi,
i da ih ljubi na opipljiv, djelotvoran i neposredan način.
Delbrel Madeleine, pjesnikinja i mističarka (1904.-1964.)
Iz spisa Glasnik SIM, studeni 1991:
Neprijateljstvo znači potpuno pomanjkanje ljubavi.
Zavist znači odsutnost svake pravičnosti.
Takav život je PRAZNINA u kojoj nema Isusa...
Greene Graham, pisac, obraćenik (1904.-1991.)
Iz spisa Glasnik SIM, studeni 1991:
Bez ljubavi, izvanjska djela ništa ne koriste.
Sve pak što činimo iz ljubavi,
makar bilo neznatno i prezreno,
rodi obilnim rodom.
Bog naime, više gleda na to
s kakvom nakanom nešto činimo,
nego li sama djela koja činimo.
Thomas von Kempen, augustinac (1389-1471)
Iz spisa Nasljeduj Krista II, 5, 6:
Daj mi da pođem za Tobom,
mili moj u visinu.
Duša neka mi klone hvaleći Tebe i
kličući od ljubavi.
Neka te ljubim više od sebe,
a sebe samo Tebe radi,
i daj da ljubim u Tebi svakoga od onih,
koji te uistinu ljube,
kako to zapovijeda zakon ljubavi,
što sja iz Tebe...
Thomas von Kempen, augustinac (1389-1471)
Iz spisa Glasnik SIM, studeni 1982:
Ni s kim se ne raziđi,
a da mu nisi poklonio svoju ljubav,
jer ćeš inače sam ostati siromašan.
Ljubav je blago kojega to više imaš,
što ga više dijeliš...
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Iz spisa Misli na svoga brata!,1989.:
Misli na svoga brata:
obličjem nalik je Kristu,
u srcu nosi čistu,
žarku ljubav za tebe.
Misli na svoga brata:
njegovim glasom Isus te zove,
želi te povest u svjetove nove,
da slobodan budeš od sebe.
Misli na svoga brata:
bilo da plače, il' da se smije,
oba vas isto sunašce grije,
ljubav Božja pravedna.
Misli na svoga brata:
makar posrnuo, pao,
tebi je priliku dao
da se iz svoga kala pridigneš.
Misli na svoga brata:
kada ti pruža ruke,
ublaži mu teške muke,
Isus ih diže pred tobom.
Misli na svoga brata:
ne prođi ga kao stranac,
on ti je vječni znanac,
Isus u liku prosjaka.
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Put do uskrsnuća, 1983.:
Ono što čovjeka čini "nadčovjekom" je
umiranje iz ljubavi.
Svi smo pozvani na ljubav,
a ljubiti znači umirati za drugoga.
Bez toga nema života.
Ne kaže se badava da je ljubav
jaka kao smrt,
a smrt se opet naziva osloboditeljicom.
Ne shvaćamo?
Dakako da ne shvaćamo!
Taajnu ljubavi i smrti shvaća
samo onaj tko se iz ljubavi
predaje u smrt.
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Put do uskrsnuća, 1983.:
Ljubav i smrt su u takvoj uzajamnoj
sprezi kao deblo i korijen.
Bez korijena nema debla,
bez umiranja nema ljubavi.
Samo na snažnom i dubokom korijenu
može se uzdići snažno deblo koje
nosi krošnju punu slatkih plodova.
Bez poniranja u smrt iz ljubavi,
nema rascvata života vječnoga.
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Iz spisa Glasnik SIM, travanj 1988:
Ako se temperatura ljubavi spusti kod mladih,
brzo će cijelo čovječanstvo
cvokotati zubima od studeni...
Bernanos Georges, pisac (1888.-1948.)
Iz spisa Glasnik SIM, ožujak 1981:
Vječna ljubav ne može varati,
jer ona je istinita.
Ona je stvarna i zbog toga sam je
tako često vidi i uvijek će je gledati,
čak i kroz najveću zavjesu suza.
Ja sam je vidio na tržištu života,
i izgubio u gužvi, a onda je opet našao.
Ja ću je opet naći kad kroz pukotinu smrti
nestanem iz ovoga života...
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Iz spisa Berba:
Zahvala Bogu
Bijaše nedavno, kada sam na tvoju zemlju
došao gol i bez imena,
u plačnom kriku.
Danas je moj glas veseo, dok me ti, Gospodine,
pomažeš te mi dozvoljavaš da mogu
ispuniti svoj život.
I onda, kada ti prikazujem
svoje pjesme kao žrivu, uzdam se potajno,
da ću s njima predobiti ljude.
A ti se veseliš, kada vidiš da
ljubim ovaj svijet, na koji si me postavio.
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Iz spisa Gitanjali:
To malo tek ostavi meni,
da imenom smijem te zvat, moje Sve.
To malo tek ostavi meni,
na sve da ćutim te strane,
i stvari u svakoj do tebe dođem i
ljubav ti nudim svoju u svaki čas.
To malo tek ostavi meni,
da ne zatajim te nikad.
To malo tek ostavi meni od okova s
kojim me tvoja je svezala volja i
jedan života mi ispunjen cilj —
to okovi tvoje su ljubavi.
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Iz spisa Gitanjali:
To na Tebe je molba moja, gospodaru —
pogodi, do korijena pogodi oskudice moje srce.
Daj snage mi, lako veselja da podnosim svoja i brige.
Daj snage mi, da u službovanju
učinim plodonosnom svoju ljubav.
Daj snage mi, nad maljušnosti da
duh svakidanje dignem svoj.
I daj snage mi, snagu da podajem
volji si tvojoj u ljubavi.
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Iz spisa Gitanjali:
Zato je radost Tvoja u meni tako puna.
Zato dolje siđe k meni.
O ti, nebesa gospode svih,
gdje ljubav bi bila Tvoja, mene da nema?
Ti uze mene za druga svog imutka.
U srcu igraš mom vječno naslade svoje igru.
U mom se vječno životu volja ostvaruje tvoja.
I zato se prekri, o kralju kraljeva,
krasotom Ti, da mi zadobi srce.
I zato Tvoja se ljubav gubi u ljubavi onog,
što ljubi, u potpunom tako se pokazuješ
dvojice združenju.
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Iz spisa A,Domazet, Kratke propovijedi, 2006.:
Da želim Tebe, samo Tebe -
neka srce moje ponavlja bez kraja.
Sve druge želje što smućuju me danonoćno,
lažne su i isprazne do srži.
Kao što noć u svojoj tami krije molitvu
za svjetlom, tako i u dnu duše moje
zvoni kliktaj: Ja želim Tebe, samo Tebe.
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Ma što god me stajalo,
Bog MORA biti zadovoljan...
Sv. Claude de la Colombiere, prezbiter, misionar DI (1641.-1682.)
Geslo Majke Regine Terezije od Isusa prilikom njenog ređenja :
LJUBAV - VESELJE - LJUBAV!
Moj cilj je Bog, za Njim idem.
Moj svršetak je Bog, Njemu se radujem.
Trbljanić Karola - Majka Regina Terezija od Isusa, utemeljiteljica Karmela u Brezovici (1898.-1984.)
Ja toliko ljubim ovu tajnu Presvetog Trojstva
da je to dubina u kojoj se sva izgubim!
On čini u mojoj duši ponore i
to ponore koje samo On može ispuniti
i zato me uvodi u duboku tišinu iz koje ja
uopće više ne bih željela izroniti.
Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva, karmelićanka, mističarka (1880.-1906.)
Moj život je udaljen daleko od toga
da budem slobodna od nemoći.
I ja moram svoga Učitelja tražiti,
koji se dobro skriva,
ali onda ja pobuđujem svoju vjeru i
radosna sam da nisam obradovana Njegovom prisutnošću
zato da se On može veseliti mojoj ljubavi...
Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva, karmelićanka, mističarka (1880.-1906.)
Ja Ga osjećam tako živo u mojoj duši,
trebam se samo sabrati da bih Ga našla u svojoj nutrini i
to sačinjava svu moju sreću.
ON je stavio u moje srce bezgraničnu želju i
veliku potrebu za ljubavlju koju samo On može utažiti.
On je u meni, ja sam u Njemu,
moram Ga samo ljubiti,
dozvoliti da budem ljubljena i
to uvijek nanovo, kroz sva događanja:
u ljubavi se probuditi,
kretati se u ljubavi,
u ljubavi zaspati,
duše u Njegovoj duši,
srca u Njegovom Srcu,
oči u Njegovim očima.
Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva, karmelićanka, mističarka (1880.-1906.)
Bog želi biti ljubljen,
ali po tebi...
Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva, karmelićanka, mističarka (1880.-1906.)
On je moj Bezgranični,
u Njemu ja ljubim i
ljubljena sam i posjedujem sve.
Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva, karmelićanka, mističarka (1880.-1906.)
Već ujutro zaokupi te tisuću stvari i
zahtijevaju tvoju pažnju;
tako ti prijeti opasnost da
posve zaboraviš Gospodina.
Pa ako ti u brzini dođe misao na Gospodina,
može se dogoditi da si zbog toga bolno dirnuta
kao kada ti dođe jedan posjet u nezgodan čas.
Ipak ti se opet brzo dadeš zaokupiti prilikama
koje tvoji poslovi zahtijevaju.
Radi toga Bog se malo žalosti
jer ti si njegovo ljubljeno dijete.
On te nikada ne zaboravlja...
de Meester Conrad , teolog, karmelićanin (1936.-2019.)
Ljubav prema Bogu doista čini u nama
ono što vatra čini ledu,
jer vatra rastapa led u vodu;
to se također događa,
otvaranjem vrata našeg srca
ljubavi prema Bogu,
koja rastapa svo samoljublje u nama...
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
O Ljubavi koja nisi ljubljena ni poznata!
Ljubavi, podaj se svim stvorenjima!
Ljubavi koja ne možeš naći gdje počinuti,
dođi sva u mene.
O duše koje ste stvorene od ljubavi i za ljubav,
zašto ne ljubite Ljubav!
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
O Ljubavi Ti me ništiš i sažižeš,
Ti me usmrćuješ,
a ipak ŽIVIM...
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Vi duše, ljubite Ljubav.
Dođite ljubiti...
Ljubite duše, dođite ljubiti Ljubav!
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Poslanica Dominicae Cenae, 3:
Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja.
Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi.
Ne štedimo svoje vrijeme da idemo
te ga susretnemo u činu klanjanja,
u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj dati
naknadu za velike grijehe i zločine svijeta.
Neka naše klanjanje nikad ne prestane.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Familiaris consortio:
Ženidbena ljubav uključuje cjelinu u
koju ulaze sve sastojnice osobe –
zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti,
težnja duha i volje –;
ona smjera duboko osobnom jedinstvu,
koje – nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu –
vodi do punog jedinstva srca i duše.
Ta ljubav traži neraz rješivost i
vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju
te se otvara plodnosti.
Riječ je ukratko o redovitim značajkama
svake ženidbene ljubavi,
ali s novim značenjem
koje ih ne samo čisti i učvršćuje,
nego ih također toliko uzvisuje
da postaju izrazom upravo
kršćanskih vrijednosti.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Familiaris consortio:
Ljubav je glavni i naravni poziv
svakog ljudskog bića.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Dives in misericordia – Bogat milosrđem :
Iz najdublje i najizvornije sveze,
štoviše iz jedinstva
što povezuje majku s djetetom,
proistječe osobiti odnos s njime,
naime sasvim osobita ljubav.
Za tu ljubav može se reći da je potpuno darovana,
ona nije plod nikakve zasluge i
s tog gledišta ona zahtijeva nutarnju nužnost:
zahtjev je naime srca...
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Familiaris consortio,41:
Plodna bračna ljubav izražava se u
mnogostrukom služenju životu
kojega su najvidljiviji a ujedno najosobniji i
nezamjenjivi znakovi rađanje i odgoj.
Ali, zapravo svaki čin prave ljubavi
prema čovjeku svjedoči o duhovnoj plodnosti
obitelji i nju usavršava,
jer to je poslušnost dubokom
unutarnjem dinamizmu ljubavi
kao sebedarju drugima...
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Familiaris consortio,18:
Obitelj, zasnovana i oživotvorena ljubavlju,
jest zajednica osoba: bračnih drugova, muža i žene,
roditelja i djece, rodbine.
Njezina prva zadaća jest vjerno živjeti
stvarnost zajedništva u trajnom naporu
da se promiče istinita zajednica osoba.
Nutarnje počelo, trajna snaga i konačan cilj
takvog zadatka jest ljubav:
kao što bez ljubavi obitelj nije zajednica osoba,
tako bez ljubavi obitelj ne može živjeti,
rasti niti se usavršavati kao zajednica osoba.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Familiaris consortio,11:
Kao utjelovljeni duh, to jest duša koja se izražava
u tijelu i tijelo produhovljen o besmrtnim duhom,
čovjek je pozvan na ljubav u toj svojoj
ujedinjenoj cjelovitosti.
Ljubav također grli ljudsko tijelo i
tijelo je postalo dionikom duhovne ljubavi.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Evangelium vitae, 1995.:
U službi ljubavi postoji stav
koji nas mora animirati i označavati:
moramo se brinuti o drugomu ukoliko je
osoba što ju je Bog povjerio
našoj odgovornosti.
Kao Isusovi učenici pozvani smo da postanemo
bližnji svakom čovjeku (usp. Lk 10,29-37),
iskazujući pažnju onomu tko je siromašniji,
usamljeniji i potrebniji...
Služba ljubavi u odnosu na život
mora biti duboko jedinstvena.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Incarnationis mysterium. Otajstvo utjelovljenja, 1999.:
Trajan ali danas osobito rječit
znak istinitosti kršćanske ljubavi
jest spomen mučenika.
Njihovo se svjedočanstvo
ne smije zaboraviti.
Oni su navijestili evanđelje
žrtvujući svoj život iz ljubavi.
Mučenik je, osobito u naše vrijeme,
znak one najveće ljubavi koja u sebi
sadrži svaku drugu vrijednost.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Krist je naime umro za nas iz ljubavi.
Kad se spominjemo njegove
smrti za vrijeme žrtve,
mi molimo da nam dade ljubav
po dolasku Duha Svetoga;
ponizno molimo da po onoj ljubavi
po kojoj se Krist udostojao
biti za nas razapet,
i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo
biti razapeti svijetu i svijet raspet nama.
Da [...], primivši dar ljubavi,
umremo grijehu i živimo za Boga.
Sv. Fulgencije Ruspijski, biskup (462.-533.)
Iz Ad uxorem, 2, 8, 6-7:
Kako bih mogao izraziti sreću
te ženidbe koju Crkva sjedinjuje,
euharistijska žrtva utvrđuje,
blagoslov pečati,
anđeli naviještaju,
a nebeski Otac prihvaća?
[...] Kakav li su par dvoje vjernika
sjedinjeni istom nadom, istom čežnjom,
istim obdržavanjem, istim služenjem!
Oboje su djeca istoga Oca,
služitelji istoga Gospodara;
nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu.
Dapače, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i
gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
‘Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!’
Sigurno, zbog njegove veličine
i njegove neizrecive slave,
‘Boga nitko ne može vidjeti i ostati živ’,
jer Otac je nedokučiv;
ali zbog svoje ljubavi,
svoje dobrote prema ljudima i
svoje svemogućnosti, on ide sve dotle
da onima koji ga ljube daje povlasticu
da ga vide [...] jer ‘što je nemoguće ljudima,
moguće je Bogu’.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz Adversus haereses:
Gospodin je naredio ljubav prema Bogu i
poučio nas o pravednosti prema bližnjemu
da čovjek ne bude ni nepravedan ni nedostojan Boga.
Tako je, po Dekalogu, pripravljao čovjeka
da postane njegov prijatelj i
da bude jedno srce s bližnjim [...].
[Riječi Dekaloga] ostaju valjane i za nas [kršćane].
Daleko od toga da budu dokinute,
one su dolaskom Gospodinovim u tijelu
dosegle puninu značenja i razvoja.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Regulae fusius tractatae, proslov 3:
Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i
osjećamo se kao robovi,
ili dopuštamo da nas privuče nagrada i
slični smo najamnicima;
ili smo poslušni zbog dobra u njemu samome i
iz ljubavi prema onome koji
zapovijeda da slušamo [...],
tada se osjećamo kao djeca.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Govori o asketizmu, 3:
Kao što Bog sve [ljude] jednako osvjetljava
[sunčevom] svjetlošću, tako neka i ljudi
koji [žele] ugoditi Bogu sjaje na sve
zajedničkim i jednakim zrakama ljubavi.
Zato što na mjestu gdje nestaje ljubav,
neizostavno dolazi mržnja.
Ako je Bog ljubav, onda je vrag mržnja.
Kao što čovjek koji ima ljubav u sebi
ima Boga, tako i čovjek koji ima
mržnju u sebi hrani đavla.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Opširnija pravila:
Božja nas dobrota nije napustila,
niti je prestala njegova ljubav zbog naše
ludosti po kojoj smo prezirali dostojanstvo
kojim nas je odlikovao,
i premda smo grdili njega,
svoga dobročinitelja.
Pače nas je naš Gospodin Isus Krist
povratio od smrti na život.
Još se više moramo diviti načinu na
koji nam je iskazao to dobročinstvo:
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena
držao svoje jednakosti s Bogom,
nego je sebe ponizio uzevši lik sluge.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Opširnija pravila:
Što ćemo, dakle, uzvratiti Gospodinu
za sve što nam je dao?
On je toliko dobar da ne traži uzdarje,
nego mu je dosta ako ga ljubimo
radi onoga što nam je dao.
Kad o svemu tome razmišljam,
da izrazim svoje osjećaje spopadne me
zgražanje i strašan užas da se ne bih
u bezbrižnosti i zanimanju za
zemaljske stvari ohladio u Božjoj ljubavi
te tako pogrdio i obeščastio Krista.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa In epistulam Ioannis ad Parthos tractatus, 10,4:
Ljubav je ispunjenje svih naših djela.
Tu je naš cilj: radi njega trčimo;
prema tom cilju trčimo;
kad k njemu budemo stigli,
u njemu ćemo naći svoj počinak.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa Traktat o Iv 7, 8:
Ljubi i čini što hoćeš.
Ako šutiš, šuti iz ljubavi;
ako govoriš, govori iz ljubavi;
ako koriš, kori iz ljubavi;
ako opraštaš, opraštaj iz ljubavi.
Neka u tebi bude korijen ljubavi,
jer iz toga korijena može dolaziti samo dobro.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz Ispovjesti :
Kasno sam Te uzljubio,
ljepototako stara i tako nova,
kasno sam te uzljubio.
Da, jer Ti si bio u meni
a ja izvan sebe
i ondje sam Te tražio.
A ja, nakazan, nailazio sam
na tolike ljepote koje si stvorio.
Bio si samnom, a ja nisam bio s Tobom.
Držala su me daleko od Tebe
ona stvorenja koja, da nisu u Tebi,
nebi ni postojala.
Zazvao si me i Tvoj je krik
probio moju gluhoću.
Zabljesnuo si, sijevnuo si
i napokon si izlječio moju sljepoću.
Prosuo si svoj miomiris,
a ja sam ga upio,
pa čeznem za Tobom.
Dotaknuo si me i sada
gorim od želje
da dostignem Tvoj mir.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Strasti su zle ako im je ljubav zla,
a dobre ako im je ljubav dobra...
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa Defensor grammaticus; Biblioteka Patrum:
Patrologija graeca 62,135 (1857.-1866.):
Onoga koji vlada na oltaru
više valja ljubiti,
nego ga se bojati.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa Govor 227.:
Kršćani se ljube svetim poljupcem.
To je znak mira: što usne iskazuju,
treba se ostvariti u vlastitoj savjesti ...
nakon toga recite:
„Mir s tobom“.
To je veliko otajstvo,
poljubac mira;
trebaš tako poljubiti, kako voliš.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa De catechizandis rudibus:
Predstavi dakle sebi ovu ljubav
kao svrhu i središte svega što govoriš,
pa što god pripovijedaš,
iskaži tako da onaj, komu govoriš,
slušajući vjeruje,
vjerujući se nada,
a nadajući se ljubi.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa De ord., II, 18, 48.:
Quid amor omnis?
Nonne unum vult fieri cum eo,
quod amat et, si ei contingat,
unum cum eo fit -
Što je ljubav ako se
ne želi sjediniti s ljubljenim i
tako ljubljeno obuhvatiti,
da bi se s njim postalo jedno?
Sv. Augustin , biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa De civ. Dei, XVIII, 4.:
Čija bi srca, koji bi jezici mogli u
zahvalnosti izraziti sve ono,
što nam je Otac preko Sina učinio,
što nas nije — grijesima prenatrpane,
svjetlu otuđene i prema tami zloće
oslijepljene — sasvim napustio,
nego nam poslao svoju Riječ,
svoga vlastitoga Sina?
Tek tako spoznajmo,
kako smo vrijedni Bogu,
koji je u naša srca ulio ljubav
da bismo nadvladali sve poteškoće i
tako došli k vječnom miru i
promatranju neopisivog blaženstva.
Sv. Augustin , biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa De Catechizandis rudibus, 25,49:
Sjedini se s dobrima kada vidiš
da s tobom ljube tvoga Kralja.
Takvih ćeš naći mnogo ako i sam počneš
biti takav…
One koji još nisu pravedni moramo
ljubiti da to postanu.
Ali koliko žarče treba ljubiti
ljude koji to već jesu?
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa Sermo 128, 2.4:
Veliko je naime Božje milosrđe
– daje dar jednak sebi.
Jer njegov je dar Duh Sveti
i čitavo je Trojstvo –
Otac i Sin i Duh Sveti – jedan Bog.
Što nam daje Duh Sveti?
Poslušaj Apostola: Ljubav je Božja
razlivena u našim srcima.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz Epistula Pseudo Barnabae, 4. 10:
Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe,
kao da ste već opravdani,
nego udružujte se,
da skupa tražite što je za dobro svih...
Pseudo-Barnaba (I. stoljeće)
O bračnoj ljubavi,
Govor primaljama, 29. listopada 1951
Sam je Stvoritelj [...] odredio
da u tom posvemašnjem uzajamnom fizičkom
darivanju supružnici osjećaju užitak i
zadovoljstvo tijela i duha.
Supružnici, dakle, ne čine ništa zlo
tražeći taj užitak i uživajući u njemu.
Oni prihvaćaju što im je Stvoritelj namijenio.
Ipak, supružnici moraju znati držati se granica
prave umjerenosti.
Pio XII, papa (1876. - 1958.)
Iz Enciklike Humanae vitae
Ako se čuvaju obadva bitna vida –
vid sjedinjenja i vid rađanja –
bračni čin u cijelosti zadržava smisao
uzajamne i istinske ljubavi kao i
svoju usmjerenost prema
uzvišenoj zadaći roditeljstva,
na koju je čovjek pozvan.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz razgovora sa Jeanom Guittonom:
U braku i obitelji Bog je mudro sjedinio
dvije velike ljudske stvarnosti:
poslanje prenošenja života i ljubav
između žene i muškarca...
Ta je veza između ljubavi i plodnosti
harmonična i otajstvena.
Svaka autentična ljubav muža i žene,
svaka ljubav koja nije sebična,
teži stvaranju novog života,
rođenog iz te ljubavi.
Događa se da ponekad ljubav znači samo
'ljubiti sebe', vrlo često nije ništa
drugo nego susret dvoje usamljenih.
Ali kada ljubav nadvlada egoističku fazu,
onda se dolazi do shvaćanja da je ljubav
zajedničko veselje i uzajamno darivanje.
Tada se nalazi prava ljubav.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz razgovora sa Jeanom Guittonom:
Temeljni je zakon ljubavi
da se ono što je u tijelu
uzdigne iznad tijela,
da se osjećaji uzvise do duhovnog života,
do svijesti o potrebi žrtve.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz Enciklike Humanae vitae
Bračna ljubav je vjerna i
isključiva ljubav do smrti.
Ta vjernost može ponekad biti teška,
ali nitko ne smije tvrditi da je nemoguća.
O tome svjedoči primjer mnogih
ženidbenih drugova tokom stoljeća.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Mysterium fidei, 1965.:
Neka vjernici kroz dan ne propuste
pohoditi Presveti oltarski Sakramenat,
koji treba čuvati u crkvama
na uzvišenom mjestu uz najveću počast
prema liturgijskim propisima,
jer je pohod dokaz zahvalnosti,
zalog ljubavi i izraz dužnog klanjanja
prisutnome Kristu Gospodinu.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisaCommunio et progressio, 1971.:
Kad je čovjek vlastitom krivnjom
okrenuo leda svom Stvoritelju
po neredu koji proizvodi svaka pogreška,
našao se u neskladu sa samim sobom,
u lomu sa svojom braćom...
Ali Božja ljubav prema čovjeku
nije dopustila da bude odbačen.
On je zapravo prvi poduzeo inicijativu
davši pravac povijesti spasenja,
ponovno uspostavivši dijalog s ljudima,
ušavši u punini vremena
u zajedništvo s njima.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Osservatore romano, Rim, 25.01.1968.
Ljubavi, ljubavi!
Hoće li ovo biti tvoj čas?
O predragi sinovi, nastojmo biti dostojni
da ljubavi pripravim o putove.
Molimo, ljubimo, radimo,
da ljubav bude u našim srcima,
da može izvršiti čudo svoga trijumfa.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Da ste jedini čovjek na svijetu,
On bi i tada sišao s neba,
patio i umro samo za vas.
Eto, toliko vas Bog ljubi...
Sheen Fulton John, biskup, propovjednik, Sluga Božji (1895.-1979.)
Budući da je Bog ljubav,
zašto bismo se čudili
što bi nedostatak toga trebao završiti
bolom, mržnjom, slomljenim srcima i ratom?
Sheen Fulton John, biskup, propovjednik, Sluga Božji (1895.-1979.)
Nakon duboke kontemplacije, Mariji Magdaleni
Kada nas Bog voli i daje nam svoju milost.
On nas ne pita što smo bili;
njega zanima samo ono što jesmo
- ne koliko smo daleko pali,
već koliko volimo.
On nam sudi samo prema snazi naše ljubavi.
Sretni su oni koje prošlost tjera na veću ljubav...
Bl. Jean-Joseph Lataste, dominikanac, "Apostol zatvora", (1832.-1869.)
Dijete Božije!
Zašto se mučite pitanjima?
Rekli ste:"To je tajna..."
Malo dijete ništa ne pita.
Dosta je da Otac zna.
Dijete zna i razumije samo jedno:
predanje...Bog je ljubav.
Boellein (Jerina) Klaudija, uršulinka, službenica Božja (1875.-1952.)
Iz pisma na Uskrs 1949. :
Bog u nama i mi u Njemu.
To Božjoj ljubavi još nije dosta.
On nas u svemu traži.
Traži nas u nerazumnim bićima.
A što je tek dao razumnima!
O, ne da se opisati,
ne da se shvatiti dolika
dobrota i ljubav Božja!
Zahvalimo iz dna duše i
radujmo se konačnom dolasku Isusovu.
Po mene će možda skoro doći.
Ako ne, ja ostajem u intimnom sjedinjenju i
potpunom predanju...
Boellein (Jerina) Klaudija, uršulinka, službenica Božja (1875.-1952.)
Svako je biće ono što ono ljubi..
Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)
Iz spisa Les fondements spirituels de la vie, 1932.:
Seksualna strast vara ljudsko srce
obmanom ljubavi.
Ljubav je konsupstancijalno ujedinjenje
— unio intrinseca — dvaju života.
A strast nikad ne postizava tog jedinstva
nego svrši uvijek s jednim razlićnim,
tuđim, da neprijateljskim bićem.
To nije ljubav, to je mržnja.
Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)
Neću, Gospodine, bevandu ljubavi
nego „cilu“ Tvoju ljubav !
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Kad se, naime, čovjek u ljubavi
sjedini s Bogom,
razum je izvršio
svoju ulogu vodiča i
duša se smiruje...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
O potrebi osobnog iskustva Božje ljubavi :
Oni mi izgledaju bez tog doživljavanja kao djeca,
koji znaju za svoje roditelje,
ali ih nikada nisu vidjeli,
nisu ih pri osobnom susretu doživjeli.
Žive kao tuđinci Bogu,
a mogli bi živjeti s njim u raju već na zemlji...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Bog ne pali samo svijeću
moje egzistencije nego i
sunce moje ljubavi prema Njemu.
Svijeću moje egzistencije pali stvaralačkim činom,
užiže vatru moje ljubavi prema sebi
svojom vječnom ljubavi...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Moć ujedinjavanja, 1989.:
Bit ćemo suđeni prema ljubavi.
Zbog pomanjkanja osuđeni ili
djelima ljubavi opravdani.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Osnova apostolata svjetovnih vjernika, 1988.:
Bilo bi pogrešno reći da se čovjek,
koji se susretne s Bogom u ljubavi, udaljuje od ljudi.
Našavši Boga u ljubavi, nalazi on intimnu vezu
koja povezuje sve stvoreno.
Druga je zapovijed ljubavi ukorijenjena u prvoj.
Izbija iz stvorenosti od Boga i
iz Božje ljubavi kojom sve ljubi.
Ona ne pridolazi prvoj zapovijedi.
Ljubav Božja, dakle, ne može ubiti ljubavi prema ljudima.
Ako ona to čini, tada je ona konvencionalna ljubav,
egoistična, koja ne ljubi Boga, nego samu sebe,
koja je za sebe, a ne za Boga.
Ljubav prema Bogu ujedno je ljubav prema ljudima.
To je ista ljubav.
Bog ne veže uza se poglede duša
da bi ih odvratio od ljubavi braće nego obratno,
da ih nauči ljubiti ih.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kršćani u današnjem svijetu, 1971.:
Kao Božja prisutnost u svijetu,
Crkva je ne samo prisutnost Božje
Istine nego i prisutnost Božje Ljubavi,
jer se Božji život ne završuje
Božjom Riječi,
nego se završuje tek Ljubavlju,
koja je Duh Sveti tako da je ondje
gdje je prisutna ljubav prisutna i
istina pa možemo reći da se cijeli
kršćanski bitak sastoji zapravo
u ljubavi i da je kršćanin najbolje
definiran analogno prema
Ivanovoj definiciji Boga:
kršćanin je ljubav.
.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kršćani u današnjem svijetu, 1971.:
Mi nismo neki rezervoari ljubavi,
kao da bi se radilo samo o tome
da se otvorimo prema drugima pa da bi time
bilo sve učinjeno, sve dogotovljeno.
Djela su ljubavi naše vlastito
kršćansko samoostvarenje pa ljubiti
bližnjega znači sebe kršćanski stvarati.
Ako tih djela u našem dnevnom životu nema,
»religiozni život« naše
kršćanske zajednice je laž...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kršćani u današnjem svijetu, 1971.:
Nije ni Bog ni Isus potreban
naših cipela i naše košulje.
Neki teolozi, koji govore o Bogu
kao o dnu stvarnosti i kao o vječnom
Ti prisutnom u bližnjima,
zanemarujući Božju transcendenciju,
uvjeravaju nas da se najbolje molimo
kad pohađamo bolesnike i
uopće kad radimo za bližnje,
jer u njima najbolje susrećemo Boga.
Takav govor ne samo da iskrivljuje
pravi pojam molitve nego ubija i
pravu ljubav prema bližnjemu.
Bližnji, a ne Bog koji je u njima,
očekuju našu riječ utjehe, našu ruku
pomoćnicu i svoj susret s nama.
Dakako da ljubeći njih, ljubimo ono što jesu:
Božja djeca, a ne ono što nisu:
najsavršeniji rezultat prirodnih sila.
Naša ljubav nije samo filantropija.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
17.listopada 1690, sat vremena prije svoje smrti :
Volite ljubav,
ali volite je PREDANO i SAVRŠENO...
Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)
Molila sam Ga u svojoj molitvi
da mi dade spoznati sredstvo
da zadovoljim svoje želje da Ga volim.
On mi je dao vidjeti da nije nemoguće
bolje pokazati našu ljubav
doli da volimo bližnjega
iz ljubavi prema Njemu.
Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)
Iz djela O čovjekovom pozvanju :
U ljubavi prema Bogu
treba crpsti snagu za ljubav prema čovjeku...
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Filozofija slobodnog duha:
Samo je religija raspete istine
religija slobodnog duha.
Raspeta se istina u svijetu pojavila
kao beskrajna ljubav.
Ljubav ne vrši nasilja nada mnom,
ona me beskrajno oslobađa.
Sloboda me treba dovesti do ljubavi,
a ljubav me mora učiniti slobodnim.
Milost Kristova upravo je misterij
ljubljene slobode i slobodne ljubavi.
Pojavila se na križu.
U slobodnoj patnji Bogočovjeka,
koja je naklonjena čovječjoj slobodi,
leži skrivena tajna kršćanske ljubavi.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Filozofija slobodnog duha:
Sam je Bog mogao prisilno spasiti
cijeli ljudski rod.
On bi to mogao učiniti bolje i ispravnije
nego što su to čiinile crkvene hijerarhije
ili državne sile.
Bog ne želi nikakvo nasilno spasenje,
jer je ono protivno Njegovoj namjeri
sa svijetom i s čovjekom,
zato što Bog na svoj poziv očekuje
slobodan odgovor i njegovu slobodnu ljubav.
Bog kao i čovjek može reći:
nikakvu ljubav nećeš postići nasiljem.
Ne može se nikoga nasilno utjerati u raj!
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz djela Expositio in Cant. :
Ljubiti Boga isto je što i poznavati ga,
jer njega ne poznaje
nego onaj koji ga ljubi i
ne ljubi ga nego onaj koji ga poznaje,
a poznaje ga toliko koliko ga ljubi i
toliko ga ljubi koliko ga poznaje.
VILIM od Svetog Teodorika, redovnik, mistik (+1149.)
Iz spisa Na notranji poti k Bogu:
Um mislioca pretvara se u sliku onoga
kojega ljubi.
VILIM od Svetog Teodorika, redovnik, mistik (+1149.)
Iz Dnevnika :
Smatrati da je naša Majka poput pokaznice
u kojoj je izložen Isus,
a moje sestrice su hostije
gdje Isus prebiva skriven.
Našu Majku ću voljeti
jer mi ona predstavlja Božji autoritet i
njegovu božansku volju.
Voljet ću svoje sestrice
jer su one slike Božje i
jer mi je Isus to zapovjedio.
Sv. Terezija od Isusa (de los Andes), redovnica (1900.-1920.)
Iz Dnevnika :
Karmelićanka se žrtvuje da posveti
sve članove Crkve...
Živimo duboko sjedinjeni s Njim,
jer onaj koji ljubi,
želi biti sjedinjen s ljubljenim.
Sjedinjenje dviju duša se zbiva preko ljubavi.
Sv. Terezija od Isusa (de los Andes), redovnica (1900.-1920.)
Iz knjige Isus iz Nazareta :
Pravi moral kršćanstva je ljubav.
A ona se, dakako, opire sebičnosti —
ona je izlaženje iz sama sebe,
ali upravo na taj način
čovjek dolazi samomu sebi.
Nasuprot zavodljivu sjaju
Nietzscheove slike čovjeka,
ovaj se put na prvi pogled čini bijednim,
upravo neprihvatljivim.
Ali, on je istinski uzvišeni put života.
Samo se na ovomu putu ljubavi,
čije su staze u Propovijedi na gori,
otvara bogatstvo života,
veličina ljudskoga poziva.
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz knjige Isus iz Nazareta :
Očišćenje – Crkva, pojedinac,
uvijek su ga iznova potrebni: procesi očišćenja,
toliko bolni koliko i potrebni,
prožimaju čitavu povijest, prožimaju život ljudi
koji su se posvetili Kristu.
U ovim je očišćenjima uvijek prisutna
tajna smrti i uskrsnuća.
Vlastito čovjekovo veličanje,
kao i veličanje institucija,
mora biti odsječeno.
Što je postalo odveć veliko, mora biti vraćeno
u jednostavnost i siromaštvo samoga Gospodina.
Samo po takvim procesima odumiranja ostaje i
obnavlja se plodnost. […]
Očišćenje i plod su povezani.
Samo ako prođemo kroz Božje očišćenje,
možemo donijeti plod koji uvire u euharistijsku tajnu i
tako vodi prema svadbi koja je za Boga svrha povijesti.
Plod i ljubav idu zajedno.
Istinski plod je ljubav,
koja je prošla križ Božja očišćenja.
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
Kršćanski kult sastoji se u potpunoj
ljubavi, koju je mogao pokloniti
samo onaj u kojem je ljubav samoga
Boga poprimila lik ljudske ljubavi;
on se, konačno, sastoji od novog oblika
zastupništva uključena u tu ljubav:
sam nas je Bog zastupao te mu se
mi predajemo i prepuštamo,
da nas ponese...
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Govor 11. svibnja 2006.:
Zajedništvo života i ljubavi, što je ženidba,
predstavlja tako autentično dobro za društvo.
Danas je posebno urgentno izbjegavati miješanje
s drugim načinima zajedništva,
koja se temelje na krhkoj ljubavi.
Samo je stijena potpune i neopozive ljubavi i
zmeđu muškarca i žene sposobna biti temelj za
izgradnju društva koje postaje dom
za sve ljude.
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
Čovjek ne može potpuno nestati i
to stoga jer ga spoznaje i ljubi Bog.
Ako svaka ljubav čezne za vjernošću,
Božja ljubav ne samo da žudi za njom,
već je ostvaruje i u sebi otjelovljuje.
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz enciklike Deus caritas est, 2006.:
Zapravo eros i agape –
uzlazna ljubav i silazna ljubav –
nikada se ne mogu potpuno odijeliti
jedno od drugoga.
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2012.:
Svima, a poglavito mladima,
želim snažno reći:
"Svijet ne spašavaju ideologije,
već samo okretanje Bogu živom,
koji je naš stvoritelj,
jamac naše slobode, jamac onoga
što je doista dobro i istinito...
okretati se bespridržajno Bogu
koji je mjera onoga što je ispravno i
istodobno je vječna ljubav.
Što bi nas uopće i moglo spasiti
ako ne ljubav?"
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2012.:
Ljubavi je mila istina,
ona je snaga koja nas čini kadrima
zalagati se za istinu, za pravdu,
za mir, jer sve pokriva,sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi
(usp. 1 Kor 13, 13) .
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Poruka za 49. Svjetski dan molitve za zvanja:
Božja ljubav je vječna;
on je vjeran samom sebi,
vjeran je »riječi koju dade
tisući naraštaja« (Ps 105, 8).
Potrebno je zato iznova razglašavati,
navlastito novim naraštajima,
privlačnu ljepotu te Božje ljubavi,
koja nam prethodi i prati nas na
našem putu: ona je tajni poticaj,
ona je motivacija koja nikada ne jenjava,
čak ni u najtežim okolnostima.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Eshatologija. Smrt i vječni život, 2016.:
Stvorenju može biti darovana ljubav,
a s tim se darom događa i preobrazba
svake oskudice.
Čovjek ne treba sam ‘stvoriti’ niti
svoj pristanak, svoje ‘da’ takvoj ljubavi
– sama ga ljubav vlastitom snagom u
njemu potiče i stvara.
No uvijek ostaje sloboda oduprijeti se
stvaranju toga ‘da’ i ne prihvatiti ga kao
svoj vlastiti odgovor.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Deus caritas est (25.XII.2005):
Toliko je velika [ljubav] da okreće
Boga protiv njega samog, njegovu
ljubav protiv njegove pravde.
Ovdje kršćani mogu vidjeti nejasnu
predodžbu otajstva križa:
tolika je Božja ljubav prema čovjeku
da ga, postavši čovjekom, slijedi
čak i u smrt, te tako
pomiruje pravdu i ljubav.
Filozofska dimenzija koju treba
uočiti u ovoj biblijskoj viziji i
njezina važnost sa stajališta
povijesti religija leži u činjenici
da se s jedne strane nalazimo pred
strogo metafizičkom slikom Boga:
Bog je apsolutni i krajnji izvor
svega bića; ali ovo univerzalno načelo
stvaranja – Logos, prvobitni razum –
je u isto vrijeme ljubavnik sa
svom strašću prave ljubavi.
Eros je tako krajnje oplemenjen,
ali je u isto vrijeme toliko pročišćen
da postaje jedno s agape.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa O vjeri, nadi i ljubavi, 2014.:
Ljubav koja bi htjela biti
samo ‘nadnaravna’, ostaje bez snage,
dok na drugoj strani zatvaranje ljubavi
u ono konačno, njezina profanacija i
odjeljivanje od dinamike vječnoga,
zemaljsku ljubav pretvara u krivotvorinu
jer je ona po svojoj biti žeđ
za beskonačnom puninom.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa O vjeri, nadi i ljubavi, 2014.:
Ljubav bez Boga Stvoritelja,
koji jamči za dobrobit svega
bivstvujućeg, izgubila bi svoj temelj
i ostala bez svoga tla.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Midot Haraaja :
Ljubav prema ljudima mora biti živa
u srcu i duši:
ljubav prema svakom čovjeku ponaosob i
prema svim narodima zajedno.
Želja za njihovim uzdizanjem i
duhovnim i materijalnim napretkom [...]
ljubav iz dubine srca i duše,
da bi bilo bolje svim narodima,
da bi se poboljšalo njihovo imovinsko stanje,
da bi im život bio bolji [...]
bez obzira na razliku u ideologijama,
vjerama i uvjerenjima i
bez obzira na sve rasne i mjesne razlike.
Kook, Abraham Isaac Hahoken, rabin (1865.— 1935.)
Iz spisa Incarnation :
Bog izlazi iz samoga sebe,
Bog u svojoj osobini punine
koja sebe razdaje.
On to može.
Štoviše, njegova moć da se podloži povijesti
temelji se na njegovim slobodnim mogućnostima.
To nije prvobitna nužnost!
I iz tog razloga
Sveto pismo ga definira kao ljubav —
čija je izobilna sloboda
ono što se ne može definirati.
Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)
Iz spisa Bog naše budućnosti:
Da je Bog naše spasenje, da nas ljubi,
da nam je pružio i raširio ruke
kako bi nas prihvatio u vlastiti vječni život —
to je samo po sebi razumljivo.
Ali, gledajte, kako Vi možete zaista postati sretni
s pomoću drugoga čovjeka:
ako ga ljubite zbog njega samoga,
a ne zbog vlastite sreće.
Slično je i s obzirom na odnos
između čovjeka i Boga.
Treba da ljubimo Boga zbog njega samoga
jer je on beskrajno blažen, svet,
nepojmljivo uzvišeni Bog.
I samo ako imamo takav odnos prema Bogu,
tada je On također Bog naše sreće,
Bog Providnosti koji ljubi i prašta.
Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)
Iz spisa Schriften zur Theologie, VI:
Sloboda kao dijaloška moć ljubavi
čini to da kršćanski etos u samom
svojem temelju nije poštivanje
objektivnih norma za pojedine stvari,
koje je Bog položio u samu zbiljnost.
Sve strukture stvari stoje pod čovjekom.
On ih može mijenjati...
on je njihov gospodar, ne njihov sluga.
Jedina, zadnja struktura osobe,
koja nju adekvatno izražava,
jesi temeljna moć ljubavi.
I ta je neizmjerna.
I stoga također čovjek.
Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904.-1984.)
Iz spisa H.Egan, I mistici e la mistica, 1995.:
Budući da je Isus Krist svojom ljubavlju
otkupio sve stvoreno zajedno s čovječanstvom,
kršćanska mistika nije ni odbacivanje svijeta
ni susret samo s beskonačnim,
nego je prihvaćanje svijeta u susretu
ljubavi s osobnim Bogom.
Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904.-1984.)
Iz spisa Temelji kršćanske vjere…:
Oprost je najveće i nepojmljivo čudo
Božje ljubavi zato što u oprostu Bog
priopćuje samoga sebe i to čovjeku
koji je u samo prividnoj banalnosti
svakodnevnice počinio strahotu izricanja Ne Bogu.
Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904.-1984.)
Iz spisa The four books, Mencius :
Ako tko poštuje ljude
i njega će ljudi poštovati.
Ako tko voli ljude
i njega će ljudi voljeti.
Mencije, filozof (372. – 288. pr. Kr.)
Iz spisa Llibre d'Amic e Amat :
Reci, ludo, što je ljubav?
A on odgovori, da je ljubav ono,
što slobodne dovodi u ropstvo,
a robovima daruje slobodu...
Bl. Ramon Llull, filozof, teolog i mistik (1232.-1315.)
Iz spisa Arbre de filosofia d'amor :
Ljubav se nastanila između
straha i nade,
gdje živi sjećanjem i
umire zaboravom...
Bl. Ramon Llull, filozof, teolog i mistik (1232.-1315.)
Iz spisa Arbre de filosofia d'amor :
Vidje čovjek neki lijepi cvijet,
koji je stvorio njegov Ljubljeni (Bog),
te reče cvijetu, da ga njegova ljepota potiče
da razmišlja o ljepoti svoga ljubljenoga.
Stoga mu cvijet odgovori,
da mu misli na ljubljenoga nisu baš prave
jer onaj tko ima prave misli ljubavi
misli na samoga ljubljenoga,
prema onomu što ljubljeni jest i
u skladu s naravi i biti ljubavi.
Bl. Ramon Llull, filozof, teolog i mistik (1232.-1315.)
Iz spisa L'Economia di Comunione :
Za razliku od potrošačke ekonomije,
koja se temelji na kulturi posjedovanja,
ekonomija zajedništva je ekonomija davanja.
Može nam se učiniti teško, mučno, herojski.
No nije tako jer čovjek je stvoren na sliku Božju,
a On je Ljubav,
pa svoje ostvarenje pronalazi
upravo u ljubavi i darivanju.
To je najdublja potreba njegova bića,
bio on vjernik ili nevjernik.
U samom tom zaključku,
potkrijepljenom našim iskustvom,
nada je univerzalnog širenja
ekonomije zajedništva.
Chiara Lubich, utemeljica Pokret Fokolara (1920.-2008.)
Iz spisa Novi put. Duhovnost jedinstva:
Opće je iskustvo da, kad se povučemo
nakon što smo ljubili braću,
u duši zapažamo jedinstvo s Bogom.
Chiara Lubich, utemeljica Pokret Fokolara (1920.-2008.)
Iz spisa Tajništvu za redovnike, 30.1.1990.:
Prema našoj karizmi,
odricanje od samih sebe
postižemo ljubeći druge.
Ljubeći druge, odričemo se sami sebe.
To je novost koju je donijelo
Djelo Marijino:
ljubav kao put odricanja,
kao put posvećenja,
jer Bog je Ljubav.
Chiara Lubich, utemeljica Pokret Fokolara (1920.-2008.)
Dakle temeljno kršćansko uvjerenje
koje je temelj na kome se gradi
cjelokupni duhovni život
kao i duhovni rast je:
Bog je ljubav,
Bog mene ljubi i na kraju
Bog želi da mu ljubavlju
odgovorim na njegovu ljubav.
Bl. Marija Terezija od sv. Josipa, karmelićanka BSI (1855.-1938.)
Nakon što je pročitala
knjigu „Moj život“ sv.Terezije Avilske :
Karmel i samo Karmel!
Tamo sam morala ići.
Ta poniznost,
ta ljubav prema Bogu!
Sveta Terezija je postigla cilj
za kojim sam težila.
Bl. Marija Terezija od sv. Josipa, karmelićanka BSI (1855.-1938.)
O da mogu trpjeti, raditi i
žrtvovati se za svetu Crkvu,
za spas duša,
za proširenje Kraljevstva Božjega na zemlji...
Bl. Marija Terezija od sv. Josipa, karmelićanka BSI (1855.-1938.)
Dali je nečija duša prošla
kroz vatru Božanske ljubavi,
to prepoznajem, ne po načinu
kako on govori o Bogu,
nego kako govori o
zemaljskim stvarima...
Simone Weil, književnica i filozofkinja (1909.1943.)
Molitva je hvala Bogu.
Ona može biti molitva ljubavi,
očaja ili poniznosti.
Ja želim da moja molitva
bude molitva ljubavi.
André Gide, književnik (1869.-1951.)
Gospodine, sjedinjujući se s
Tvojom ljubavlju kojom si na zemlji radio
i kojom bez prestanka radiš,
polazim na posao Tebi na slavu
i braći ljudima na korist.
Ti želiš da ja radim.
A rekao si :
bez mene ne možete učiniti ništa.
Molim Te da moj rad bude kao
kapljica u rijeci Tvog
beskonačnog i savršenog djela.
Matilda (Mechthild) von Hackeborn, redovnica , mistik (1241.-1299.)
Uši su mi umorne
od buke vlakova i kola,
od jeke riječi,
od glavobolje budućih dana.
Vrlo, vrlo sam umoran
i gotovo mrtav od
gromoglasne, zaglušne buke.
Više mi je dosta nadraženosti.
Nadražuju me mnoge vanjske stvari,
nadražuje me sebičnost iznutra.
Potakni me Ti Gospodine,
da me pokreće Tvoja ljubav
i navijek ću biti radostan...
John Samuel Mbiti, filozof, književnik (1931.-2019.)
Iz Propovjedi za sve nedjelje u godini :
Kad bismo nazvali luđakom jednog Voltairea,
a on je nijekao Boga (...)
onda bi nas sigurno tužili za uvredu poštenja.
Tako ih naziva Gospodin:
"Luđaci od naravi bili su naime svi ljudi,
kojima je falila spoznaja Boga i
koji nisu bili u stanju da zaključe
iz vidljivih dobara onoga koji jest.'«
(Mudr 13, 1-5)
Ali on posve otvoreno tumači
da nitko od ljudi nije predestiniran
za vječnu propast.
Gospodin »dolazi na svijet radi njih.
Ljubi sve što postoji i ne mrzi ništa
od onoga što je stvorio« (Mudr 11, 14—26).
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz Propovjedi o zazivu "Srce Isusovo,
pravde i ljubavi posudo" :
Ali u Bogu nije samo pravda.
U Bogu je i ljubav, i to ljubav,
koja nadilazi ljubav i najbolje majke.
Jer što govori Gospod na usta proroka Izaije?
Kad se je tužio Sion, da ga je Gospod ostavio,
da ga je Gospod zaboravio,
odgovara Gospod ovako:
»Zaboravi li žena djetešce svoje?
Ne smiluje li se plodu tijela svojega?
A da bi ga i zaboravila:
Ja ne zaboravljam tebe.
Gle na ruke sam te svoje zapisao.«
(Iz 49, 15-16)?
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz Propovjedi br: 19,68 :
Ili je možda tko prisilio Krista,
da siđe na ovaj svijet i umre za nas?
Samo luda bi mogla takvo nešto pomisliti,
da bi ikoji stvor bio u stanju
prisiliti na nešto neumrloga i
svemogućeg Stvoritelja svijeta.
Samo golema ljubav Božja prema
čovjeku bila je to u stanju učiniti.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Vraneković, J., Dnevnik, g. 1951-1960...:
Gledam milicajca, kako budno pazi
na svaki naš kret i tko ulazi k nama (...)
Mi ih ne smijemo mrziti.
Daleko to od nas! Jadni su ti naši stražari.
Čuvaju svoj kruh, ispričavaju se.
Vjerujem da je gorak taj kruh.
Da jednom ovo svrši i da odem u Zagreb,
bio bih sretan da im svima mogu prirediti
jedan dobar objed, i sve bez razlike
imati zajedno za stolom.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz Pisma nećakinji, sestri milosrdnici, 22. prosinca 1956.:
Savjesno vrši svoje redovničke dužnosti.
U pomoći budi bližnjemu bez
razlike koje je vjere,
jer mržnje ima dosta na svijetu,
ali prave Kristove ljubavi malo.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Šta hoćemo, prvi broj revije «Karitas»,1934.:
Hoćemo da ona lijepa svjetiljka,
što ima da gori u srcu svakoga kršćanina
— a to je djelotvorna ljubav —
da ta svjetiljka i dalje sjaji
pred licem Gospodnjim.
Ako bi se pak gdjegdje počela gasiti,
da joj nanovo prilijemo ulja.
A ako bi se gdjegod nesrećom
sasvim ugasila, da ju nanovo zapalimo.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Kada izgubiš razum, preostaje ti vjera,
kad izgubiš pamćenje, preostaje ti nada,
kad izgubiš svaku moć,
preostaje ti Njegova ljubav...
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
U pustinji, u mraku, u svakoj lišenosti,
u kriku samoće puni se srce Božjom Ljubavlju i
nedoglednim bogatstvom njezinih darova.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Najgore je samo uzimati ljubav od drugoga.
Prepustimo se darivanju i
odrecimo se uzimanja,
tek će nam se tada i drugi darovati.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Biti stvoren, to znači
ili uisto vrijeme i biti ljubljen,
ili uopće ne znači ništa!
Miljenko Belić, prezbiter DI, filozof, teolog (1921.-2008.)
Osjećam da mi srce i utrobu
obuzima veliki i sve snažniji plamen („.)
sav buktim ljubavlju prema Bogu („.)
ne nalazim mjesta u kojem
bih se mogao sakriti
od tog dara božanskog učitelja.
Bolestan sam, bolno je moje srce.
Tužno li je duši koju Bog tako
rani svojom ljubavlju!
Sv. Padre Pio iz Pietrelcine, prezbiter (1887.-1968.)
Iz spisa Utjelovljenje Boga :
Život je u ljubavi iznova pronašao život.
Između grijeha i njegovog oprosta
tako malo stupa nešto tuđe kao i
između grijeha i kazne;
život se razdijelio u samom sebi
te se iznova ujedinio.
Hans Küng, prezbiter i teolog (1928.-2021.)
Tko god ti bio,
Bog te gleda uvijek kakav jesi,
gleda tebe osobno.
On te "zove po imenu".
Razumije te i vidi onako kako te je stvorio.
On zna sve što je u tebi.
Poznaje tvoje osjećaje i misli,
tvoje sposobnosti i želje,
tvoju snagu i slabost.
Vidi te u danima radosti i u danima žalosti.
On suosjeća s tobom u tvojim nadanjima
i u tvojim kušnjama.
Sudjeluje u tvojim tjeskobama i sjećanjima,
u usponima i padovima tvog duha.
On te grli i nosi na svojim ramenima.
Čita crte tvoga lica, i kad se smješe
i kad su pune suza,
kad pucaju od zdravlja
ili venu od bolesti.
On nježno gleda na tvoje ruke i na tvoje noge.
Sluša tvoj glas, kucanje tvoga srca,
svaki tvoj dah.
Ni sam sebe ne ljubiš više
nego te ON LJUBI...
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Neprestana usićenost :
Prava je ljubav ona
koja se izlaže opasnosti svakidašnjice,
usuđuje se prkositi joj ne izlazeći
prebrzo iz nje pobijeđena, oštećena....
Pascal Bruckner, književnik , filozof, (1948.)
Iz spisa Institucija III,1 :
Zapovjeđeno nam je da
'Boga ljubimo svim srcem,
svom dušom i svom snagom".
A to, zaista, neka bude tako
da sama ljubav prema Njemu
nadvisi sve druge ljubavi.
Naime, iznad svega treba ljubiti Onoga
tko je stvoritelj i čuvar svega.
Ništa nam ne smije nikada biti
tako srcu priraslo
da bi se zbog toga manje častio,
manje štovao Onaj koji je uzrok svemu.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Evanđelistar, VI.:
Mir je Božji onaj koji uzajamnom ljubavi
veže duše čestitih ljudi,
koji od onih što služe Kristu
čini jedno tijelo.
Pax illa Dei est, que bonorum animos
mutuo amore deuincit, que Christo
seruientes unum corpus efficit.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O ljubavi prema neprijateljima: Sedma priča
A ljubiti neprijatelja znači
tako mu se posvetiti da vodimo računa
ne toliko o njegovu tijelu
koliko o duši.
Inimicum autem diligere est ita
ei nos commodare,
ut non tam sui corporis
rationem quam anime habeamus.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O ljubavi prema Bogu:
Ništa nam ne smije nikada biti tako srcu
priraslo da bi se zbog toga manje častio,
manje štovao onaj tko je uzrok svemu.
Nulla res unquam cordi nostro
sic inherere debet, ut eius causa ille,
qui est causa omnium, minus
honoretur, minus colatur.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O ljubavi prema Bogu:
Nitko ne može savršeno ljubiti
tko ne vjeruje potpuno.
...ut scilicet discas neminem posse
perfecte diligere,
qui non plene crediderit.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O ljubavi prema Bogu:
Jer ljubav koja podnosi
mržnju ne slabi,
nego se razgara ako je istinita.
Non enim languescit odium sustinens
charitas, sed accenditur, si uera fuerit.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O ljubavi prema Bogu:
Ljubimo, dakle Gospodina Boga svoga svim srcem,
da ništa draže od njega nemamo u njemu;
svom dušom, da se za njegovo ime ne bojimo
tjelesnih muka ni same smrti,
ako do toga dođe, ni bilo čega drugoga;
svom pameti, da svaka naša misao i
svako djelovanje teže k jednom cilju,
tj. da se svidimo Bogu te trajno i
vječno uživamo gledajući njega.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O ljubavi prema neprijteljima:
U srcu čuvaju mržnju,
a ti zadrži ljubav;
oni te vrijeđaju djelom,
a ti se bori dobročinstvima;
oni te svojim ustima ocrnjuju,
grde, proklinju, a ti se moli za njih
da se poprave i, popravivši se, spase.
Illi in corde odium seruant,
tu retine dilectionem; illi opere ledunt,
tu beneficiis contende;
illi ore detrahunt, conuitiantur, maledicunt,
tu pro eis, ut ese corrigant et
correcti saluentur, deprecare.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O poniznosti i slavi Kristovoj:
Može tko imati vjeru, može imati nadu,
no ne bude li im pridružio ljubav,
nikada neće postići nagradu
u vidu blažene besmrtnosti.
Habeat aliquis fidem, habeat spem,
nisi cum his iunxerit charitatem,
nunquam ad immortalitatis beate
premia poterit peruenire.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Tako je malo potrebno :
Samo je ljubav pred čovjekom svemoćna,
samo se ljubavi čovjek ne može oprijeti,
jer jedino je ljubav prostor u kojem se
cjelovito može odvijati njegova sloboda.
Samo je u ljubavi čovjek potpuno čovjek.
Ljubav je međutim, Bog.
Zato, Bog može mijenjati čovjeka.
Neka te Bog osvoji slobodom ljubavi...
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Je li Crkva još potrebna?, 1973.:
Ljubav se nalazi i u drugim religijama,
čak i prema neprijateljima,
kao što je slučaj u Konfucionizmu
pa donekle i u Hinduizmu.
Ljubav je bila najvažnija zapovijed i
u židovskoj tradiciji prije Isusa.
No, razlika Isusove zapovijedi ljubavi
od svih drugih ljubavi je u tome,
što je ona eshatološka.
Ona znači novo stvaranje u svijetu,
udara temelje novog razdoblja,
nove zemlje i novog neba.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Govor o milosrđu (1955.) :
Evo vam istine: ljubite se.
Ljubite jedni druge, ljubite se svi,
ne u određeno doba dana,
već čitav život.
Ljubite siromašne,
ljubite nesretnike,
ljubite susjede,
ljubite nepoznate,
ljubite bližnjeg na najudaljenijem kraju svijeta,
ljubite, ljubite...
Bez ljubavi nema koristi od klečanja,
zvona ili korizama;
ako ne ljubiš, nisi kršćanin.
Raoul Follereau, književnik, humanitarac (1903.-1977.)
Iz spisa Knjiga o ljubavi (1920.) :
Samo jedna stvar nedostaje mojoj sreći;
da vidim kako se ona proteže na cijelu zemlju.
Živjeti znači pomagati drugima da žive.
Potrebno je stvoriti sreću drugima
da bismo bili sretni.
Raoul Follereau, književnik, humanitarac (1903.-1977.)
Iz spisa Pouke, 1954. :
Kad ja kao kršćanin pazim na urednost
onda to nije obična građanska pristojnost,
ni rezultat vlastite kulture ili civilizacije,
već ja tom svojom urednošću slavim Oca
i postajem makar mala slika Očeva,
koji je Sjaj i Jasnoća;
onda tom svojom urednošću postajem
slična Isusu
koji je sigurno kao savršena slika Očeva
posjedovao sjaj i jasnoću u punini
svoga čovječjeg lika;
onda ja tom svojom urednošću propovijedam
Duha Ljubavi,
jer što je drugo ljubav
nego sklad i harmonija, sjaj i ljepota.
Marica Stanković, službenica Božja, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja (1900.-1957.)
Iz govora Majke Terezije na sinodi biskupa 1980. :
Naši su ljudi divni ljudi...
Oni ne trebaju našu sućut i simpatiju.
Oni trebaju našu razumijevajuću ljubav i
oni trebaju naše poštovanje.
Mi moramo siromasima kazati da su oni za nas netko,
da su oni također stvoreni istom rukom
Boga koja ljubi, da oni ljube i da budu ljubljeni....
Ako ga mi ljubimo, moramo se brinuti
za neljubljene i za neželjene.
Moramo se suočiti sa zbiljnošću naših siromaha.
Sv. Majka Terezija, redovnica i osnivačica reda (1910.-1997.)
Iz spisa Dijete je dar Božji (1994.):
Kad je Bog postao jedan od nas,
došao je po Mariji kao dijete. (...)
Dijete je Božji glasnik roditeljima i
ljubav mora početi s djetetom. (...)
Ako je dijete voljeno,
ono će donositi ljubav roditeljima
i cijelom svijetu.
Sv. Majka Terezija, redovnica i osnivačica reda (1910.-1997.)
Iz neobjavljenog intervjua :
Euharistija sama je misterij ljubavi...
To je Kristova ljubav prema nama.
On nas ljubi.
Na taj se način On sam razdaje
bez ikakvog pridržaja:
nježno, strpljivo, opraštajući...
Sv. Majka Terezija, redovnica i osnivačica reda (1910.-1997.)
Iz Pravila družbe:
Naše zvanje je u tome da objavljujemo
Boga ljubavi i tajnu novog čovjeka u Kristu.
Stoga ne idemo samo za materijalnim napretkom i
blagostanjem siromaha, nego se svim silama i
svom ljubavlju trudimo kako bismo podigli
njihovo ljudsko dostojanstvo i
međusobno bratstvo.
Na taj način postupno im otvaramo lakši
pristup k Bogu i k drugim ljudima.
Sv. Majka Terezija, redovnica i osnivačica reda (1910.-1997.)
Iz govora na dodjeli nagrade Majci Tereziji 1972. :
Što je društvo više organizirano, civiliziranije,
nego se pretpostavlja da jest,
što je ono naprednije,
mnoge su stvari ostavljene pokraj puta.
Jedna od njih je ljubav...
Indira Prisiyadarshini Gandhi, političarka (1917.-1984.)
Iz spisa Svjedoci vjere:
Ako se i braniš,
tvoje trpljenje će pomoći
neprijatelju da se iskupi.
Lanac mržnje treba prekinuti.
Samo onda će zavladati bratstvo.
Martin Luther King, baptistički svećenik (1929.-1968.)
Iz govora u New Yorku :
Našim najvatrenijim protivnicima mi poručujemo:
Suprostavit ćemo se vašoj sposobnosti
da nam zadajete patnju
sa našom sposobnošću da je podnosimo;
na vašu fizičku snagu
odgovorit ćemo snagom našeg duha.
Napravite nam što god hoćete,
ali mi ćemo vas i dalje voljeti...
Stavite nas u zatvor,
a mi ćemo vas zauvijek voljeti....
Jednog dana mi ćemo steći slobodu,
ali ne samo za nas.
S vremenom ćemo steći i vas,
i naša će pobjeda biti dvostruka.
Ljubav je najtrajnija sila na svijetu.
Ova stvaralačka sila, za koju nam je tako
divno dao primjer
naš Gospodin Isus Krist svojim životom,
najjače je oruđe koje posjedujemo
u našem ljudskom traganju za mirom i sigurnošću.
Martin Luther King, baptistički svećenik (1929.-1968.)
Iz spisa A.Kusić, Uloga Crkve u odgoju i kulturi danas II, 1986.:
Sila bez ljubavi biva
bezobzirna i zloupotrebljavana...
Martin Luther King, baptistički svećenik (1929.-1968.)
Iz spisa De oratione, 54 :
Tko ljubi Boga,
obraća mu se uvijek kao Ocu
uzdižući mu sav svoj osjetilni duh.
Evargije Pontski (oko 346.-399., učenik Grgura Nazijanskog )
Iz spisa S Bogom u novu godinu (1922.) :
Red može biti samo onda u
čovjeku i u čovječanstvu,
ako vlada Bog nad čovjekom i
ako vlada duh nad tijelom,
ako vlada ljubav nad svima.
Karlo Cankar, prezbiter (1877.-1953.)
Iz spisa Dobra strana života :
Čovjek istinski živi onoliko
koliko se u ljubavi darovao za druge.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa I Riječ tijelom postala.
Mi smo ovdje zapravo u školi života.
Pozvani smo na kvalitetu
po kojoj će ovaj naš život biti vrijedan,
ispunjen djelima ljubavi,
pun djelatnog zalaganja za mir,
za dobro bližnjih.
Jer u tome je i tajna toga života
što ga sada proživljavamo.
Sve drugo što nije ljubav čini život jalovim,
neplodnim i nema perspektive
vječnosti i spasenja.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa I Riječ tijelom postala.
U svakoj misi Bog govori
da nikada više neće prestati ljubiti ovu zemlju,
ljubiti čovjeka, biti za njega, željeti ga spasiti.
Misa se ne služi u crkvama zbog ljepote obreda,
nego zato da ne zaboravimo da i
danas živimo od onoga
što se dogodilo na Posljednjoj večeri,
zato jer je netko za nas prvi darovao svoj život!
Vrijedni smo ljubavi i života
darovanog na križu.
To je poruka mise, poruka Tijelova.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa U početku bijaše Riječ :
Moguće je u Isusu i s Isusom ljubiti dokraja,
do kraja života, do kraja ljudskih snaga,
do kraja svih mogućnosti.
Moguće je s Isusom ustrajati u ljubavi i praštanju i
iznad onih granica koje je čovjek samome sebi postavio.
Moguće je ljubiti hrabrije i jače
nego što se to nekome danas čini.
Ali samo Božjom snagom i Božjom pomoći.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa Učitelju, gdje stanuješ? :
Uđi u svoju nutrinu i svoja iskustva i
sjeti se jesi li koga ljubio,
ili mislio da ga ljubiš, svim srcem.
U odnosu na to iskustvo provjeri
koliki je stupanj tvoje ljubavi prema Bogu.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa Neka mi bude po riječi tvojoj :
Čovjek je najviše čovjek i
najviše Bogu sličan kada ljubi.
Tada ostvaruje smisao svoga postojanja,
svoga vlastita života.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa Neka mi bude po riječi tvojoj :
Badava svi naslovi i razlozi
pripadnosti nekoj vjerničkoj zajednici,
badava sve etikete, badava i osjećaj sigurnosti
da smo obavili sve što spada na tradicionalnu vjeru:
ako ljubavi nemamo, sve je uzalud.
Isusovi smo učenici samo onoliko koliko ljubimo.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz spisa Dobra strana života :
U čežnji za ljubavlju
čovjek zapravo čezne za Bogom,
za onim koji jedini savršeno ljubi,
koji je jedini apsolutno vjeran.
Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)
Iz pisma Sestrama koje su započele djelovanje u sirotištu u Zagrebu , 19. srpnja 1917.:
Imajte sve tri pred očima,
kad za djecu i oko djece radite,
da Presveti Mali Isus u toj djeci plače,
zimu i žegu trpi, bolest i
sve ostale nevolje njihove podnosi,
pa ćete uvijek svoje dužnosti veselo i zdušno obavljati,
i vaša će misao uvijek biti kod
Presvetog Maloga Isusa u betlehemskoj štalici.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz pisma Redovnička pravila sv. Augustina
kao temeljna pravila za „Služavke Malenoga
Isusa“
pod zaštitom sv. Josipa, 1-6, toč. 2., 3.,16.:
Pazite, za što ste se u tom društvu sakupile i sabrale,
naime za to, da u istoj kući složno živite,
da ste jedne duše i jednog srca u Bogu. ...
Živite dakle u jedinstvu i podpunoj slozi,
te štujte jedna u drugoj Boga,
kojega sveti hram postadoste. ...
Nemojte tvrditi, da štogod napose za sebe posjedujete,
nego treba da posjedujete sve stvari zajednički. ...
Sve (sestre) neka rade na korist kuće i družbe, i
to puno marljivije i radostnije,
nego da rade baš za svoju osobu. ...
Znajte, da ste mnogo napredovale,
ako korist kuće i družbe
vazda predpostavljate koristi svojoj.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz pisma Redovnička pravila sv. Augustina
kao temeljna pravila za „Služavke Malenoga
Isusa“
pod zaštitom sv. Josipa, 1-6, toč. 2., 3.,16.:
S toga se puno čuvajte od rieči
svadljivih, surovih, osornih,
ali ako vam je koja slična rieč izmakla iz ustiju,
ne ustručavajte se da iz onih ustiju koja su zadala
ranu pružite također liek...
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz pisma Ustanove Družbe, čl. 192. - o službi generalne glavarice:
Duhom molitve i poniznosti te
najvišom ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
osobito prema sestrama, neka nastoji,
da bude više ljubljena, nego da se je boje.
Nu ipak neka si je vazda svijesna,
da je ona pretpostavljena i Bogu odgovorna
za disciplinu (stegu), da ju svi vrše;
stoga neka disciplinu vrši svim silama i
nastoji da to i sestre čine.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz pisma Redovnička pravila za Služavke Malenoga Isusa, 6-7. :
Prva vaša dužnost neka bude da nježno ljubite
bolesnice vaše priznavajući u njih s živom vjerom
dostojnu osobu našega miloga Spasitelja. ...
Ako vašu podvorbu ublažite s prijatnošću lica
postat ćete za bolesnice anđeli utješitelji. ...
Motrite uviek umirućega Isusa u osobi
vaših bolestnica i dvorite ih veselo.
Lice vedro, pogled blag, dvie same riječi:
ama ljubazne, prijazne, utješljive
bit će kao balzam na njihovo žalostno srce.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Utemeljiteljeva pisma sestrama, 147-148.:
Stari i siromašni moraju biti hranjeni,
bolesni njegovani, svi poučavani
i održavani u vedrom raspoloženju....
Neka sestre štuju Boga u svojim
siromasima, siromasi neka ljube Boga
u svojim sestrama. ...
Sestre neka gledaju utjehu (u tome)
kad se duše siromaha otvaraju istini
i kad sasvim predano umiru u Gospodinu.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Utemeljiteljeva pisma sestrama, 95.:
Imajte sve tri pred očima, kad za djecu
i oko djece radite, da Presveti
Mali Isus u toj djeci plače, zimu i
žegu trpi, bolest i sve ostale nevolje
njihove podnosi, pa ćete uvijek svoje
dužnosti veselo i zdušno obavljati,
i vaša će misao uvijek biti kod
Presvetog Maloga Isusa u betlehemskoj štalici.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Pisma iz pustinje:
Spavati na otvorenom, živjeti u iscrpljujućoj klimi,
posjećivati stvarno siromašna plemena i
podnositi njihov smrad,
to je još malo u usporedbi sa
ispražnjavanjem ličnosti, kidanjem sa prošlosti,
korjenitim prihvaćanjem civilizacija i
domovina drugačijih od naših.
Ali, postoji istina za koju se uvijek mogu uhvatiti,
stvarno uvijek: ljubav!
Ljubav opravdava naša djela,
koja su ponekad tako protivurječna.
Ljubav je savršenstvo zakona.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Ono što uspostavlja vezu je ljubav.
Zapravo u ljubavi izlaziš iz svoje samoće.
Dok ne uzljubiš,
ostaješ u statičnosti svoje prirode.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Sve je Njegov znak.
Ne postoji mjesto bez Njegove prisutnosti.
Moram se naviknuti na to
kako bih podnio pustinju u gradu i
kako bih je oživio Njegovom ljubavi.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
U našem je interesu ljubiti Boga.
Zapravo, ako se tijekom života ne uspijemo
zaljubiti u Boga, izgubljeni smo.
Bez ljubavi kao da smo nepotpuni, nezreli,
obuzeti dosadom, bez raja.
Mogli bismo, nesumnjivo, postaviti jednadžbu:
Božja ljubav jednako je mir, radost, veselje,
plodnost, uzbudljivost, raj;
ne-ljubav jednako je rat, tuga, samoća,
neplodnost, smrt, pakao...
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Ključ tajne je ljubav.
Bog me ljubi poput sina.
Iznimno je teško pobjeći toj ljubavi.
Možda mi sama ljubav objašnjava
doseg te "strasti" koju Bog
osjeća za mene i o kojoj mi govori u
prispodobi o sinu razmetnome.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Božja tajna ima središte u čovjekovom srcu,
te iako se počinje javljati u njegovom mozgu,
pronalazi sam odgovor u ljubavi.
Ljubeći ćeš shvatiti.
Zapravo ljubav je veza.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Možete zabraviti usta ljubavi.
Možete je oslijepiti.
Možete joj ruke odsjeći.
Ona će se priopćavati.
Ona će zboriti, ona će svijetliti,
ona će bivati sve više.
I neće vas mimoići.
Ljubav nije moguće zadržati.
Stjepan Lice, pisac, pjesnik (1954.)
Pjesma Kad bih i htio:
kad bih i htio
ne bih Te mogao razumjeti
osim u ljubavi
i otkucajima ovoga srca
koje pokrećeš
a ono je tako iskreno:
ili Te u njemu ima
ili Te u njemu nema
Tvoja se ljubav prelila
i preko sveučilišnih katedri
preko usana umnika
koji jedva uspiju
domisliti Tvoje ime
a ono je sveto
kao i ruke
kojima me dotičeš
i misli
kojima upravljaš
ponajviše Te je
u komadu kruha
i riječi blagoj
Adolf Polegubić, teolog, pjesnik, novinar (1962.)
Iz spisa Sijenska oporuka:
Zbog slabosti i iscrpljenosti od bolesti,
jer govoriti ne mogu, kratko svojoj braći
u ove tri riječi očitujem svoju volju, to jest:
da se u znak sjećanja na moj blagoslov i
na moju oporuku uvijek ljube i međusobno poštuju;
da uvijek ljube i opslužuju našu gospođu Svetu siromaštinu,
i da se uvijek pokazuju vjerni i
podložni predstojnicima i
svim klericima svete Majke Crkve.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz Homilija svetoga Asterija Amazenskoga, biskupa:
Vi koji ste kršćani i koji
samim imenom ispovijedate čovječnost,
povedite se za Kristovom ljubavi...
Kad je ovcu pronašao,
nije ju izmlatio niti brže-bolje ugurao u stado,
već ju je stavio na svoja ramena i,
blago s njome postupajući, donio u stado...
U tim su primjerima sadržane svete stvarnosti.
Opominju nas da ne bismo
ljude držali za izgubljene i bez nade...
Sv. Asterije Amazenski, biskup (V.stoljeće)
Časoslov II, jutarnja Velikog petka, Molbenica
Spase naš, ti si svoj život
predao za braću koju si ljubio
– daj da se tom istom ljubavlju
i mi uzajamno ljubimo.
Gospodine, smiluj nam se.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, 20. NKG – služba čitanja – b
Bože, onima koji te ljube
pripravio si nevidljiva dobra.
Daj nam smisao za pravu ljubav,
da tebe u svemu i nada sve volimo
te postignemo tvoja obećanja,
koja nadilaze svaku želju.
Po Gospodinu.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov I, 1. korizmena nedjelja – II.večernja – prošnje
Nauči nas da svoj narod i sve ljude
bez razlike istinski i
djelotvorno ljubimo
− te pomažemo da se trajno izgrađuju
u miru dobru.
Gospodine, blag budi svom narodu!
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, 3. korizmeni tjedan – četvrtak, večernja – prošnje
Dobri Učitelju, nauči nas u braći
tebe ljubiti
− i u njima tebi dobro činiti.
Gospodine, uvećaj ljubav svoga naroda.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, 3. korizmeni tjedan – četvrtak, večernja – prošnje
Ti si na križu od Oca molio
oproštenje za svoje krvnike;
− daj da i mi ljubimo neprijatelje
i molimo se za progonitelje.
Gospodine, uvećaj ljubav svoga naroda.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, 3. korizmeni tjedan – četvrtak, večernja – prošnje
Po otajstvu tijela i krvi svoje,
povećaj u nama ljubav,
− daj nam snage i pouzdanja;
slabe ojači, žalosne utješi,
umirućima daj nadu u život
koji ne prolazi.
Gospodine, uvećaj ljubav svoga naroda.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, 5. korizmeni tjedan – četvrtak, večernja – prošnje
Pokojne nasiti svojom vječnom ljubavlju
− a nas pribroji svojim izabranicima.
Gospodine, uvećaj ljubav svoga naroda.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, 3. korizmeni tjedan – četvrtak, večernja – prošnje
Pokojne nasiti svojom vječnom ljubavlju
− a nas pribroji svojim izabranicima.
Gospodine, uvećaj ljubav svoga naroda.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Pjesme II:
PRED VELIČANSTVOM TVOJE LJUBAVI
Da te ljubim? Premalo je srce,
premali su beskraji i mora —
napori moji iznemogle sjenke,
sićušna zrnca spram golemih gora!
Da te ljubim? Preslabe su ruke,
krhke i slabe ko nemoćna djeca,
da mogu boli postostručit svoje:
vrijedile ne bi stope jednog sveca!
Da te ljubim? Ja tek želit mogu:
ko vrijednost zbroja tuga i veselja,
ko rezultantu sviju mojih želja. —
Da te ljubim? Ja tek htjeti mogu
i u tom htijenju osjećati dov'jek:
da sam tek čovjek, slabi, griješni čovjek . ..
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Pjesme II:
IZAŠLI SVI SU
Izašli svi su
i svi su sretni,
osto je prazan hram...
A ja cvijeća nemam,
a ja darova nemam,
što ću da ja ti dam?!
Tu sam — sam ja:
srce — moj bratac
i sestrica mala duša...
O, reci samo:
što hoćeš, što želiš,
nas troje te pokorno sluša!
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, br. 1-5:
Ne možemo naime zazivati Boga, Oca sviju,
ako otklanjamo da se bratski ponašamo
prema nekim ljudima, stovrenima na Božju sliku.
Odnos čovjeka prema Bogu Ocu
tako je povezan s odnosom prema
ljudskoj braći da Pismo kaže:
“Tko ne ljubi, nije upoznao Boga" (1 Iv 4,8).
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Iz spisa Lumen Gentium 42:
Zato mučeništvo, po kojemu učenik
postaje sličan Učitelju koji je slobodno
primio smrt za spas svijeta i s njim se
izjednačuje u prolijevanju krvi,
Crkva smatra kao osobit dar i
najveći dokaz ljubavi.
Iako se to daje malobrojnima,
ipak treba da svi budu pripravni priznati
Krista pred ljudima i slijediti ga na
putu križa za vrijeme progona,
bez kojih Crkva nije nikada.
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Iz spisa Gaudium et spes, br.27.:
U našim danima posebice postoji hitna
i neodložna obveza da budemo bližnji
baš svakom čovjeku,
i da mu kad se s njim sretnemo,
djelotvorno pomognemo:
Starcu od svih napuštenu,
stranom radniku nepravedno prezrenu,
izbjeglici, djetetu iz nezakonite veze
koji nezasluženo trpi grijeha
koji nije njegov, gladnome koji se
poziva na našu savjest,
podsjećajući nas na Gospodinovu riječ:
“Meni ste učinili koliko ste učinili
jednom od ove moje najmanje braće” (Mt 25,40).
Paul Tournier, liječnik, spisatelj (1898.-1986.)
Iz spisa Četvrti govor, 78:
Riječ je Božja obukla ljudsko tijelo
kako bi blagošću i poniznošću upravila
pogled svijeta prema svome Ocu.
Uzašao je na drvo križa za grešnike i
predao po muci svoje sveto tijelo za svijet
zato da svijet upozna koliko ga Bog ljubi,
zato da se dademo zarobiti Očevom ljubavlju
po izobilju naše ljubavi koja izvire
iz shvaćanja njegove ljubavi,
te da po smrti njegova Sina postane
moguća velika moć nebeskoga kraljevstva,
a to je ljubav.
Razlog smrti našega Gospodina nije bio
da nas spasi od grijeha.
Jedini razlog njegove muke i smrti
bio je da svijet upozna ljubav
koju Bog ima prema stvorenju.
Sv.Izak Sirijski, pustinjak i biskup (VII.stoljeće)
Iz spisa Riječi, 85, 57:
Kada poželiš nekoga uputiti na neko dobro,
uspokoji ga prvo tjelesno i odaj mu poštovanje riječju ljubavi.
Jer ništa tako ne potiče čovjeka na stid i ne prisiljava
da odbaci svoj porok i da se promijeni na bolje kao
tjelesno dobro i uvažavanje koje vidi od tebe...
[zatim] mu s ljubavlju kaži riječ - dvije i ne raspaljuj se
gnjevom na njega i neka ne vidi u tebi znak neprijateljstva.
Jer se ljubav ne zna gnjeviti i razdraživati.
Sv.Izak Sirijski, pustinjak i biskup (VII.stoljeće)
Iz spisa Riječi, 43:
Ljubav je plod molitve... strpljivo
prebivati u molitvi za čovjeka znači
odricanje od sebe samoga.
Zato se u samoodbacivanju duše
zadobiva ljubav Božja.
Sv.Izak Sirijski, pustinjak i biskup (VII.stoljeće)
Iz spisa Homilia 28.05.1964.:
Iznad svega moramo ljubiti svetu misu,
koja treba biti središte našega dana.
Ako uistinu suslavimo svetu misu,
kako nećemo ostatak dana ustrajati
u mislima na Gospodina,
sa željom da ne izgubimo Njegovu prisutnost;
da ne radimo kao što je On radio,
da ne ljubimo kao što je On ljubio?
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Homilia 02.03.1952.:
Upravo stoga što smo djeca Božja
gledamo s ljubavlju i divljenjem
na sve stvari koje potječu iz ruke
božanskog Oca i Stvoritelja.
Na taj način živimo kontemplativno
usred svijeta i ljubimo taj svijet.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Der Weg:
»Tko je vjeran u najmanjoj stvari,
vjeran je i u velikoj.« (Lk 16, 10)
Sve činite iz ljubavi.
Tada više nema malih stvari:
sve postaje velikim.
Ustrajnost u malim stvarima,
iz ljubavi, jest heroizam.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Život ti ne smije ostati besplodan.
Budi koristan.
Ostavi trag za sobom.
Zablistaj svjetlom svoje vjere i ljubavi.
Svojim apostolskim životom izbriši
ljepljivi i nečisti trag koji za sobom
ostavljaju propovjednici mržnje.
Užezi sve zemaljske putove
žarom koji nosiš u srcu.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Osnovi zakon svemira:
Osnovni je zakon svemira ljubav.
Ovim razmatranjima želimo pokazati
da je zakon ljubavi upisan u
sva tkiva svemira i prirode
te da snažnim zahtjevom govori i našem srcu.
Kad se opiremo tom zakonu,
ne samo da svome životu oduzimamo
konačnu vrijednost nego i
ne spadamo više ni u ovaj svemir,
ni u carstvo živih bića.
Tako svi putovi, bilo oni fizike,
bilo kemije, bilo studij biologije
vode k Evanđelju.
Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)
Iz spisa D.Plasaj, Obitelj - odgoj djece, 1991.:
Potpuno i doživotno može ljubiti i
biti spreman na žrtvu života samo onaj,
tko shvati svoju bračnu ljubav —
bračni put kao hodočašće Božjoj ljubavi.
Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)
Iz spisa Osnovi zakon svemira:
Osnovni zakon svemira, zakon otvorene ljubavi
zapisan je već u hilonima, najelementarnijem procesu.
Zar ne osjećamo zov ljubavi,
zov plodnosti i nesebičnosti iz najdubljeg dna svemira?
Sve što je u kozmosu sagrađeno, sagradila je ljubav.
Ljubav koja se ne vrti oko sebe
kao opasan sterilni vir,
nego ljubav koja se daje, koja se otvara i
omogućuje uvijek više i više strukture.
Dvojnost se mora pretvoriti u trojnost.
Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)
Iz spisa Razvojna uvjetovanost religioznosti, 1975.:
Ako se u dobi od trećeg do
šestog mjeseca do otprilike konca
treće godine ne održi osjećajna veza
s majkom ili s osobom koja je zamjenjuje
— to može biti i otac —
ako se promijeni majčin lik ili
ga nestane za 3 do 6 mjeseci,
dijete će većinom biti duševno
oštećeno za čitav život.
Dogodi se da i najbolje hranjena
djeca u bolnicama bez majke
umiru od nedostatka ljubavi.
Liječnici su nazvali tu pojavu
marasmus ili hospitalizam
ili sindrom iščupanosti ili
anaklitička depresija. —
Ne živi čovjek samo od kruha!
Ni tijelo se ne može razvijati
bez sunca ljubavi...
Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)
Iz spisa Ideja evolucije, 1971.:
Krist Gospodin tumači svijet
kao pripravu na »svadbu kraljeva sina«.
Evo, to je svijet: svadba ljubavi.
Ljubav će pobijediti,
evolucija je zagarantirana
Božjim djelovanjem i
našom suradnjom u ljubavi.
Pozvani smo na radost Božju,
unutarnju radost Božju, da budemo
subaštinici Utjelovljene
Riječi Božje svijesti,
»subaštinici Kristovi«.
Pozvani smo na svadbu Božjega Sina.
Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)
Iz spisa Fenomen i bit zahvalnosti:
Zahvalnost Bogu je najdublje povezana s poniznošću.
Zahvalnik je svjestan činjenice
da je pred Bogom prosjak i da nema prava
na ono što od Boga opstoji,
da je sve dar Božje dobrote i
da Bogu ne može postaviti nikakve uvjete.
Ta je zahvala izraz čovjekova cjelovitoga bića,
zapravo uzvrat ljubavi na njegovu ljubav.
Naime, svaka je zahvalnost bitni dio ljubavi,
u biti njezin sadržaj.
Što više netko ljubi, što se više daje —
to je bogatiji, to je širi,
to više živi puninu osobnoga bitka.
Ivan Koprek, prezbiter, teolog, filozof (1954.)
Iz spisa Antropološki temelji obitelji, 1994.:
Prava ljubav ima i moć trpjeti drugoga.
M. Blondel je shvaćao patnju
kao »pečat drugoga u nama«.
Nešto me može susresti samo tako
da se tome i sam otvorim, ili još bolje rečeno
tako da se dam ozlijediti od drugoga.
Tko nije patio, sam trpio bol,
taj ne zna što je ljubav i taj ne ljubi.
Može se stoga reći da je smisao boli
u tome da se otvorimo onome što našoj spoznaji i
našoj egoističkoj volji izmiče i
pripravalja put pravoj ljubavi.
Ivan Koprek, prezbiter, teolog, filozof (1954.)
Iz spisa Idolkult und Gotteskult (1974.):
Ljubiti Boga više od svega drugoga
istodobno znači okružiti svako dobro
s najdubljom i najistinitijom ljubavlju;
samo u mjeri u kojoj Boga ljubimo iznad svega i
sve vidimo u conspectu Dei bit ćemo
sposobni za potpunu ljubav.
Državu, naciju, znanost, umjetnost
sluga kumira ne voli više,
nego manje od čovjeka
koji je slobodan od idolatrije.
Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)
Iz spisa Uber das Herz... (1967.):
Naša duboka ljubav prema
nekom drugom čovjeku je dar odozgo i
mi je ne možemo dati sebi samima.
Ipak, samo ako uz ovu ljubav pristajemo
s 'da' našega slobodnog osobnog središta,
ona će postati jedno potpuno samodarivanje.
Tada mi ne samo da potvrđujemo tu ljubav
već je kroz to ’da’ činimo našom vlastitom potpunom,
izričitom riječju.
Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)
Iz spisa Uber das Herz... (1967.):
Samo u ljubavi otvaram drugome
lice svoje nutrine (svoga bića),
okrećem se prema njemu;
samo u ljubavi duhovno hitam
(hrlim) prema njemu.
Ali voljenu osobu dosežem i susrećem
u jednom zajedničkom 'ovdje'
stvarno samo onda ako ona odgovori
na moju ljubav, ako i ona meni okrene
svoje duhovno lice i hrli meni ususret.
Prva stepenica je da moja ljubav,
koja je usrećujuća, prodre u njezinu dušu i
od nje bude potpuno prihvaćena.
Međutim, samo ako ona na moju ljubav
odgovori svojom ljubavlju i
njezin sjaj ustruji u moju dušu,
ako se dogodi obostrani pogled
ljubavi iz jednoga u drugoga,
konstituira se žudeni unio.
Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)
Iz rasprave Enciklika Humanae vitae — znak protivljenja:
Bitan je smisao i vrijednost braka
da ostvaruje najdublje i najuže
jedinstvo među ljudima.
Bračni čin znači jedinstveno ispunjenje
te ljubavi u međusobnom darivanju i
zasniva neusporedivo jedinstvo,
zbog čega taj čin ima i vrijednost
sam u sebi bez obzira na rađanje.
Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)
Iz spisa Je li dopuštena transplatacija nekih organa, Svesci 2 (1967.):
Po zakonu svete ljubavi
dopušteno je učiniti za drugoga
što je dopušteno činiti za sebe.
I mora se činiti za drugoga što se smatra
da se mora činiti za sebe.
Ljubav nagoni, nekako prisiljava davaoca
da se izloži pogibli
u svrhu spašavanja života bližnjega...
Sveta ljubav pruža svjetlo
za prosuđivanje stvorova prema vječnim vrednotama,
a bližnjega gleda kao ’drugi Ja’.
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa Pojam kršćanske slobode, 1967.i:
Dan Duhova.
Inauguracija epohe novih obećanja.
Duh Sveti je izmjenična ljubav Oca i Sina,
ljubav kojom Otac ljubi Sina i
ljudsku narav uzetu od Sina.
A Krist je molio da Otac dade
njegovim učenicima tu i
takvu ljubav (Iv 17,26).
Ljubav spontanosti, iznutra,
ljubav — život.
Ljubav koja preobražava i usrećuje.
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa Pojam kršćanske slobode, 1967.i:
Ono »novo srce«, onaj »novi duh«
nagoviješten u Starom zavjetu
dolazi do izražaja u kršćaninu.
Kršćanin ispunja Zakon u duhu
iznad slova zakona.
Jer sav je zakon u ljubavi (Gal 5,13).
Ljubav je zakon u
svojoj punini (Rim 13,8-10).
Ljubav je jedini, bolje reći
sintetizirani zakon za kršćanina.
A što je ta ljubav?
Oslobođenje od grijeha i spontano
opsluživanje Božjih zakona.
Slobodan čovjek izbjegava zlo,
jer zlo treba izbjegavati;
čini dobro, jer dobro treba činiti.
Slobodan čovjek je svoj gospodar,
on je u pravom smislu SVOJ.
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa D. von Hildebrand, Das Wesen der Liebe, str. 29.:
Što veći čovjek,
to je dublja (veća) njegova ljubav.
Leonardo da Vinci, slikar, arhitekt, izumitelj..(1452.-1519.)
Iz spisa Duhovnost - bitno obilježje ljudskog bića (2000.):
Tri su stupnja ljubavi na putu
kršćanske savršenosti koja se
različito očituje s obzirom na:
početnike koji se nalaze na putu očišćenja,
provodeći asketski život s pomoću kreposti:
umjerenosti, čistoće, strpljivosti i poniznosti;
to je prvi stupanj ljubavi;
na napredne čiji je put rasvijetljen i
koji su na pragu mističnog života,
posjedujući čvrste kreposti:
poniznosti, poslušnosti te darove Duha Svetoga:
straha, znanosti i pobožnosti;
to je drugi stupanj ljubavi;
na savršene koji su na putu sjedinjenja,
provodeći mistični život čije su odlike:
uzvišene i herojske kreposti, strpljivost,
ispunjenost Duhom Svetim.'
Hrvoje Lasić, prezbiter, dominikanac, filozof, profesor FTI (1942.)
Iz spisa Duhovnost - bitno obilježje ljudskog bića (2000.):
U skladu s tradicijom Crkve sv. Toma naučava
da je kontemplacija posebice dar mudrosti.
Taj dobiveni dar (habitus infusus)
na poseban je način spoznaja shvaćanje,
jer je kontemplacija razumski čin
koji pretpostavlja rasvjetljenje Duha Svetoga.
Ali, kako dar mudrosti pretpostavlja ljubav,
kontemplacija bitno ovisi i o ljubavi
koja čini da želimo bolje upoznati Boga
ne zbog radosti spoznaje, nego radi Boga samoga,
i da ga više ljubimo.
Hrvoje Lasić, prezbiter, dominikanac, filozof, profesor FTI (1942.)
Iz spisa Okružno pismo od 02.12.1954.:
Isus ovjekovječuje na oltaru žrtvu Kalvarije (...)
Lijepo govori duši Raspeti:
“Gledaj, ja sam na križu da ljubim
Oca i da umirem za Njega.
Ali moja ljubav ne umire.
Ja umirem da umnožim u srcima ljubav prema Ocu.
Umirem da pridobijem za Oca milijune srdaca.’
bl. Marija Petković - Marija od Propetog Isusa, redovnica, osnivačica reda (1892.-1966.)
Iz spisa Duhovna oporuka, 1926.:
Hajdete po svijetu i širite
Kraljevstvo ljubavi Isusa Krista.
Nastojte i radite iz svih sila
da Ga ljudi upoznaju i uzljube i
po Njemu da ljube i slave Oca,
te po duhu ljubavi Kristove žive.
Radite osobito za širenje slave i ljubavi Očeve,
vršeći djela milosrđa,
što je cilj i svrha naše Družbe
za što je ustanovljena. (...)
Vruće Vam preporučam da budete
sjedinjene s Kristom u pobožnosti i
ljubavi Nebeskom Ocu,
dajući Mu s Njime i po Njegovu Srcu
hvalu i zadovoljštinu za nezahvalnost ljudsku.
bl. Marija Petković - Marija od Propetog Isusa, redovnica, osnivačica reda (1892.-1966.)
Iz spisa Pismo mons. G.B. Montiniju, nadbiskupu Milana, 25. listopada 1957. :
To poslanje je bio jedini ideal
cijeloga moga života,
surađivati s Isusom da bi ljubav,
dobrota i milosrđe Očevo bili upoznati u svijetu.
Naša Družba odabrala je za prvotnu i
posebnu pobožnost onu Nebeskom Ocu i
Njegovoj Utjelovljenoj Riječi
slaveći Krista kao Kralja.
Mi neprestano molimo Isusa da bi ponovno
progovorio svijetu preko svojih apostola i
svećenika o svemogućnosti, slavi i
milosrđu Očevom.
bl. Marija Petković - Marija od Propetog Isusa, redovnica, osnivačica reda (1892.-1966.)
Iz spisa A. FURIOLI, Prijateljstvo s Kristom kod Charlesa de Foucaulda, 1980.:
Kad sam shvatio da Bog postoji,
znao sam da neću moći
živjeti drugačije,
nego za Njega...
Sv. Charles de Foucauld, prezbiter i pustinjak (1858.-1916.)
Iz spisa Egzistencija kršćanina, 1976.:
Božja ljubav je posvemašnja inicijativa
koja prethodi svemu bitku i pravu njezinog objekta.
Božja ljubav je stvaralačka i
utemeljuje čovjeka u smislu i bitku.
Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885. - 1968.)
Iz spisa Morale au-deld des interdits, 1970.:
Tko ne ljubi nema strpljivosti.
Tada nastupaju nasilja i kratki spojevi;
tu se skrivaju povrede i lomovi.
Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885. - 1968.)
Iz spisa Uljudnost, 2008.:
Jednom mi je rekla neka vrlo
cijenjena gospođa:
«Ne zaboravi da postoji velika ljubav
prema bližnjemu, ali i mala!
Za veliku će doći njezino vrijeme,
kad bude trebalo pomoći u hitnoj nevolji,
ili u opasnosti sačuvati vjernost.
Za malu je ljubav uvijek vrijeme,
jer ona spada u svakidašnjicu.
To je uljudnost.»
Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885. - 1968.)
Iz spisa Čovjek na putu od malenosti do svetosti, 1998.:
Različite su vrste ljubavi:
roditeljska, bratska i sestrinska,
zaručnička i bračna, ljubav među prijateljima.
No svima je njima zajednička crta
spremnost na samopredanje,
samoprijegor gotovo do samouništenja
u korist ljubljene osobe.
Bez takve ljubavi čovjeku je upravo nemoguć život.
Tako nam psiholozi govore o tome kako,
na primjer, nedostatak majčine ljubavi,
pa i čisto unutrašnje naklonosti
prema njezinu čedu može upravo fizički
naškoditi djetetu sve do njegove smrti.
No sigurno je da čovjeku ljubav nije
potrebna samo dok je malo dijete.
On od ljubavi živi cijelog svog života...
Ivan Macan, prezbiter DI, filozof (1939.-2009.)
Iz spisa Slika Božje ljubavi, 1998.:
Došao je k meni jedan mladić sav iscrpljen i
isušen od silnog lutanja po
dušama bezbožnih mislilaca i reče mi:
U svijetu nema ljubavi.
A ja njemu »Ti je dijeli!«
A on meni »Kako ću je dijeliti
kad je ni ja sam nemam«.
A ja njemu: »Tek ćeš je imati,
kad je počneš dijeliti.
Kad je počneš dijeliti,
bit će je obilno i u tebi i u svijetu.«
Nakon godinu dana rekao mi je da tako nešto
još nikad nije čuo ni pročitao.
Probao je, eksperimentirao te uvidio:
»Načelo je djelotvorno.
Kad se ljubav počne dijeliti, sve je više ima.«
Nikola Stanković, prezbiter DI, profesor (1946.)
Iz spisa Ljubav je naša sudbina, 1984.:
Važna je činjenica da je nemoguće
da nastane biće sposobno da ljubi
a da prije nije bilo ljubljeno.
Nisu to samo neki psihološki razlozi,
za koje često neupućeni misle da su neutemeljeni,
nego su to zakonitosti bića uopće,
da nitko ili ništa ne može dati ono što nema.
Zato je sigurna činjenica da netko tko nije ljubljen,
ne može ni postati netko,
a kamoli darivati ljubav koju nije primio.
Sjeme ljubavi tu nije palo,
a iz sjemena mržnje ne niče ljubav.
Na ljubav budi samo ljubav.
Nikola Stanković, prezbiter DI, profesor (1946.)
Iz spisa Ljubav je naša sudbina, 1984.:
Sposobnost da čovjek ljubi sigurno ovisi
o tome koliko je i kako pojedinac
bio izložen suncu ljubavi.
To se ne smije nikako shvatiti mehanicistički
i potpuno kvantitativno.
Kad čovjek jedanput dođe do svijesti i
temeljnih uvida, može svojom krivnjom stagnirati,
a nastojanjem rasti.
To nikako ne dokida potrebu
da bude probuđen na ljubav.
Nikola Stanković, prezbiter DI, profesor (1946.)
Iz spisa Ljubav je naša sudbina, 1984.:
Čovjek je vapaj za beskrajem,
vapaj za životom, vapaj za ostvarenjem,
vapaj za ljubavlju.
Tko ispadne i skrene s puta ljubavi,
nije čovjek!
Nikola Stanković, prezbiter DI, profesor (1946.)
Iz spisa Sakrament pomirenja i euharistije, 1995.:
Teolozi ističu da pričest podržava
međusobnu ljubav i čuva
milosni život od odumiranja.
Ona poput tjelesne hrane također
omogućuje rast milosti i umnaža je.
Uz to, pričest oživljuje i osvježava ljubav.
Napokon, ona dionike ljubavi ispunja
radošću i duhovnim mirom.
Sve se to postiže time što pričešću
dublje i korjenitije zalazimo
u Kristovu beskrajnu ljubav.
Mi ne možemo uzvratiti ljubav Kristu
ako ne ljubimo sve ljude,
koji su udovi njegova Tijela,
a on ih u sebi nosi kao Glava čovječanstva.
Marijan Steiner, prezbiter DI, profesor FFDI (1949.)
Iz pjesme U ekstazi:
Ja sam u rukama Ljubavi žarke
Malena lopta...
Opojen svjetlom,
Gorim i mrijem.
Goreć, na trubu srebrenu trubim:
Gospode, ljubim! Gospode, ljubim!
Izidor Poljak, prezbiter, pjesnik (1883.-1924.)
Iz pjesme Hosana:
Tebi sam darov'o mladost, zamamne, raskošne snove,
Bijelih se odrekoh ruža, proljetnog jorgovana,
Na križ sam pribio srce, Gospode, samo rad Tebe —
Kriste, hosana, hosana!
Izidor Poljak, prezbiter, pjesnik (1883.-1924.)
Iz pjesme Noć bez Njega:
Bez prijatelja mogu i bez starog oca,
Bez domovine živjet, ali ne bez Tebe —
Bože, Bože moj!
Izidor Poljak, prezbiter, pjesnik (1883.-1924.)
Iz pjesme Nad bezdanom:
Sine — reče Gospod — na Srce mi dođi,
Otkud svemir crpe svjetlost i toplinu!
Ljubavi se napij! Ne psuj i ne prezri —
Pa ih na svom krilu nosi u visinu!
Izidor Poljak, prezbiter, pjesnik (1883.-1924.)
Iz pjesme Planite, bijeli ognjevi duše:
Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se rijeku
Vječnosti!
Putove moje pjesan nek prati
Orla , što s plamenim suncem se brati!
Kud a koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti...
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu!
Zvijezdama daždi! S neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite, bijeli ognjevi duše!
K nebu se, srce, popni i gori —
Plamteć izgori!
Izidor Poljak, prezbiter, pjesnik (1883.-1924.)
Iz pjesme Nad bezdanom:
Sine — reče Gospod — na Srce mi dođi,
Otkud svemir crpe svjetlost i toplinu!
Ljubavi se napij! Ne psuj i ne prezri —
Pa ih na svom krilu nosi u visinu!
Izidor Poljak, prezbiter, pjesnik (1883.-1924.)
Iz spisa Teach Only Love, 1983.:
Tko želi razveseljavati ljude,
mora u sebi nositi radost.
Tko želi u svijet unositi toplinu,
mora u sebi nositi vatru.
Tko želi pomagati ljudima,
mora biti ispunjen ljubavlju.
Tko želi stvarati mir na zemlji,
mora naći mir u srcu.
Gerald Gersham Jampolsky, pisac, psihijatar (1925.-2020.)
Iz spisa Ljubav i strah. Put do trajne sreće, 1993.:
Dati znači primiti, zakon je Ljubavi.
U skladu s tim zakonom,
kad pružamo ljubav drugima i
sami smo voljeni, a ono što dajemo,
istodobno i dobivamo.
Zakon ljubavi temelji se na obilju;
zalihe ljubavi ne iscrpljuju se,
štoviše povećavaju se.
Kad volimo bezuvjetno
ne očekujući ništa zauzvrat,
ljubav u nama raste, širi se i
povezuje nas s drugim ljudima.
Dajući ljubav, povećavamo ljubav u sebi i
svatko je na dobitku.
Gerald Gersham Jampolsky, pisac, psihijatar (1925.-2020.)
Iz spisa Misli i bilješke, 1983.:
... ono što čovjeka čini
pravim čovjekom, nije razum.
Kao animal rationale, on je još u ‘animalnome’.
‘Čovjek’ je u pravom smislu
po svojoj ‘sposobnosti ljubavi’:
ta ga čini neanimalnim bićem!
Sposobnost ljubavi daje biću pečat ‘ljudskog bića’,
a samo kao mjerilo ljubavi
treba razumjeti čovjekovu duhovnost...
Visina produhovljenosti ljubavi,
odnosno sposobnost ljubavi
u smislu duhovne visine,
odlučna je u antropološkom određenju.
Pavao Vuk-Pavlović, filozof , pjesnik, profesor (1894.-1976.)
Iz spisa Ličnost i odgoj, 1932.:
Odgajateljska ljubav... nužno osniva,
izgrađuje i održava lični, personalni odnos,
mimo kojega se i ne odvija odgojni proces.
Pavao Vuk-Pavlović, filozof , pjesnik, profesor (1894.-1976.)
Iz spisa Ličnost i odgoj, 1932.:
Gdje međutim ljubav može da utječe i
gdje je djelovna, ondje je doista osnovala
stanoviti uzajmični odnos:
tko darove ljubavi prima,
već je time uistinu i uzvraća.
Pavao Vuk-Pavlović, filozof , pjesnik, profesor (1894.-1976.)
Iz spisa Ljubav traži hrabrost, 1990.:
Pravednost bez ljubavi čini nas okrutnima.
Mudrost bez ljubavi čini nas prepredenima,
ljubaznost bez ljubavi čini nas licemjernima.
Istina bez ljubavi čini nas nepravednima.
Stručno znanje bez ljubavi čini nas nepopustljivima.
Moć bez ljubavi čini nas nasilnima.
Čast bez ljubavi čini nas oholima.
Imanje bez ljubavi čini nas škrtima.
Život bez ljubavi je besmislen...
Georg Moser, biskup (1923.-1988.)
Iz spisa Jednostavno, volim te, 1990.:
Ljubav je kao sunce, i kome ono nedostaje -
nedostaje mu sve.
Ljubav je jedini ključ
koji odgovara vratima raja.
Ljubav je kao dobar prijatelj,
koju, ako ne pazimo, lako izgubimo.
Odseli se od nas, nastani se daleko —
baš kao prijatelj kojega smo izgubili.
Phil Bosmans, prezbiter, pisac (1922.-2012.)
Iz spisa I.Fuček, Ljudska, kršćanska i svećenočka zrelost, 1991.:
Prava ljubav rijetka je kao
što su rijetka velebna umjetnička djela.
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa Samo je ljubav dostojna vjere, 1968.:
Treba da ljubimo apsolutnu ljubav
isključujući svaku konkurenciju
relativnih ljubavi koje postaju idoli
ukoliko tu apsolutnu vjernost
prema apsolutnoj ljubavi ne održimo...
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa Samo je ljubav dostojna vjere, 1968.:
Susrećući Božju ljubav u Kristu,
čovjek ne doživljava samo što je prava ljubav;
u isto vrijeme i nepobitno doživljava da on,
grešnik i sebičnjak, ne zna istinski ljubiti.
Obraćeno srce mora pred tom ljubavlju
ispovijediti, priznati, da još nikad nije ljubilo;
no i obraćena pamet mora,
u toj situaciji, ponovn o naučiti
što je zapravo ljubav
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa V.Merćep, Jedan Kristov svjedok u Crkvi, 1967.
Ako u svome bližnjemu
ne susrećem Boga;
ako mi u ljubavi nikakav lahor
ne će donijeti miris beskonačnoga;
ako ne mogu ljubiti bližnjega ljubavlju,
koja ne bi došla iz veće daljine nego
što je moja ograničena sposobnost da ljubim;
ako, dakle, u našem susretu ono,
što nosi to veoma visoko ime ljubavi,
ne dolazi od Boga i ne vraća se Bogu,
ne vrijedi truda da se pokuša ta avantura.
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa Apostol sv. Josipa:
Što bi rekla tvoja supruga kad joj cijeli mjesec
ne bi pokazao niti najmanji znak ljubavi?
Uzrokovao bi probleme u svome domu.
Isto tako, kada ne primaš svetu pričest,
Bog sebi kaže da ga ne voliš...
I eto problema u tvojoj duši...
sv. Andrija Bessette, redovnik (1845.-1937.)
Iz spisa R.Brajičić, Prvenstvo ljubavi,1987.:
Ljubav: radi nje sve treba činiti ili ne činiti,
sve mijenjati ili ne mijenjati.
Ljubav: to je načelo po kojemu,
i cilj prema kojem sve treba ravnati.
Bezgrešan je onaj koji u punoj
istinitosti sve čini za nju i
u njezinu duhu...
Izak de Stella, redovnik, filozof (1110-1169.)
Iz spisa Homilija na proroka Ezekiela:
Sam Otac, Bog sveg stvorenja,
On koji je pun širokogrudnosti i
milosrđa i samilosti,
ne trpi li i sam na neki način?
Ili kad se bavi ljudskim stvarima,
ne podnosi li duševnu muku?
Sam Otac nije ravnodušan.
Ako ga molimo,
On je samilostan i suosjećajana
s nama, On trpi muku ljubavi.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa J.Ratzinger, Crkveni oci, 2011.:
Najviša razina spoznaje Boga
proistječe iz ljubavi.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Nitko ne može Bogu reći "Oče" ako nije
ispunjen "Duhom koji svjedoči zajedno
s našim duhom da smo djeca Božja" (Rim 8,15).
Sin poštuje oca ako ga ne zove samo
"oče" nego također drži zapovijed:
"Ljubite svoje neprijatelje i molite
za one koji vas progone da biste postali
sinovi svoga Oca nebeskoga,
koji čini da njegovo sunce izlazi nad
zlima i dobrima i da kiša pada
pravednima i nepravednima".
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Misli:
Jedna kap ljubavi
više je od oceana volje i razuma...
Blaise Pascal, filozof (1623.-1662.)
Iz spisa Misli:
Kršćanski je Bog — Bog ljubavi i utjehe,
Bog, koji ispunja duše i srca svojih;
koji im daje, da iznutra osjete
svoju bijedu i njegovo beskrajno milosrdje;
koji se sljubljuje s dnom njihove duše;
koji te duše puni poniznošću, veseljem,
pouzdanjem, ljubavlju...
Blaise Pascal, filozof (1623.-1662.)
Iz spisa Katarza psihe univerzalnog molitelja, 1986.:
Osnovna je poruka evanđelja
da je Bog postao čovjekom i
neko vrijeme prebivao među nama.
To bi se danas reklo: postao je solidaran s ljudima:
sa siromašnima, s napuštenima, s udovicama,
s bolesnima, sa svakim čovjekom.
Isus je jasno rekao da ta njegova solidarnost
obvezuje i njegove učenike,
tj. daje put do njega jednak
putu koji vodi do bližnjega.
Stoga onaj tko ne voli bližnjega ne voli ni Boga.
Svaki naš odnos prema našim bližnjima
nužno se odražava i u našem odnosu prema Bogu:
ako mrzim bližnjega, mrzim i Boga;
ako prezirem ljude, prezirem i Boga;
ako sam nepažljiv prema ljudima,
takav sam i prema Bogu.
A vrijedi i obratno: ako poštujem ljude,
ako im činim dobro, onda je moja ljubav i
prema Bogu autentična.
Szentmartoni Mihaly, prezbiter, DI, psiholog (1945.)
Iz spisa M.Nikić, Dodirni gubavca srcem, 1986.:
Kad Gospod zavoli neku dušu
on joj daje da ne misli samo na sebe,
nego da se brine za ljude i
da sa suzama moli za njih...
Jer Duh Sveti uči dušu da neizrecivo voli ljude...
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa O mislima:
Naučivši se ljubavi od Gospodina,
duša žali sav svemir,
svako stvorenje Božje,
i moli se da se svi ljudi pokaju
i prime blagodat Duha Svetoga.
Ali, ako duša izgubi milost,
ljubav odlazi, jer je bez milosti
nemoguće voljeti neprijatelje.
Tada iz srca izlaze zle misli,
kao što je Gospodin rekao
(Mt 15,19, Mk 7,21-22).
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela,IX,8:
Gospodin voli sve ljude,
ali onoga koji Ga traži,
voli više...
Svojim izabranicima Gospodin daje
toliko milosti, da oni ljubavlju
obuhvaćaju svu zemlju, cijeli svijet,
i njihova duša gori od želje
da se svi ljudi spase i
vide slavu Gospodnju.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela,IX,10:
Jedan monah mi je pričao
da je jednom prilikom,
kad je bio teško bolestan,
njegova majka rekla ocu:
„Kako se muči naš mališan!
Rado bih pristala biti isječena
na komade, samo kad bih mu time
pomogla i olakšala bolove.“
Takva je i ljubav Gospodnja prema nama.
On je rekao: Veće ljubavi nitko nema
od ove: da tko život svoj položi
za svoje prijatelje (Iv 15, 13).
Gospodin se toliko sažalio na ljude,
da je zaželio stradati zbog njih,
kao rođena majka, i još više.
Ali, bez milosti Duha Svetoga,
nitko ne može razumjeti tu veliku ljubav.
Sv. Pismo govori o njoj, ali se ni
ono ne može shvatiti umom,
jer i u Pismu govori isti Duh Sveti.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, IX,15:
Međutim, duša koja upozna
ljubav Božju Duhom Svetim jasno
osjeća da je Gospodin naš Otac,
najsrodniji, najbliskiji, najmiliji,
najbolji i da nema veće sreće nego
ljubiti Boga svim umom, svim srcem,
svom dušom, kao što nam je i zapovjedio,
i bližnje kao same sebe.
Imajući takvu ljubav
duša se svemu raduje.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, IX,15:
Ne brini se ako u sebi ne osjećaš
ljubavi Božje, već promišljaj
o Gospodinu, kako je On milostiv,
i uzdržavaj se od grijeha i
milost Božja će te poučiti.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, IX,13:
Duša koja je u potpunosti spoznala
Gospodina i naslađivala se Njime,
više ništa ne želi i ni za što se
na zemlji ne vezuje.
Ona ni ponuđeno kraljevstvo
ne bi poželjela, jer je ljubav Kristova
tako slatka i tako je raduje i
veseli da je više ni
carski život ne može obradovati.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela,VI,23:
Gospodin hoće da se međusobno volimo.
Sloboda je u ljubavi prema Bogu i bližnjima.
U tome je sloboda i jednakost.
U društvenim položajima ne može biti jednakosti, ali to nije važno za dušu.
Ne može svatko biti car ili knez,
ne može svatko biti patrijarh ili iguman, ili starješina,
ali na svakom položaju može se voljeti Bog i može Mu se ugoditi,
a to je jedino važno.
A onaj tko bude više volio Boga na zemlji,
bit će u većoj slavi u Carstvu.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela,XVI,8:
Svim silama tražite od Gospodina poniznost i bratsku ljubav,
jer zbog nje Gospodin daje Svoju milost.
Sam ispitaj - jednog dana moli od Boga ljubav prema braći,
a drugog živi bez ljubavi,
pa ćeš vidjeti razliku..
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, I,11:
Onaj, pak, koji ne voli svoje neprijatelje,
ne može spoznati Boga i slatkoću Duha Svetog.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, Djela, IX,21:
Molim vas, sami pokušajte.
Ako vas netko ožalosti, ili osramoti, ili uzme što vaše,
ili progoni Crkvu, molite za njega i govorite:
"Gospodine, svi smo mi stvorenja Tvoja.
Sažali se na sluge Svoje i obrati ih na put pokajanja".
Tada ćeš nositi u sebi milost i osjetit ćeš njenu nazočnost.
Na početku prisiljavaj sebe na ljubav prema neprijateljima,
a kada Gospodin bude vidio tvoju dobru volju,
pomoći će ti u svemu, i samo će te iskustvo uputiti što trebaš da činiti.
A tko ružno misli o svojim neprijateljima,
nema ljubavi Božje i ne poznaje Boga.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, IX,15:
Tko je spoznao Božju ljubav,
voli čitav svijet i nikada ne rogobori
na svoju sudbinu, jer privremene nevolje
koje podnosimo radi Boga pripremaju
nam vječnu radost s Njim.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, XVI, 10:
Sveti apostol Ivan Teolog je govorio
da su zapovijedi Božje lake (1 Iv 5,3).
Ali, one postaju lake samo kad
čovjek voli, a bez ljubavi - sve je teško.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Cvijeće ne raste u hladnjaku, 1985.:
Pojam da je Bog ljubav ne smije ostati samo riječ;
mora biti konkretno izrečena i potvrđena,
da bi dijete doživjelo da je njegov otac ljubav,
da je njegova majka ljubav;
da bi dijete osjetilo da se zaista nad njega
nadvijaju očeva i majčina ljubav i
da je to Božja ljubav prema njemu,
da Bog njega voli u majčinu srcu,
da Bog njega voli u očevu srcu.
Franjo Kuharić, kardinal (1919.-2002.)
Iz spisa Propovjed u Petrinji na blagdan sv.Lovre, 1991.:
Ako je moj protivnik spalio moju kuću,
ja neću zapaliti njegovu!
Ako je razorio moju crkvu,
ja neću ni dirnuti njegovu, dapače,
čuvat ću je.
Ako je napustio svoj dom, ja neću
ni igle uzeti iz njegova!
Ako je ubio moga oca, brata, sestru,
ja neću vratiti istom mjerom nego ću
poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!
Franjo Kuharić, kardinal (1919.-2002.)
Iz spisa B.Ivančan, Univerzalni čovjek, 1985.:
Tko u ljubavi nije sve dao,
nije ništa dao...
Henrik Johan Ibsen, spisatelj (1828.-1906.)
Iz spisa Kralj Edip:
Jedna nas riječ oslobađa od
sveg tereta i boli života:
ta je riječ - ljubav!
Sofoklo, starogrčki dramatičar
Iz spisa Pismo M. K. Gandhiju, 7. rujna 1910.:
Što dulje živim — a posebno sada
kada se bližim smrti,
osjećam sve jaču potrebu da drugima govorim
o osjećajima koji me potresaju, a koji su,
prema mojemu mišljenju vrlo važni.
Htio bih reći da ono što se naziva
»nepružanje otpora« zapravo nije ništa drugo
do stega ljubavi neizobličena lažnim tumačenjem.
Ljubav je težnja za odnosom i
suosjećanjem s drugim dušama,
i ta težnja uvijek oslobađa
izvor plemenitoga djelovanja.
Ta je ljubav vrhunski i jedini
zakon ljudskog života,
koji svatko osjeća u dubini svoje duše.
Najjasnije ga očitavamo u dječjoj duši.
Čovjek ga osjeća tako dugo
dok ga ne zaslijepe lažne nauke svijeta.
Lav Nikolajevič Tolstoj, spisatelj (1828.-1910.)
Iz spisa Pismo M. K. Gandhiju, 7. rujna 1910.:
Taj zakon ljubavi obznanjivale su sve filozofije
— indijska, kineska, hebrejska, grčka i rimska.
Mislim da ga je najjasnije izrazio Krist,
koji je rekao da su u tom zakonu
sažeti i zakon i proroci.
Ali učinio je još i više:
predviđajući izobličenja
kojima je taj zakon bio izložen,
on je izravno upozorio na opasnost
koja ga neizbježno ugrožava,
sve dok ljudi žive samo za svjetovne interese.
Opasnost je u tome što čovjek sebi dopušta
da te interese brani nasilje, a to,
prema njegovim riječima,
znači da čovjek udarcem vraća udarac,
silom vraća ono što mu je silom oduzeto,
i tako dalje.
Krist je znao, kao što i svi razumni
ljudi moraju znati, da je primjena sile
nespojiva s ljubavlju,
temeljnim zakonom života.
Lav Nikolajevič Tolstoj, spisatelj (1828.-1910.)
Iz spisa "Pismo Hinduu", 14.12.1908.:
Kada ljudi budu živjeli u skladu
sa zakonom ljubavi koji je njihovim srcima
prirodan i još im je i riječju obznanjen,
sa zakonom koji isključuje svaki otpor nasiljem,
a time i svako sudjelovanje u nasilju,
čim počnu tako živjeti,
neće više biti moguće da stotinjak ljudi
porobi milijune, već ni milijuni neće
moći porobiti ni jednu jedinu osobu.
Lav Nikolajevič Tolstoj, spisatelj (1828.-1910.)
Iz spisa Predgovor knjizi "Pismo Hinduu", 19.11.1910.:
Tolstoj je posvetio život tome
da se metoda nasilja zamijeni,
da se ukloni tiranija ili osigura reforma
metodom nepružanja otpora zlu.
Smatrao je da mržnju koja se izražava u nasilju
treba otkloniti ljubavlju,
koja se izražava u prihvaćanju trpljenja i patnje.
On ne dopušta nikakve izuzetke koji bi potkresati
taj veliki i božanski zakon ljubavi.
Primjenjuje ga na sve probleme
koji muče čovječanstvo.
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa J.Rabar, Velika duša - Gandhi, 1978.:
Snaga ljubavi je ista kao i
snaga duše ili istine.
Na svakom koraku imamo dokaze njezina djelovanja.
Univerzum bi iščezao bez postojanja te snage...
Postojanje tisuća, u stvari desetina tisuća,
zavisi od njezina aktivnog djelovanja.
Svakodnevne male svađe milijuna obitelji
nestaju pred tom silom.
Stotine nacija žive u miru.
Povijest ne bilježi i ne može bilježiti tu činjenicu.
Ona je u stvari bilježenje svakog prekida
ravnomjernog djelovanja snage ljubavi ili duše.
Dva brata se posvađaju;
jedan se pokaje i u njemu se ponovo
probudi uspavana ljubav,
ponovo počinju živjeti u miru;
to nitko ne primjećuje.
No ako se braća, na intervenciju advokata ili
iz nekih drugih razloga, late oružja ili
odu na sud — što je drugi oblik očitovanja sile —
njihove postupke će odmah zabilježiti tisak,
o njima će susjedi pričati,
a možda će ih zabilježiti i povijest.
A što vrijedi za obitelji i zajednice,
vrijedi i za nacije.
Nema razloga vjerovanju da jedan zakon
vrijedi za obitelji, a drugi za nacije.
Budući da je snaga duše prirodna,
povijest je ne bilježi.
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa J.Rabar, Velika duša - Gandhi, 1978.:
Idealan brak je postizanje
duhovnog jedinstva kroz tijelo.
U braku tjelesna ljubav služi
kao stepenica k božanskoj...
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa Uskrsnuće Isusa Krista kao objava Božje ljubavi, 1984.:
Opće iskustvo stalno potvrđuje snagu ljubavi
da druge može osloboditi od svih vrsta zla i opasnosti.
Ona liječi ljudske rane, velike i male.
Ljubav oživljava one koji pate duhovno,
psihički i fizički.
Ljubav djelotvorno preobražava osobe
koje su na različite načine postale izobličene;
ljubav može učiniti ružno lijepim...
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa Uskrsnuće Isusa Krista kao objava Božje ljubavi, 1984.:
Ljubav ne samo da spašava i mijenja
ono što je već tu nego također rađa i
stvara ono što dosad nije postojalo.
Ljudsko rađanje uobičajena je paradigma
za ovu generativnu i stvaralačku snagu ljubavi.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa A na kraju ljubav, 1993.:
Ljubav prihvaća, potvrđuje i odobrava
sve i svakog koga ljubi.
Ona se raduje drugom biću i
traži s njime sklad, želeći mu reći:
"Dobro je da ti postojiš.
Ja želim da ti postojiš."
Potvrđivanjem drugog, ljubav uključuje u
sebi čvrstu želju da ljubljeni
nikada ne prestane postojati.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa A na kraju ljubav, 1993.:
Po svojoj naravi ljubav je sila uzajamnosti,
koja tako dugo ostaje nepotpuna
dok njeni osjećaji ne budu uzvraćeni,
odnosno dok se ne uspostavi
punina davanja i primanja.
Konačno, ljubav je poput zagrljaja;
ti ne možeš nekoga zagrliti
a da i sam nisi zagrljen.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa A na kraju ljubav, 1993.:
Stvarajući svemir i njegovo središte,
ljudska bića, Bog je pokazao svoju
beskrajnu božansku ljubav.
Preobilje Božje ljubavi stvorilo je i
stvara sve ono što postoji.
Cjelokupna stvorena stvarnost je plod i
izraz božanske ljubavi.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa A na kraju ljubav, 1993.:
Ako je Božja ljubav ključ
stvaranja i očuvanja svijeta,
tim više bi se u njoj trebalo
vidjeti ključ za razumijevanje
novog stvaranja svih stvari
na kraju svijeta.
Božanska ljubav je stajala iza
prvotnog stvaranja,
kada je Bog pozvao u život
ono što još nije postojalo.
Tim više će ta ista ljubav
stajati iza novog stvaranja,
kada Bog bude davao novi,
preobraženi i definitivni život
onome što je jednoć postojalo
ali je u međuvremenu umrlo.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa A na kraju ljubav, 1993.:
Od Staroga zavjeta pa nadalje,
ljubav postaje klasičnom temom
kojom se izražava Božje
spasenjsko djelovanje za nas.
Božja ljubav nas oslobađa od sila zla;
ona na s liječi i preobražava.
Kršćani su složni u tome da će spasenje
doseći svoje završno ispunjenje u
svijetu koji dolazi.
To u stvari znači da će djelovanje
Božje spasenjske ljubavi
doseći svoj vrhunac u eshatonu.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa A na kraju ljubav, 1993.:
Punina životnog zajedništva
koju donosi ljubav ne označava
nikakvo zagušujuće jedinstvo,
a još manje takvo jedinstvo koje umanjuje ili
jednostavno upija jednog od sudionika.
Ljubav sjedinjuje a da pritom ne razara.
Što je veće jedinstvo ljubavi,
tim je sačuvaniji osobni identitet:
odnosno, tim je više osnažena naša
stvarna posebnost.
Naravno, vrlo prikladan primjer
za to je Presveto Trojstvo.
Tu je zajedništvo ljubavi
među božanskim osobama ostvareno u
najsavršenijem obliku.
Pritom to jedinstvo nipošto ne umanjuje
razlike među trima osobama
unutar jednog božanstva.
One žive zajedno,
jedna za drugu i jedna u drugoj,
a da time jedna u drugoj ne nestaje.
Gerald Glynn O'Collins, prezbiter DI, spisatelj (1931.-2024.)
Iz spisa Kristologija i antropologija, 1973.:
Vjera, nada i ljubav međusobno su imanentne
kao različiti vidici jednog te istog stava
koji je u biti ljubav.
Vjera gleda prema već ostvarenoj
stvarnosti Kristova događaja;
nada gleda prema dolasku punine
koja još nije ostvarena;
vidik koji je vlastit ljubavi jest trajna
sadašnjost zajedništva života s Bogom,
koje se izvršava u ljubavi prema bližnjemu.
Vjera i nada u konačnici su ukorijenjene
u ljubavi u kojoj paradoksalno primamo
Božju ljubav, tj. od njega smo ljubljeni,
ispunjeni milošću, spašeni.
Juan Alfaro, prezbiter DI, profesor, teolog (1914.-1992.)
Iz spisa Teologija ljudskog napretka:
Krista ne susrećemo samo pomoću molitve i
sakramenata već i pomoću
drugih darova Svetoga Duha...
od kojih je svakako ljubav najveći dar.
Samo ljubavlju dopiremo do Osobne ljubavi,
a to je Bog u Kristu.
Juan Alfaro, prezbiter DI, profesor, teolog (1914.-1992.)
Iz spisa Ordinatio I 2:
Naša volja može željeti i ljubiti —
kad god se radi o bilo čemu Omeđenome —
nešto drugo, veće, kao što i razum može
umski proniknuti; i čini se da je od tih
prirodnih težnji veća sklonost
nadasve ljubiti neograničeno dobro.
Otuda se, naime, zaključuje da je u volji
težnja prema nečemu prirodna,
jer slobodna volja to želi iz same sebe,
bez stečene navike, spremno i s ugodnošću.
Čini se da na taj način u činu ljubavi
iskustveno doživljavamo neizmjerno dobro,
štoviše, ne čini se da se volja u
čemu drugome savršeno smiruje.
bl. Ivan Duns Scot, prezbiter, teolog, filozof (1266.-1308.)
Iz spisa »Razgovori s Edmundom Husserlom«:
Indijska religija ima — suprotno kršćanstvu —
nirvanu, koja poriče svijet.
Svaka aktivnost izaziva pasivnosti i
time se izlaže pogibelji da stagnira.
Svaka pasivnost — a prva od svih mir u Bogu —
opet nosi u sebi težnju za aktivnošću:
djela ljubavi.
Edmund Husserl, filozof (1859.-1938.)
Iz spisa »Razgovori s Edmundom Husserlom«:
Potreba ljudskih duša je velika.
Ono najbolje bit će uvijek ljubav —
nepatvorena, praktična ljubav prema
bližnjemu, koja svoj temelj ima u Božjoj ljubavi.
Takvu ljubav ne nalazimo uvijek u vjerama.
Religija se često kompromitira
jer ti religiozni ljudi uopće nisu u
svojoj unutrašnjosti religiozni.
Kako je često to samo privid,
kako često konvencija i praznovjerje!
Edmund Husserl, filozof (1859.-1938.)
Iz spisa Razmatranja 16,14; Sources chretiennes 54, (1942.):
Kad je ljubav doista onakva
kakva treba biti,
ona nikoga nje odbija,
a ipak neke ljubi na osobit način
jer se njihove krjeposti i zasluge ističu...;
tako se događa da ih ljubimo većim zanosom srca.
Sv. Ivan Kasijan, monah i mistik (oko 360. – 435.)
Iz spisa Sto poglavlja o duhovnoj savršenosti, 90;
Sources chretiennes 5 (1942.):
Iskazati savršenu ljubav prema Bogu?
Nitko to ne može sve dok je u tijelu;
to mogu učiniti samo sveci
koji su podnjeli mučeništvo,
savršeni čin vjere.
Diadoh Foticenski, biskup, teolog i asketa (400.–470.)
Iz spisa »Uvod u filozofiju:
Ljubav kao temelj na kome počiva bezuvjetno,
jest i temelj želje usmjerene
k istinskoj zbilji.
Ja želim da jest ono što volim.
A ono što istinski jest,
ne mogu sagledati ako ne volim.
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Iz spisa Moralno - religiozni odgoj djeteta, 1979.:
Gdje god se na svijetu nađe ljubavi
koja se dariva i koja prima bez egoizma,
tamo je Crkva, tamo je na djelu Duh Sveti,
tamo se pomalo formira »kristosfera«
— prema Teilhardovoj koncepciji —
tj. sfera prave ljubavi u darivanju sama sebe,
u sjedinjenju s drugima i s Bogom.
Ta je ljubav do najvišeg stupnja
aktualizirana u Kristu,
a sada obuhvaća sve i u njoj
sudjeluju svi u Duhu Svetom.
Tako s Kristom izgrađujemo ono što
će biti novi svijet, novo nebo i nova zemlja,
raj, novi Jeruzalem, »theosfera«
— ako je želimo tako zvati —
trijumf života I ljubavi.
Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)
Iz spisa H. de Lubac, L'Eternel féminin,
étude sur un texte du Père Teilhard
de Chardin, 1968.:
Ljubav je krv duhovne evolucije.
Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)
Iz spisa H. de Lubac, L'Eternel féminin,
étude sur un texte du Père Teilhard
de Chardin, 1968.:
Realističke i pozitivističke koncepcije svijeta
uvijek su brižno odstranjivale ljubav.
Jednog dana morat ćemo u ljubavi prepoznati
osnovnu energiju života ili, ako radije hoćete,
jedino prirodno ozračje u
kojem razvoj može uspjeti.
Bez ljubavi pred nama je zaista
sablast nivelacije i
zarobljene sudbine termita i mravi.
Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)
Iz spisa Kerubinski putnik:
Dok od Boga tražiš da ljubav ti plati,
što je prava ljubav, ti ne možeš znati.
Johann Angelus Silesius, prezbiter, pjesnik (1624.-1677.)
Iz spisa Korizmene meditacije:
Ljubav čini čovjeka povredivim.
Ljubav čini Boga ranjivim.
Samo ranjivi Bog može nas ljubiti i spasiti.
Jednom se obitelj nalazila na jezeru.
Djeca su trčala i skakala na palubi broda
dok su se roditelji dolje kartali.
Jedno je dijete iznenada palo u vodu.
Otac se bacio u vodu da ga spasi.
Ostalima je uspjelo izvući dijete na brod,
no otac se utopio zbog jezerske vodene struje.
Zašto je žrtvovao svoj život?
Jer je volio dijete.
Prava ljubav ne računa.
Zar ne smijemo u velikoj zahvalnosti u
Isusu Kristu prepoznati Boga koji se iz
ljubavi izjednačio s nama u patnji?
Ovdje nije riječ o nekoj pomirbenoj žrtvi,
nego o potpunom, cjelovitom Božjem predanju
sama sebe sve do smrti.
Isus nije mogao nekim čudesnim činom
sići s križa zato što mnogi još danas
vise na križu.
Tako dugo dok na ovome svijetu ima ljudi
koji trpe zbog bolesti, izrabljivanja ili
osamljenosti, ne smijemo govoriti o sretnom i
blaženom Bogu, nego o Bogu koji s nama trpi.
Dok su god ljudi daleko od Božje očinske kuće,
možemo govoriti samo o ranjenom Bogu
(usp. Lk 15,11-32).
Sebastian Painadath, prezbiter DI, spisatelj (1942.)
Iz spisa Rječnik biblijske teologije - Srdžba:
Nitko ne može bez sablazni slušati
da se govori o rasrđenom Bogu
ako ga jednom nije pohodila
Njegova svetost ili Njegova ljubav.
S druge strane, kao što čovjek,
da bi ušao u milost,
mora biti otet grijehu,
tako i vjernik da bi istinski
pristupio Božjoj ljubavi,
mora se približiti misteriju
Božje srdžbe.
Xavier Léon-Dufour, prezbiter DI, teolog, bibličar (1912.-2007.)
Iz spisa Poslanica Rimljanima VII,2.:
Moja je ljubav raspeta.
U meni nije više oganj,
koji gori prema zemlji,
već u meni struji voda,
koja mi šapuće,
koja govori mojoj nutrini:
k Ocu, k Ocu!
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)
Iz spisa Poslanica Rimljanima VII,3.:
Ne ide mi u slast hrana iskvarenosti
niti radosti ovoga svijeta.
Kruh Božji hoću, t.j. tijelo Isusa Krista,
koji se rodi od koljena Davidova,
a pilo hoću, krv njegovu t.j. ljubav neprolaznu...
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)
S.Zaninović, Bračna ljubav i rađanje djece, 1935.:
Preko ženidbenog druga
čovjek se povezuje s cijelim svijetom.
U ženidbenoj ljubavi i u ženidbenoj službi
životu preko zajedništva s vlastitim
ženidbenim drugom i vlastitom djecom
čovjek istodobno spoznaje i ljubi
svoje zajedništvo s čitavim
čovječanstvom i s cijelom
kozmičkom realnošću.
Alfons Auer, teolog, profesor (1915.-2005.)
S.Zaninović, Bračna ljubav i rađanje djece, 1935.:
Preko ženidbenog druga
čovjek se povezuje s cijelim svijetom.
U ženidbenoj ljubavi i u ženidbenoj službi
životu preko zajedništva s vlastitim
ženidbenim drugom i vlastitom djecom
čovjek istodobno spoznaje i ljubi
svoje zajedništvo s čitavim
čovječanstvom i s cijelom
kozmičkom realnošću.
Alfons Auer, teolog, profesor (1915.-2005.)
Iz spisa Autonomni moral i kršćanska vjera, 1971.:
Ljubav je prema neprijatelju
ipak samo tamo moguća gdje ima
svoj izvor u ljubavi prema Bogu,
koja treba da bude temeljem
ljudskog djelovanja uopće.
Alfons Auer, teolog, profesor (1915.-2005.)
J.Antolović, Graditelji suvremene teološke misli, 1975.:
Čovjek ne može mjeriti
po onome što zna i koliko zna,
već po onome što ljubi i
u kolikoj je mjeri sposoban
za posljednju Ljubav...
Peter Wust, filozof (1884.-1940.)
Iz spisa Paradoksi življene vjere:
Bog je ljubav, kaže sv. Ivan.
Tko, dakle, stvarno ima ljubav,
taj pripada Bogu...
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa Raj XXXI., 103—111:
Ko čovjek možda iz Hrvatske stati,
što zna, kad vidi našu Veroniku,
pa je se s glada ne zna nagledati,
veleć u sebi dokle motri sliku:
'Isuse Kriste, Bože istiniti,
to li si ti u svome pravom liku?',
isto se tako stadoh čuditi
ljubavi živoj onog, koji znade
dolje već tog se mira naužiti.
Dante Alighieri, pjesnik (1265.-1321.)
Iz spisa Biblijska vizija ljubavi i braka, 1972.:
Grčki jezik poznaje različne izraze za ljubav.
Poznaje erotsku ljubav, strastvenu, slijepu,
egoističku, zatvorenu, koja traži samo
svoj užitak i svoje blaženstvo,
a ne dobro i sreću ljubljene osobe.
Poznaje i filantropsku ljubav,
koja je plemenitija i traži dobro bližnjega,
ali i ona je zatvorena i sebična.
Pomažući drugoga, želi nekako
osigurati sebe po onoj: nahrani gladnoga
da možeš u miru uživati svoja dobra.
Već prevodioci Starog zavjeta na grčki
u 3./2. st. pr. Kr. našli su se u
ne maloj zabuni pri izboru riječi
da izraze biblijske hebrejske
izraze za ljubav; kao hesed, ahab itd.
Vidjeli su da izrazi eros-eran,
philia-philein ne mogu izraziti
dubinu i značenje ljubavi.
Potražili su i stvorili novi izraz
agape-agapein, koji se gotovo
ne susreće u grčkom jeziku,
i njime su izrazili svu snagu i
veličinu ljubavi.
Jedna je ljubav koja izvire iz
vrela ljubavi koji je Bog,
sve ostale su odsjev te ljubavi.
Stoga se i one mogu nazvati istim
imenom agape-agapan.
U prijevodu tzv. LXX ne nalazimo
nikad riječ eros-eran, a
philia-philein vrlo rijetko.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Novozavjetna objava o braku, 1973.:
I bračna ljubav koja ostvaruje
božansku ljubav u znaku,
i djevičanska ljubav koja se ostvaruje
bez znaka u zaručničkoj ljubavi Kristu —
otvorene su prema eshatonu,
prema Bogu Ocu, da »Bog bude sve u svemu«
(1 Kor 15,28).
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Biblijsko poimanje čovjeka, 1987.:
Prva riječ Boga palom čovjeku je:
»Gdje si?« Izriče pitanje i traženje.
Čovjek je izišao iz njegove ruke,
istrgao se, izgubio se od prvog trenutka i
sad ga traži, doziva da ga ponovno prihvati,
zagrli kao svoju »sliku«, kao svoga »sina«,
što je za biblijsko poimanje jednoznačno.
I čovjekovo je držanje čekanje
Boga od rana jutra, kao zemlja suha,
žedna, bezvodna, da ga svojom ljubavlju prožme,
oživi, učini plodnim svakim dobrim djelom .
Celestin Tomić, prezbiter OFM (1917.-2006.)
Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
Na kraju života
bit ćemo suđeni po ljubavi,
a ne po tom, kako su naša djela
zbog naše mnogostruke ograničenosti i
jednostranosti objektivno ispala.
Kozelj Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Zakon ljubavi, 1931.:
Samo u Bogu rijeka ljubavi teče jednim pravcem;
Bog uvijek daje, a nikad ne prima;
dijeli, a ništa ne traži za uzvrat.
U stvorova nije tako; dok se struja ljubavi,
po jednoj strani spušta, po drugoj se diže;
jednom rukom daje,
a drugu pruža tražeći milostinju.
I život čitavog svemira postaje tako cjelina,
koju duh ljubavi oživljava i pokreće te čini,
da se razni njegovi dijelovi
tajanstvenim putevima međusobno traže i nalaze,
privlače i zbližuju, primaju i daju,
obogaćuju se i od svog bogatstva dijele.
To je ono čarobno, bratsko kolo,
u koje se zbor stvorenja pod vodstvom
duha ljubavi uhvatio te se u skladnom ritmu
kreće i pri bližuje zajedničkom cilju.
Kozelj Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Zakon ljubavi, 1931.:
Spolna ljubav samo je posebni odvirak
sveopće rijeke ljubavi.
Njezin rukav je najširi i najsnažniji,
zato u ljudskom jeziku riječ ljubav
često označuje naprosto bračnu ljubav.
To je u skladu s veličinom zadaće,
koju ona ima da izvrši u životu.
Svako živo biće sila ljubavi vuče
prema njegovoj »drugoj polovici«.
Kozelj Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Pustite djecu k meni!, 1930.:
Najuzvišenija i najplodnija ljubav nije ona,
što završuje prokreacijom tijela.
Savršenost ljubavi je plameni prozelitizam
istinom zagrijane duše i njezina nesebična želja,
da prepunim bogatstvom svog srca usreći one male,
tako ljupke siromahe,
te tako postane drugim ocem njihovim.
Parentes non corporum, sed mentium,
(Roditelji ne tijela, već uma)
govorili su stari.
Kozelj Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Pustite djecu k meni!, 1930.:
Sav napor neprospavanih noći,
sve brige i žrtve iščezavaju pred
plemenitom nasladom i dubokom srećom,
koju odgojitelj osjeća, kad vidi,
kako sve dublje zahvaća u mladenačke duše,
kako se one šire i postaju velike
pod njegovim utjecajem.
Po životnoj reakciji mladih srdaca nastaje
između odgojitelja i gojenca neko nevidljivo
kolanje vitalnih energija,
tajinstvena izmjena duhovnih dobara i
međusobno oplođivanje dvaju života.
Odgoj je djelo ljubavi.
Odgoj bez ljubavi je nakaza.
Kozelj Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Bilješke, 2. VI 1960.:
Moram učiniti sve da rastavljena braća
počnu težiti za jedinstvom;
moram im pružiti svaku pomoć
da dođu do cilja.
U prvom redu moram im pokazati
svoju ljubav: u saobraćaju,
u korespondenciji, u pregovorima.
Moraju upoznati da me samo
Kristova ljubav nuka.
Nastojat ću svim silama da to
mišljenje ulijem i svim suradnicima.
Posao valja obavljati usrdno (spiritus)
te u dokaz duha i sile nadnaravnom snagom.
Svatko mora vidjeti:
tu se ne radi o težnji za moću,
ni o kakvom zemaljskom interesu,
ni o kakvoj pukoj poslovnosti,
ni o kakvoj rutini,
već o pravom Kristovom duhu.
I židovsko pitanje, ako mi ga povjere,
rješavat ću u istom duhu...
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 4. IV 1960.:
Na svom položaju imat ću posla
sa svakovrsnim ljudima,
osobno i pismeno.
Moram ih uvijek primati i
s njima postupati s ljubavlju
i s dobrotom,
u njima gledati Božju djecu i
svakako udove mističnog
Kristova tijela te s njima
kao takvima postupati.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 3. III 1968.:
Ako budem mogao učiniti kakvo dobro,
neću oklijevati, neću dopustiti
da me netko dugo moli.
Budem li morao odbiti molbu,
učinit ću to s ljubavlju i s dobrotom.
Posvuda ću raznositi blagoslov
ako me što i ne zamole.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 3. III 1968.:
Prema ljudima: dobrota, blagost,
razumijevanje, ne iz računa,
diplomacije, već iz prave,
nadnaravne ljubavi prema bližnjemu.
Napose posvuda promicati
prema mogućnostima mir i suradnju.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 4. IV 1966.:
Isusov ostanak u hramu vodi sukobu
između roditelja i sina.
Takvih sukoba može biti također
među vjernim Božjim slugama,
i svi imaju pravo »sa svog stanovišta«.
Ne smijem u tim slučajevima
odmah misliti na zlobu, na ograničenost,
svojeglavost i slično;
prije svega valja čuvati ljubav.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Metafizička osnova molitve, 1943.:
Istina, Aristotel je već za Stvoritelja,
kao za prvotnog Pokretnika,
napisao, da pokreće svemir —
iz ništavila u nešto, a
onda dalje stazama realnosti —
kao biće ljubljeno. Da.
Ali on tu misli na skroz naravnu težnju,
koja, kako vidjesmo, svaki učinak
navraća prema uzroku.
Nu mi pri tom ne mislimo odmah na posebno
istaknuti čin kristalne ljubavi,
kojom slobodno stvorenje
kroz plave prostore privrženosti
priklanja sebe Stvoritelju,
gledajući u njemu Oca.
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Metafizička osnova molitve, 1943.:
Bog se rado daje,
da umanji bijedu,
u kojoj se stvarno nalazimo;
da poveća dobro, kojim nas je od
začetka sam oplodio;
da naše biće raširi u sve
smjerove pozitivnosti,
da ga na neki način izravna
sa samim sobom, da On,
kao temeljni i pripoznati
nosilac naše stvarne vrijednosti
objavi kroz nas nama i drugima
sjaj svoje slave i bezdane dubine
nestvorene ljubavi.
Tim Božjim podavanjem samoga sebe
obistinjuje se u nama
čudesno proširenje bića,
sretna prolongatio entis...
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Metafizička osnova molitve, 1943.:
Dok su izvan Boga sva naprezanja ljubavi
grabljenje vode rešetom,
prosipanje sama sebe uz
vrlo slabu naplatu,
u Bogu ljubav dohvaća jedini
adekvatni objekt,
koji ne samo zadovoljava
sve njene slutnje,
nego ih stalno nadmašuje i
tako postaje izdanom
nepresušive sreće i blaženstva.
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Radosna služba:
Bog ljubi svoje kao zjenicu u oku.
Dajte da za Njega podnosimo
sve strpljivo i sa puno ljubavi!
Daniel Considine, prezbiter DI, spisatelj (1849.-1922.)
Iz spisa Radosna služba:
Moramo se također osloboditi misli
da ćemo samo tada biti pobožni,
ako smo »bijedni«.
Ne ćemo Boga ljubiti,
ako ga zamišljamo tako nedokučivog,
ako ga se bojimo i ako mislimo
da je tako uzvišen i udaljen od nas.
Ako ne možemo dostići naš najviši cilj,
tad je na djelu lukavstvo đavla,
koji nam govori:
»Ti ne spadaš u one izabrane duše,
koje su pozvane da ljube Boga.«
Daniel Considine, prezbiter DI, spisatelj (1849.-1922.)
Iz spisa Radosna služba:
Boga moramo zamišljati kao Oca,
koji poznaje naše siromaštvo i našu slabost.
On znade da nam se često sve pričinja
ispraznim i jednoličnim,
znade da smo umorni od dobroga.
— Ali sve će to proći —
Bog nas nije ostavio.
Treba izdržati — sve će opet biti dobro.
U mislima da nas je Bog ostavio,
mi ćemo sve krivo raditi.
Ako mislimo da nam Bog ne oprašta,
tada ne možemo Boga zbilja ljubiti.
Sjetimo se samo ljubavi u njegovom
postupku prema svojim apostolima.
Daniel Considine, prezbiter DI, spisatelj (1849.-1922.)
Iz spisa Nacionalni pokret u Indiji, 1940.:
U mnogim krajevima Indije javljaju se
veliki pokreti obraćenja i
približenja katolicizmu.
Ta bića vjekovima potlačena traže
onaj položaj, koji im kao ljudima dolikuje,
— traže slobodu,
jer u mnogim slučajevima ni te nemaju.
Ti ljudi, koji nikada nisu
osjetili što znači biti ljubljen,
čuli su za Jednoga,
koji ih je »vječnom ljubavi« ljubio i
koji je za njih pred 1900 godina
umro na Golgotskom vrhu,
pa neodoljivom snagom teže za tim najvećim
i najdražim od sinova ljudskih.
Ante Gabrić, prezbiter DI, misionar (1915.-1988.)
Iz spisa I. Kukula,Seksualni odgoj intelektualne omladine, 1940.:
I najviša znanost i najuspjelije
umjetničko stvaranje,
da — i sama topla ljubav prema bližnjemu,
u koliko ne struji iz Božje ljubavi,
sve to ostaje — ako mi je dopušten izraz —
samo naravni predosjećaj ljubavi
(praeambula caritatis).
Ivan Kukula, prezbiter DI (1902.-1985.)
Iz spisa Dnevnik - Božja ljubav:
Nije dostatno dnevno se podlagati Bogu.
Stvar je u tome:
stajati samo pod Bogom:
svako cijepanje otvara vrata
dnevnom snu, brbljanju, skrivenoj
samohvali, klevetanju - svim tim
pratiocima rušilačkog nagona.
A kako trebam ljubiti Boga?
Trebaš ga ljubiti kao da je On
ne-Bog, ne-duh, ne-osoba, ne-oblikovani:
nego radije bistro, čisto jasno
razumijevanje, daleko od svake dvojnosti.
I u tomu jedinomu moramo vječno
utonuti od bitka u ništa,
Pomogao nas u tome Bog.
Dag Hammarskjöld, političar, tajnik UN (1905.-1961.)
Iz spisa Sakrament sadašnjeg trenutka:
O Božja ljubavi,
kako se doista skrene
s pravog puta ako Te se ne traži
u svemu što je dobro i u
svim stvorenjima...
Jean-Pierre de Caussade, prezbiter DI, profesor, propovjednik (1675.-1751.)
Iz spisa Od čovjeka do Boga-čovjeka, 1938.:
Samo je u kršćanstvu moguće Boga
poštivati u čovjeku.
U kršćanstvu je zapovijed o ljubavi
prema bližnjemu potpuno sravnjena sa
zapovjeđu o ljubavi prema Bogu.
Što smo i najmanjemu čovjeku učinili radi Boga,
učinili smo jednostavno Bogu.
Pa jer se svaka zapovijed i sve dužnosti
svode napokon na ljubav,
to je u ovoj vjeri služba Bogu
kao služba čovjeku,
nešto najnaravnije na svijetu.
Sve što se odnosi na čovjeka,
izražava u toj religiji već
neki odnos prema Bogu.
Stoga će i promišljanje o čovjeku biti
ujedno i razmišljanje o Bogu.
Na taj način mogu doći u vezu s
kršćanstvom svi oni krugovi,
koji žele popraviti sudbinu čovjeka.
Muckermann, Friedrich, prezbiter (1883.-1946.)
Iz spisa Duhovni dnevnik:
Vraćam se k Tebi opet mišlju i djelom,
o moj Bože, i prosljeđujem djelo
koje sam započeo.
Velike sam istine čuo iz Tvojih ustiju,
moj Bože, riječi koje mi kažu
da moram ljubiti Tebe, i sve duše u Tebi;
toliko Te moram ljubiti da ni radi progonstva,
ni radi mržnje ljudi prema meni,
ne smijem Te nikada napustiti.
Tvoje su riječi jednostavne, jasne,
ali gledajući ih naravnim okom i
teške da se izvrše.
Bl. Miroslav Bulešić, prezbiter, mučenik (1920. –1947.)
Iz spisa Duhovni dnevnik:
Neću da ih tim okom promatram,
već hoću onim vrhunaravnim,
te sam tako okrijepljen njima:
jer uz njih vidim odmah i pomoć
da ih mogu vjerno obaviti.
Moj Bože, Oče moj nebeski,
usadi mi u srce goruću ljubav do Tebe.
Daj da Te ja ljubim ne samo riječju,
jer je to veoma lako, a neplodno,
već daj da Te volim svim srcem,
svom dušom, svom pameti svojom.
Ne dopusti da me išta odvrati
niti ohladni od ljubavi do Tebe.
Bl. Miroslav Bulešić, prezbiter, mučenik (1920. –1947.)
Iz spisa Borbeni ateizam — njegove metode i sredstva, 1937.:
Kao što vjera i ufanje u Boga,
tako je za širenje ateizma
zapreka i ljubav Božja.
Zato se njegova borba vodi i protiv ove,
možda i najžešća, žešća nego li je borba
protiv vjere i ufanja.
Ljubav prema Bogu vrhunac je našega
odnosa prema Njemu.
Bez nje i vjeri i ufanju fali život i svrha.
Vjera je istina temelj, ali samo temelj,
bez kojega ne može postojati ufanje,
a bez ovoga nema ljubavi.
Može postojati sama vjera bez ljubavi,
pa i bez ufanja.
Može postojati i ufanje bez ljubavi.
Ali to je neprirodno.
No ljubav ne može biti,
gdje nema ufanja,
niti ufanje može biti bez vjere.
Zato mora za ateizam biti glavni predmet
mržnje ljubav prema Bogu.
Nju mora u prvom redu da istrgne
iz ljudskih srdaca.
Stoga navaljuje i na vjeru i na ufanje,
jer bi time pala i ljubav.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882. -1953.)
Iz spisa Panteizam i vjera obrazovanog svijeta, 1931.:
Trebamo Boga koji nas ljubi
više nego itko drugi,
da se od njega možemo nadati pomoći i onda,
kad su nas svi ostavili.
Bez ove ljubavi,
koja nam uvijek ostaje vjerna,
život bi bio nesnosan.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882. -1953.)
Iz spisa Stvoritelj - Kralj i Otac svijeta, 1931.:
Neizmjerna je ljubav i dobrota Vječnoga Kralja,
kao što je neograničena i Njegova moć i mudrost.
Pače čini se, kao da je prvo svojsto Stvoriteljevo
dobrota i ljubav, jer se služi
mudrošću i svemogućnošću,
da iskazuje svojim stvorenjima svoju ljubav,
a ne ljubavlju, da očituje
svoju mudrost i svemogućnost.
Zato STVORITELJ NIJE SAMO KRALJ
NEGO I OTAC ČITAVOG SVIJETA,
OSOBITO NAŠ OTAC.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882. -1953.)
Iz spisa Otajstvo ljubavi, 1936.:
Htio bih, da kroz Tvoje nejake grudi
prodrem do Tvog jedva razvijenog srca,
do tog žarišta ljubavi,
da se na njegovoj vatri zapalim,
da iz njegove punine pretočim
bar nešto u sitnu ljusku svoga srca;
htio bih, da se utopim u
tom moru ljubavi, da u njemu isčeznem...
i u njem zaboravim na sve ovo maleno,
jadno, bijedno, što nas
na ovom planetu okružuje.
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Otajstvo ljubavi, 1936.:
Ljubav nam najnepristranije razotkriva,
koliko mi nosimo u sebi
sile božanskoga života i
koliko ih ne sputavamo...
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Otajstvo ljubavi, 1936.:
Kršćanska je ljubav prije svega pravedna.
Istina, ljubav nije identična s pravednošću,
ona znači i zahtijeva više od pravednosti,
ali ona pretpostavlja i u sebi sadržava
pravednost kao niži stepen i bitni uvjet.
Pravednost naime od nas neumoljivo traži,
da bližnjemu dademo ono,
što ga u strogom smislu riječi ide.
Ljubav zahtijeva to kao prvi uvjet,
pače još i više.
Iz toga je jasno, da »ljubav«,
koja bližnjemu ne daje onoga,
na što on ima pravo, uopće nije ljubav,
nego hipokritska iluzija.
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Otajstvo ljubavi, 1936.:
Ljubav je istinita, iskrena.
Ljubav bez pravednosti jest
namirisani oblik savršenog egoizma;
ljubav bez iskrenosti jest ulašteno
pročelje savršene hipokrizije.
Ljubav je istinita,
iskrena vertikalno i horizontalno.
Iskrena vertikalno: prema gore, prema auktoritetu.
Da li je iskrena vertikalno , pokazat će očito i
jedino zdrava i muževna poslušnost.
Poslušnost, koja nema ništa zajedničko
s dodvorivanjem, s laskanjem.
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Pisma. Illustrissimi. 1997.:
Uz Boga se može ljubiti
mnoštvo drugih lijepih stvari.
Postoji samo jedan uvjet:
ništa se ne smije ljubiti protiv ili
iznad Boga, niti u jednakoj mjeri kao Boga.
Drugim riječima: ljubav prema Bogu
ne smije biti isključiva, već prevladavajuća,
barem u vrjednovanju.
bl.Ivan Pavao I., papa (1912.-1978.)
Iz spisa Najljepši plodovi na drvetu otkupljenja, 1934.:
Zapitali mi kojugod časnu sestru ili se
interesirali u kojegagod redovnika,
što ga je dovelo do toga,
te je primio na se obvezu svetih zavjeta,
uvijek ćemo i uvijek dobiti jedan odgovor:
»caritas Christi urget nos — in fide vivo
filii Dei, qui dilexit me et tradidit
semetipsum pro me
— Ljubav Kristova sili nas —
živim u vjeri Sina Božjega,
koji me je ljubio i predao sebe za mene!«
Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)
Mi ne znamo ljubiti Boga,
kaošto su ga ljubili sveci,
jer Boga gledamo samo očima vjere,
a naša je vjera tako slaba.
Siromahe gledamo samo tjelesnim očima...
a trebali bismo pokleknuti pred
svakim siromahom i reći s apostolom:
Gospodin moj i Bog moj!
Vi ste naši gospodari, vi siromasi,
a mi vaše sluge; vi ste živa slika Boga,
kojega ne vidimo, a kojega ljubimo,
ako vas ljubimo.
bl. Frédéric Ozanam, spisatelj, profesor (1813.-1853.)
Iz spisa Spolna odgoja, 1932.:
Ljubav se čovječja diže i nad čovjekom.
Čovjek ljubi sve ono,
što je istinito, dobro i lijepo.
A postigla je svoj vrhunac,
kad ljubi apsolutnu Istinu,
Dobrotu i Ljepotu.
Bogoljub Strižić, prezbiter DI, profesor (-1944.)
Iz spisa Spolna odgoja, 1932.:
Svaka čovječja ljubav (spolna i druga)
dobiva po vjeri,
po ljubavi Božjoj istom svoju pravu vrijednost.
Ljubav čovječja, koju ožaruje
ljubav Božja nije sebična,
nego junačka, požrtvovna, vječna.
Bez vječnosti na svakoj je ljubavi
dah smrti.
Bogoljub Strižić, prezbiter DI, profesor (-1944.)
Iz spisa Moderni skladatelji i papinske naredbe, 1931.:
Kad mislim na Boga svoga,
srce mi poskakuje od veselja,
a onda s njim poskakuje mi i glazba.
Franz Joseph Haydn, skladatelj, dirigent (1732.-1809.)
Iz spisa Der gekreuzigte Gott:
Bog nije samo s one strane,
nego i s ove strane;
on nije samo Bog, on je i čovjek;
on nije vladavina autoriteta i zakona,
nego ljubav koja pati i oslobađa.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Der gekreuzigte Gott:
Stvarno ne postoji “osobni Bog’
kao u nebo projicirana osoba.
Ali postoje osobe u Bogu, Otac, Sin i Duh.
Tako se ne moli Bogu kao nekome nebeskome ‘Ti’,
nego se moli u Bogu.
Ne moli se nekom događaju, nego u tome događaju.
Molimo se Ocu po Sinu u Duhu.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Il linguaggio della liberazione. Prediche e meditazioni, 1973.:
Ako Bog želi postići odgovor ljubavi
na svoju ljubav,
nužno je da taj odgovor
dođe od slobodnog bića.
Ako bi neko biće bilo potpuno determinirano
— i njegov bi odgovor bio determiniran
te ne bi bio odgovor ljubavi.
Ako je pak konačni cilj svega,
proslava Božja i ako čovjekova sloboda
slavi Boga, jasno je da čovjeka valja definirati
kao biće stvoreno za slobodu i
pozvano na slobodu.
.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Trinitat und Reich Gottes. Zur Gotteslehre, 1980.:
Trojstveni Bog se objavljuje
kao ljubav u zajedništvu Oca i
Sina i Duha Svetoga.
Sloboda je u prijateljstvu koje Bog
nudi ljudima i po kojem ih čini
svojim prijateljima.
Njegova sloboda je ljubav koja
može biti ranjena, njegova otvorenost i
dolazak ususret, radi čega pati
s ljudima koje voli...
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Trinitat und Reich Gottes. Zur Gotteslehre, 1980.:
Patnjom i žrtvom, predanošću i strpljivošću
Bog pokazuje svoju vječnu ljubav i
na taj način čovjeka, svoju sliku,
svoje stvorenje, 'ostavlja slobodnim'.
Bog očekuje svoju slavu očekujući
ljubav od čovjeka, nudeći mu
su-patnju i otkupljenje.
I tako sie ne objavljuje samo kao Gospodin
već je i spreman poslušati kao Otac.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Trinitat und Reich Gottes. Zur Gotteslehre, 1980.:
Žrtava beskrajne ljubavi koju
pokazuje Sin na Golgoti,
već je od vječnosti uključena u
izmjenu one ljubavi koja konstituira
božanski život Trojstva.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Tko je ’čovjek’?, Teološke meditacije, 1982.:
Bog ljubi čovjeka jednom
nepoznatom, novom strašću.
On ljubi i bez preduvjeta i bezuvjetno.
On ne ljubi ono što je lijepo i
što mu se sviđa, nego ono slabo i ružno
svojom ljubavlju čini lijepim.
Ni Sin Čovječji nije tražio sebi jednake.
On je mogao ostati u nebu.
Nije se pridružio jednakima sebi,
nego onima ’drugima’, grešnicima i
carinicima, bolesnima i poniženima.
To je stvaralačka ljubav koja
ružne čini lijepima,
bolesne zdravima i zle dobrima.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Nada i eshaton, 1993.:
Gledanje lica Božjeg unutarnje sjedinjuje
čovjeka s Bogom:
u neposrednom sjedinjenju s Bezgraničnim,
čovjek se vječno predaje u ljubav.
I tada će čovjek postati najsličniji Bogu,
svojem Stvoritelju.
Marijan Jurčević, prezbiter dominikanac, profesor (1939.-2017.)
Iz spisa Epistola ad Radulphum Viridem, 16:
Što je tako dobro i tako korisno,
što je tako urođeno i prilagođeno ljudskoj prirodi -
kao voljeti dobro?
A što je dobro kao Bog?
Štoviše: Ima li kakvog drugog dobra
osim samog Boga?
Sveta duša koja malo po malo kuša
neusporediv čar, sjaj i ljepotu
ove Dobrote s plamtećom ljubavlju
žarko govori:
Žedna mi je duša Boga živoga,
kad ću doći i lice Božje gledati (Ps42,3)?
Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda (1035.– 1101.)
Iz spisa Speculum, pogl. II, 14 - 22):
Čak i kada sveci nikada nebi
činili ništa drugo nego samo
razmišljali o Njegovoj velikoj dobroti,
sigurno ne bi mogli u potpunosti
razumjeti tu silnu Ljubav
s kojom je predobri Gospodin
poslao svoga blagoslovljenog Sina na zemlju.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Doista, tko bi se zamislio i
zagledao u njegovu ljepotu i
dobrotu koja je u njemu,
uzljubio bi ga, a sve bi mu druge
stvari postale gorke.
Jer on je tako dobar, sladak
i plemenit da je sve što ima dobroga
razdao i razdijelio svojim prijateljima.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Bog je ljubav; i svetima je darovao
toliko ljubavi da se ljube
kao što jedan dio tijela
može ljubiti drugi.
I što hoće jedan, hoće svi drugi.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Pagina meditationum:
[…] Ljubljeni Gospodine Isuse Kriste,
što da činim kada su me obuzele
smrtne boli i sasvim me prestravili
strahovi pred tvojim sudovima?
Vremena su, naime, tako skrivena da,
ako sam danas ovdje, ne znam
hoću li biti sutra;
nitko nije siguran za svoj život;
a ja ni ne znam ljubiš li me ili ne.
Ali ovo pouzdano znam,
ljubljeni Gospodine:
tvoje su riječi dobre i istinite,
jer ti kažeš da ljubiš one
koji te ljube.
Zato ću sabrati sve ono za što budem
držala da me može privući tvojoj ljubavi.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Pagina meditationum:
Ljubljeni Gospodine, čini mi se
da sama narav traži od žene da
ljubi svoje roditelje,
svoju braću i sestre,
svoje prijatelje i svoga zaručnika,
pa i prijatelje koji joj iskazuju dobro.
O ljubljeni Stvoritelju,
ako ljubim svoga oca,
koji je samo smrtan čovjek,
tim sam više bez svake mjere dužna
ljubiti tebe, koji si moj
duhovni Otac i moj vječni život.
A ja nisam dostojna zvati se
tvojom kćerju, jer sam sagriješila
pred tobom i pred tvojim anđelima;
ali budući da znam da ti ne želiš
smrti grešnika,
nego da se obrati i živi,
vratit ću se k tebi kao onaj koji
nema drugoga oca ni prijatelja osim tebe.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Pagina meditationum:
Ah, Gospodine Bože, Isuse Kriste,
nije ti bilo dosta što si sišao s
neba na zemlju, gdje si podnio
toliko poniženja i prezira,
nego si htio proliti svu svoju
dragocjenu krv zbog prevelike
ljubavi koju si imao prema nama;
a potom si htio umrijeti najsramotnijom
smrću od svih — to jest smrću na križu.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Pagina meditationum:
Ljubljeni Gospodine, ja ne znam
što bih drugo činila nego razmatrala
milosti i dobročinstva
koja si mi iskazao.
Divni Gospodine Bože, Isuse Kriste,
udijeli mi milost da mogu tako upravljati
svoju misao i svoj pogled prema njima
da bih mogla steći tvoju ljubav.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Das Wesen des Katholizismus:
Ljubav i jedino ljubav je cilj askezi.
Gdje je askeza sama sebi svrhom,
gdje se čovjek odriče odricanja radi,
gdje se posti i mrtvi i u celibatu
živi samo radi tih stvari,
a ne da se izobrazi novi,
preobraženi čovjek ljubavi,
gdje se tjera nekakov asketski šport,
tu askeza nije katolička,
nego gnostička i neznabožačka.
Karl Adam, teolog (1876.-1966.)
Iz spisa Govor na pedagoškom kongresu u Beču:
Ali ljubavi nema bez kršćanskog odricanja.
Ne može se čovjek predati
Bogu i braći svojoj,
a da se ne otrgne od samoga sebe.
Tko daje, uzima od sebe;
tko se žrtvuje, odriče se sebe.
Čovjek ne može reći, da je Bog sve,
a da ne prizna, da on sam nije ništa;
ne može se čovjek odreći samoga sebe,
da ga ne boli.
Odricanje, mrtvenje,
žrtva jesu naličje ljubavi.
Désiré Joseph Mercier, kardinal, znanstvenik (1851.-1926.)
Iz spisa Noi amiamo perche’ Dio ci ha amati:
Djelotvorna ljubav započinje od
pravednosti i nema je smisla imati
nikad bez pravednosti:
ne mogu darovati drugome ono što je ‘moje’,
a da mu prije nisam dao ono
što je ‘njegovo’.
Mauro Cozzoli, prezbiter, teolog (1946.)
Iz spisa Braća Karamazovi:
Potrudite se voljeti svoje bližnje
aktivno i neumorno.
Koliko budete uspijevali u ljubavi,
toliko ćete se uvjeriti u egzistenciju Boga.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)
Iz spisa Braća Karamazovi:
Braćo, ne bojte se ljudskog grijeha,
volite čovjeka i u njegovu grijehu,
jer to je slika božanske ljubavi i
vrhunac ljubavi na zemlji.
Volite svaku Božju tvorevinu, i cjelinu,
i svako zrnce pijeska.
Svaki listić, svaku zraku Božju.
Volite životinje, volite biljke,
volite svaku stvar.
Ako budeš volio svaku stvar,
otkrit ćeš i tajnu Božju u stvarima.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
I da nema Kristove ljubavi,
uništavali bismo se međusobno dotle
dok ne bi na zemlji ostala
samo dva čovjeka.
Ali ni ta se dvojica ne bi znala
svladati u oholosti svojoj te bi
posljednji smaknuo pretposljednjeg,
a onda i samog sebe....
Mi na zemlji zaista lutamo i
da nemamo pred sobom
dragocjenog Kristova lika,
propali bismo i zalutali sasvim
kao ljudski rod prije potopa.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)
Iz spisa Braća Karamazovi:
Kako, kako je moguće o vjeri
imati neki dokaz?
Na koji način to provjeriti?
...»Ovdje nema ničega što se može dokazati,
međutim ovdje je moguće uvjeriti se«.
»Kako?«
»S prakticiranjem aktivne ljubavi.
Nastojte ljubiti svoje bližnje
aktivno i neprekidno.
Koliko više budete napredovali u ljubavi,
toliko više bit ćete uvjereni o
opstojnosti Božjoj i
o besmrtnosti svoje duše.
I, ako u ljubavi prema bližnjem,
dođete do savršenog odricanja,
tada ćete vjerovati bez ikakve sumnje,
i nikakva sumnja neće više moći
da uđe u vašu dušu.
To je stvar prokušana, upravo je tako.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)
Iz spisa Braća Karamazovi:
Braćo, ljubav je učiteljica,
ali je potrebno da je umiješ steći,
jer ona se teško stječe,
teško kupuje dugotrajnim radom i polagano,
jer ne treba voljeti samo
trenutno i slučajno, već neprestano.
A slučajno može svako voljeti,
pa i zločinac.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)
Iz spisa Uđimo u korablju, 2001.:
Bogočovjek je umro poput zloćinca
tražeči i žeđajući čovjekovu ljubav.
"Žeđam" - rekao je i izdahnuo na križu.
Nema veće ljubavi od ove,
položiti život za svoje prijatelje.
Ljudski rod, koji je napustio
izvore žive vode,
a suhim i pustim mjestima
tražeći utažiti svoju žeđ,
On poziva sa svih strana svijeta,
rušeći prepreke racionalne, religijske i
socijalne diskriminacije govoreći:
"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i
opterećeni i ja ću vas odmoriti."
James Manjackal, prezbiter Kongregacije sv. Franje Saleškog (1948.)
Iz spisa Ex ponto, 1918.:
Kažite mi, gdje ima ljubavi!
Kažite mi gdje da bježim od zla,
kažite : gdje da se sklonim
od mržnje!
Žao mi je čovjeka.
Oh, ugasite mržnju.
Ljudi su nama potrebni i nikako se,
nikako ne može živjeti
bez opraštanja.
Živite i borite se kako najbolje
umijete, molite se Bogu i
volite ovu prirodu,
ali najviše ljubavi, pažnje i
saučešća ostavite za ljude,
ubogu braću svoju,
čiji je život nestalni pramen
svjetla između dviju beskonačnosti.
Volite ljude, često im pomozite i
uvijek ih požalite,
jer su nam svi ljudi potrebni.
Ivo Andrić, književnik (1892.-1975.)
Iz spisa Ex ponto, 1918.:
Osjećam veliku ljubav za ljude,
za njina djela, za sreću i
nesreću za grijeh i strast i
sav jad što iz njih izlazi,
za borbe i posrtanja,
za zablude i patnje i žrtve,
za sve što je čovjekovo
na ovoj planeti.
Ivo Andrić, književnik (1892.-1975.)
Iz spisa Zaboravljena!, 1922.:
Mnogo ih ima, koje su zaboravljene,
ali jedne mi je osobito žao. Ime njezino?
Nije tajna pa ću vam ga reći: požrtvovnost.
Najljepša kćerka Ljubavi,
radost i utjeha životu,
zalog velikih pred Bogom djela.
Ona je suho zlato, ah, šta velim, više,
neizmjerno više od suhoga zlata,
jer raste iz žive duše, koja ljubi
Boga i ona bića, što ih je On stvorio
na svoju sliku i priliku u tom lomnom,
krhkom tijelu, u kojem toliko pate...
Miroslav Vanino, DI, prezbiter, povjesničar (1879.-1965.)
Iz spisa Zaboravljena!, 1922.:
Šta je požrtvovnost?
Čovjek može da bode požrtvovan prema
Bogu i prema ljudima:
u oba slučaja zakraćuje si neku ugodnost
ili se podvrgava nekoj neugodnosti iz
obzira prema Bogu ili bližnjemu
(pojedincu ili zajednici):
prema bližnjemu, da mu pribavi kakvo
duševno ili materijalno dobro,
prema Bogu, da mu onakim činom
iskaže svoju ljubav, poštovanje,
odanost, vjernost i da uveća
njegovu vanjsku slavu.
Požrtvovnosti ima samo tamo,
gdje ima ljubavi,
koja ne misli tek na svoju korist.
Miroslav Vanino, DI, prezbiter, povjesničar (1879.-1965.)
Ljubav vječne Mudrosti, 166:
O Ljubavi! O Bože ljubavi!
Kako je neizmjerna i preobilna
ljubav koju si nam pokazao...
O Ljubavi, o Ljubavi
kako si malo poznata!
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Obnovljenje, 1921.:
Šta je ljubav Kristova za nas?
Jedna apstrakcija, koja nam je dalja od
svih ostalih ljubavi zemaljskih.
A ipak On čeka. Čeka i zove.
On, čiji jesmo, makar tijelom i prah.
On Veliki i Neizmjerni govori prašini svojoj:
Sve je tvoje u meni.
Veličina, slast i ljubav.
Dođi, vidjet ćeš.
Moja je ljubav more, u kome sve živi.
Mjesto malo, što si sam prihvatio, dajem ti sve.
Sebe ti dajem, ja, Bog tvoj.
Jesu li naša srca zbilja tako pokvarena,
da ne bi poslušala ovako slatka glasa?
Bez sumnje nijesu. Pođimo dakle...
Đuro Gračanin, prezbiter, profesor, spisatelj 1899.-1973.)
Obnovljenje, 1921.:
Kroz prozor, što je preda mnom, vidi se Paris.
Njegove visoke kuće, tornjevi,
kupole leže u sjeni oblaka.
Tek od časa do časa sine sunce i
onda postaju jasne i pune ljepote.
Nije li to život?
Pun oblaka, tegobe i borbe, a dolazi Sunce,
Svjetlost u duhovnim vježbama,
koja ukrašava sve.
Nije li to život, koji si mi ti,
Gospode, označio? — Sve je tako.
Moj je put zacrtan, i ja ću njime da pođem.
Samo još nekoliko godina. A onda?
Vječnost! On! Sreća, koju svijet ne pozna!
Još nekoliko godina borbe, patnje i boli,
a ipak ne kao Njegovih. Zar nije pred
tamnim Parisom zelenilo krasnih vrtova?
I život ima svoje vrtove.
U kojima ruže i ljiljani mirišu.
Rijetko osjetimo njihov miris,
jer On hoće da trpimo. Da puno trpimo.
Ali kad nam ga i da, to je da nas utješi,
da olakša Križ.
Mi znamo da to prolazi.
Zato se i ne žalostimo, kad ga nema.
Jer nas čeka sreća.
Tamo gore.
Gdje je nebo plavo kao lijepi plavi kristal.
Tamo gore.
Gdje stanuje On. Koji nas ljubi, koji nas zove.
I mi Ga čujemo.
I mi Mu idemo.
A On je radostan i cio Njegov dvor.
Jer je srce njegovo veliko.
Puno ljubavi za nas.
Ono gori za nama.
Čezne da nas ogrli.
Gdje je ta duša, koja ne će
božanskog ovog zagrljaja?
Nema je. Svi Ga hoće.
Ali On ne će sviju.
Jer on hoće ljubav za Ljubav.
A ljubav je križ...
Đuro Gračanin, prezbiter, profesor, spisatelj 1899.-1973.)
Iz spisa Varijacije o životu, 1966.:
Svemir mi sa svom svojom raznolikošću
nije nimalo zanimljiv,
jer se u sadašnjem njégovu stanju
nalaze sva buduća stanja.
Samo me ljubav sa svojim čudom
neodređenosti zanosi.
Ivan Cvitanović, prezbiter, publicist (1932.-1996.)
Iz spisa Varijacije o životu, 1966.:
Mnoge stvari mogu nam biti putokazi,
ali samo je ljubav ona
pomoću koje se putuje.
Ivan Cvitanović, prezbiter, publicist (1932.-1996.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Ovih sam dana nešto spoznao:
ljubav je srce života, povijesti, svijeta.
Vječni život je ljubav,
vječna smrt je nemanje ljubavi.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Vjera treba da se konačno pretoči u
ljubav i u njoj se ovjekovječi.
Po ljubavi se prilazi najbliže k vjeri.
Ako bih imao čovjeka ugasle vjere,
ne bih mu prvenstveno preporučio
ni diskusije ni knjige pa ni molitvu,
nego ljubav prema čovjeku.
Tko ljubi čovjeka, taj već ljubi Boga,
makar ne bio toga svjestan.
(Najodličniji u ljudskoj obitelji
jest Bog koji je postao čovjekom).
Najkraći put k Bogu
jest Ijubav prema čovjeku...
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Po ljubavi prema čovjeku bit će na
koncu vremena procijenjena
vrijednost svakoga života.
Ljubav prema čovjeku mora biti mjerodavna u
mojim slobodnim životnim potezima.
Teško je, često, razabrati
što bi bilo najbolje učiniti,
nije lako rasuditi prilike.
No dok iskreno idem za dobrom čovjeka,
ne treba da se bojim da sam na zlu putu.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Umne su oči tako omeđene.
Što više studiram, što više razmišljam,
to više misterija srećem.
Umom ne mogu doći na kraj,
ljubavlju mogu.
Gdje misao zastaje,
tamo Ijubav još hitro ide.
Zar ne treba onda misliti?
Dapače: što čovjek više ljubi,
to više misli, i što više misli,
to više ljubi.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Varam se, kad pomislim, da govorljivošću
treba da dokazujem ljudima
ljubav i razumijevanje.
Riječ, koja je odlično
izražajno sredstvo uma,
blijedo je izražajno sredstvo srca.
Ljubav se ne kazuje, već pokazuje.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Dijaloško suočenje marksističke i kršć. antropologije, 1970.:
Kršćanstvo je obvezano na stvaranje
velike zajednice ljubavi,
velikog pokreta ljubavi.
Ako ono to nije,
onda je ono bez vrijednosti.
Možda mnogi ljudi ne vjeruju u ljubav Božju,
jer nikad nisu sreli
pravu ljubav čovjekovu.
»Praktični« katolik nije u prvom redu
onaj koji »ide na misu«,
nego onaj koji nesebično ljubi.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Dijaloško suočenje marksističke i kršć. antropologije, 1970.:
Ljubav bi prema Bogu bila iluzorna
ako se ne bi otjelovila u
ljubavi prema bližnjemu,
ljubav religiozno motivirana
bila bi promašena ako ne bi prožimala
područje profanoga.
Bez toga drugoga imali bismo jednu
vjersku alijenaciju, fiktivnu ljubav
koja prekriva i kanonizira sami egoizam.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Gilson, Kršćanski egzistencijalizam:
Uz recipročnu nazočnost jednoga Ja i
jednoga Ti povezuje se iskustvo... neiscrpnog
bogatstva, jednoga vječnog "još"
koje je opreka dosadi života.
Bez okvira onoga "Mi" ljubav može prijeći u
destruktivni egoizam,
što je negacija kršćanske ljubavi.
Prava kršćanska ljubav je ipak izvorište
međuljudskog stvarateljskog oplemenjivanja.
Gabriel Honoré Marcel, filozof, dramatičar (1889.-1973.)
Iz spisa Gilson, Kršćanski egzistencijalizam:
Ljubav stvara i kad ona prestane stvarati
da bi razmišljala o sebi,
tada prestaje biti ljubav...
Ima neko Mi kad ga ljubav stvara...
Po ljubavi ono Ja izlazi iz svoje
apatije i postaje stvarateljskim.
Gabriel Honoré Marcel, filozof, dramatičar (1889.-1973.)
Iz spisa A.Kusić, Dijaloško suočenje marksističke i kršć. antropologije, 1970.:
Ljubiti ne znači - gledati se,
nego ići zajedno prema istim vrhuncima.
Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, pisac (1900.-1944.)
Iz spisa Le Dieu des Parents et le Dieu des enfants, 1963.:
Mnogo je lakše vezati dječju dušu s
Bogom putem straha nego ljubavlju,
zahvalnošću i radošću.
No na afektivnoj bazi straha
bit će vjerojatno za mladića i odrasloga
vrlo teško povezati se s Bogom
drugačije nego u neurotskoj deformaciji
ili barem u nedostatnom osjećaju
koji ponizuje čovjeka i Boga...
André Godin, prezbiter DI, psiholog (1915.-1997.)
Iz spisa Propovjedi, godina C - Kako da se obratim:
Često maštamo o velikim djelima
koja bismo mogli učiniti:
zamišljamo kako bismo provodili pravdu,
borili se protiv neprijatelja,
pa čak dali i vlastiti život za neki viši cilj.
Ali to nije ono što Bog od nas traži
(barem ne od velike većine ljudi).
Bog želi da tamo gdje jesmo činimo ono
što nam je on zapovjedio činiti
– želi da ljubimo (usp. Iv 15,12).
Tomislav Šagud, prezbiter (1986.)
Iz spisa Otpor i predanje, 1974.:
Bog želi da njega i njegovu vječmost
ljubimo čitavim srcem,
no ne tako da pri tom bude oštećena ili
oslabljena zemaljska ljubav.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa P.Blajić, Životna epopeja L.van Beethovena:
Volio bih zagrliti cijeli svijet.
Moje je srce dobro.
Činiti dobro gdje god se može,
ljubiti i poštovati tuđu slobodu
iznad svega, nikad ne izdati istinu,
ni za volju carskog trona —
takav želim biti.
Ludwig van Beethoven, skladatelj (1770.-1827.)
Iz spisa Od nereligioznog do ateističkog kršćanstva, 1979.:
Sigurno da povijesno kršćanstvo
nije dovoljno shvatilo
sav domašaj Isusove smrti,
posebno ne u tom značenju,
jer je nastavilo opstojati
u liku religiozne prisile
božanstva nad čovjekom.
Tek epoha potpune sekularizacije svijeta
najavljuje napokon mogućnost
pravog shvaćanja uskrsnog misterija.
To shvaćanje je da se samo smrću svemogućeg i
dalekog Boga ostvaruju uvjeti za otkrivanje
izvorne čovjekove slobode i nezavisnosti.
Baš u činu vlastita poništenja Bog objavljuje
svoju neograničenu ljubav.
Bog je iz ljubavi umro jer je želio
da čovjek bude velik i sretan.
Željko Mardešić (ps.Jakov Jukić), teolog, sociolog religije (1933.-2003.)
Iz spisa Dva poretka i jedna prijetnja, 1994.:
Na jednu bih vas stvar želio
danas napose upozoriti,
ako želite biti pravi kršćani,
a to je ljubav prema bližnjemu,
ljubav prema čovjeku bez razlike
kako se zvao.
U ovih zadnjih nekoliko desetljeća
uspjele su razne bezbožne teorije i
ideologije tako zatrovati svijet
da je mržnja postala gotovo glavnim
pokretalom sviju ljudskih čina.
Pogibelj je da i oni,
koji se diču katoličkim imenom,
da ne rečem i duhovnim pozivom,
postanu žrtvom strasti mržnje i
zaborava na zakon,
koji je najljepša karakteristika
kršćanstva, zakon ljubavi.
Željko Mardešić (ps.Jakov Jukić), teolog, sociolog religije (1933.-2003.)
Iz spisa Teologia mistica:
Krist je zajedno zaručnik i zaručnica,
otac i majka, prijatelj i prijateljica
budući da duhovna ljubav ne pozna spol.
Cijelo se Sv. pismo može tako i interpretirati.
Jean de Gerson, teolog, propovjednik i skolastički filozof (1363.-1429.)
Iz spisa Dogma — progres ili kočnica misli i života?, 1982.:
Krist ljubi i sluša Boga kao Epiimetej;
Krist ljubi čovjeka kao Prometej.
Ta ljubav Kristova prema čovjeku i Bogu
tako je velika da o takvoj ljubavi,
koja bi bila kadra povesti čovjeka
pravom progresu uma i srca,
stari grčki mudrac nije mogao ni sanjati,
jer nije mogao sanjati o u tjelovljenju Božjemu.
Nije on mogao sanjati da se neizmjerna
ljubav Božja može nastaniti u srcu
ne božanskog čovjeka,
kao što su bili Epimetej i Prometej,
nego u srcu Bogo-čovjeka i
da ta takva ljubav može spasiti
čovjeka u vremenu i vječnosti.
Frane Franić, nadbiskup (1912.-2007.)
Iz spisa Dogma — progres ili kočnica misli i života?, 1982.:
Ta je ljubav Kristova prema Bogu i
prema čovjeku prikovala Krista ne na Kavkaz,
nego na Križ na Golgoti, i pokopala ga u grob,
iz kojega je uskrsnuo.
Ta je ljubav pripremila i priprema križeve
za Kristove najbolje sljedbenike da nastave
otkupiteljsko djelo svoga Učitelja uvjereni
da budući vođa novog čovječanstva
neće biti onaj koji će imati više zlata
u bankarskim trezorima ni više oružja
u vojnim magazinima,
nego onaj koji će biti kadar više
ljubiti čovjeka i više se za njega žrtvovati;
onaj koji će biti kadar pred ljudima
nositi križ da na njemu bude raspet od
ljudi za njihov spas.
Frane Franić, nadbiskup (1912.-2007.)
Iz spisa Kršćanski pristup ljubavi, spolnom životu i braku, 1983.:
Ako nemam pri ruci kitu cvijeća,
onda se mogu snaći i pružiti nešto drugo
što će biti znak moje ljubavi.
Ali Ja, tj. sebe samoga, ne mogu
zamijeniti ničim.
Bez te totalne i neprestane recipročnosti u
darivanju između Ja i Ti ne može se
govoriti o istinskoj ljubavi.
Ante Komadina, prezbiter, profesor (1953.)
Iz spisa Kršćanski pristup ljubavi, spolnom životu i braku, 1983.:
Po ljubavi Ja i Ti stvaraju
doista jednu novu originalnu stvarnost Mi,
koja na specifičan način sjedinjuje
obje osobnosti i rađa jedinstvom po ljubavi.
Mi polagano nastaje i biva sve jače i šire,
jer ljubav je nešto što konstantno
raste i razvija se,
a uvjet je tome obostrano angažiranje.
Tek kada je ljubav postigla onaj
stupanj zrelosti i kada više nisu Ja
i Ti nego Mi, mladi koji se spremaju za brak
mogu učiniti onaj konačni korak prema
zaručništvu i stupiti u brak.
No i u bračnoj zajednici ljubav ne smije
prestati rasti i supružnici se moraju
neprestano dokazivati u ljubavi.
Ante Komadina, prezbiter, profesor (1953.)
Iz spisa Kršćanski pristup ljubavi, spolnom životu i braku, 1983.:
Ljubav pobuđuje prije svega
želju za stalnošću.
Oni koji se vole žele zauvijek
biti zajedno i totalno,
cijelim svojim bićem
pripadati jedno drugome.
Dva mlada bića koja se vole
promatraju jedno drugo, »kopiraju se«,
korigiraju se i svaki upoznaje
kvalitete i vrijednosti drugoga,
i to je temelj duhovnog jedinstva
koje kasnije u braku dolazi
do punog izražaja.
Ante Komadina, prezbiter, profesor (1953.)
Iz spisa Kršćanski pristup ljubavi, spolnom životu i braku, 1983.:
Oni koji se vole sve više ovise
jedno o drugome, i to u pozitivnom smislu.
Ta ovisnost je uzrokom onog sretnog osjećaja:
Budući da volim, potreban sam drugome i
jer sam voljen trebam drugoga.
Prava ljubav je nužno povezana
s vjernošću voljenoj osobi.
Za onoga koji voli ne postoji nitko više
nego samo jedan jedini Ti i s tim određenim Ti
on je sretan i zajedno koracaju
prema njihovu cilju Mi.
Ne postoji šutljiva ljubav i zato je vrlo važan
dijalog koji potpomaže obostrano upoznavanje,
što je za kasniji skladan bračni život
od velike koristi.
U tom dijalogu së izbistruju mišljenja,
usklađuju ideali, mijenjaju i
sinhroniziraju stavovi.
Ante Komadina, prezbiter, profesor (1953.)
Iz spisa J. Andreis, Tragovi mudrosti:
Ljubav je nalik na vrućicu.
Pojavi se i ugasi, a da volja pri tome
nema nikakova udjela.
Marie-Henri Beyle Stendhal, spisatelj (1783.-1842.)
Iz spisa De l’Amour, 1822.:
Istinska ljubav čini da misao na smrt
postaje česta, laka i bez straha;
ona postaje samo mjerilo,
cijena koju bismo platili za mnoge stvari.
Marie-Henri Beyle Stendhal, spisatelj (1783.-1842.)
Iz spisa P.Ribinski, Laici u Crkvi, 1987.
Tko zaista ljubi bližnjega,
ne može ne željeti njegovo spasenje i
za to spasenje sve učiniti.
Na tom načelu kao na svom temelju
počiva svaki apostolat,
jer kršćanski apostolat nije ništa drugo
nego izvršenje kršćanske ljubavi,
koja sve obvezuje.
Papa Pio XI (1857.-1939.)
Iz spisa Obasjani novom zorom, 1988.:
Neobično je da propovjednik malo propovijeda
(valjda zato što propovijed nije pripovijed),
ali tamo gde je ljubav
ukida se potreba za riječima.
Đuro Šušnjić, filozof, sociolog (1934.)
Iz spisa I. Epist.:
Nek, dakle, čitavo to tijelo naše
ostane u Isusu Kristu i nek se
svatko od nas podredi svome bližnjemu
već prema daru koji mu je udijeljen.
Nek jaki štiti slaboga,
a slabi poštuje jakoga.
Nek bogati pomogne siromašnome,
a siromašni neka zahvaljuje Bogu
što mu je dao nekoga koji će u pomoć
priskočiti njegovoj neimaštini.
Nek mudrac svoju mudrost ne očituje
u riječima, već dobrim djelima.
Budući da od njega imam sve to,
moramo mu za sve to zahvaliti...
Ljubav nas sjedinjuje s Bogom,
ljubav pokriva mnoštvo grijeha;
ljubav sve podnosi...
Sv. Klement I, papa (1. stoljeće)
Iz spisa Teologija obitelji i odgojna usmjerenja, 1988.:
Djeci nitko nije bliži od roditelja
od kojih su primila život i odgoj.
Zato njihova ljubav prema roditeljima
mora biti najnježnija i najsnažnija.
Od rimskih vremena ova se ljubav
naziva pijetet (pietas — pobožno,st).
Marin Srakić, nadbiskup (1937.)
Iz spisa Teologija obitelji i odgojna usmjerenja, 1988.:
Blago onoj djeci ikoja su od svojih roditelja
primila čistu i kršćansku ljubav.
Ona će je i sama moći uzvratiti.
Na žalost, to će im biti teško,
ako su roditelji zanemarili svoju dužnost i
sami se iznevjerili ljubavi: razorene obitelji,
prepuštena i napuštena djeca...
No ta činjenica ne oslobađa od
djetinje ljubavi prema
začetnicima vlastitog života:
Kad bi roditelji učinili i najveću
nepravdu prema djetetu,
ono ih ipak nikad ne bi smjelo
prestati ljubiti u Bogu.
Štoviše, ono bi trebalo sve poduzeti
da se roditelji po njegovoj ljubavi
ponovno vrate svojoj obvezi ljubavi.
U tom slučaju dijete prolazi kroz tešku
a nekad i krvavu školu kršćanske ljubavi.
Marin Srakić, nadbiskup (1937.)
Iz spisa Integralni humanizam, 1989.:
Ljubiti neko biće u Bogu i radi Boga
ne znači smatrati ga pukim sredstvom ili
pukim prigodom da ljubimo Boga;
to znači ljubiti to biće i
smatrati ga ciljem,
jer je ono dostojno da bude ljubljeno.
Jacques Maritain, filozof, spisatelj (1882.-1973.)
Iz spisa Pismo Ermentrudi:
Ljubi iz svega srca Boga i Isusa,
Sina njegova, razapeta za nas grešnike i
nek iz tvoje pameti
ne ispada spomen na njega.
sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)
Iz spisa Oporuka:
Po tim krepostima, ne po našim zaslugama
nego po samom milosrđu i milosti darovatelja,
sam je Otac milosrđa raširio miomiris
dobra glasa među one koji su daleko i
koji su blizu.
A iz ljubavi Kristove ljubeći se među sobom,
pokažite na vani onu ljubav koju imate unutra,
da tim primjerom izazvane sestre
uvijek rastu u ljubavi prema Bogu i
u međusobnoj ljubavi.
sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)
Iz spisa Pismo Agnezi:
Postavi svoj duh pred zrcalo vječnosti,
uroni svoju dušu u svjetlo slave,
postavi svoje srce u lik božanske
biti i preobrazi svu sebe motrenjem u
slici njegovog božanstva,
da i sama osjetiš što osjećaju
prijatelji kušajući skrivenu slatkoću,
koju je sam Bog od početka čuvao za one
koji ga ljube…
sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)
Iz spisa Il mistero della sofferenza di Dio, 1975.:
Ljubav koja je vlastita
vječnoj Božjoj biti ne može patiti,
ali dobrohotna ljubav koja je vezana
uz dramu križa bila je božanska
zauzetost u patnji.
Jean Galot, teolog (1919.-2008.)
Iz spisa Il mistero della sofferenza di Dio, 1975.:
Kad ljudi pate napastovani su optužiti
Boga za okrutnost i nepravednost.
Prečesto im je bio predstavljen Bog koji,
sam nedokučiv od boli,
nameće čovječanstvu bič patnje.
U stvari, Božji lik je puno drugačiji:
Otac se je prvi zauzeo na putu patnje i
ponio je, u žrtvi svoga Sina,
težinu patnji zasluženih grijesima čovječanstva.
Svojom vrhovnom slobodom
podredio se je ovoj patnji i
dao joj novu vrijednost,
onu otkupiteljske ljubavi.
Kako bi se dakle još moglo predbacivati
ovom Bogu koji trpi za nas,
koji trpi s nama?(...)
Znajući da Bog pati iz ljubavi -
čovjek je skloniji podnijeti u ljubavi
patnje koje ga čine sličnim samome Bogu.
Jean Galot, teolog (1919.-2008.)
Iz spisa A.Mateljan, Božja nemoć, 1992.:
Ako Bog pati, to može biti samo
stoga što previše ljubi.
François Varillon, prezbiter DI, teolog (1905.-1978.)
Iz spisa A.Mateljan, Božja nemoć, 1992.:
Eto odgovora na Ujevićevo pitanje!
Prvo: Kršćanska poruka, baš kroz paradoks,
svjedoči nam o tome da Bog osluškuje i
odgovara na "ljutu molbu koju mu
s prljava poda leleče shrvan mališ".
I drugo: Sama je ljubav paradoksalna.
Da budemo grubi: Bogu odsutnomu,
pa makar Stvoritelju i Svemogućemu,
iz ove doline suza, čak nekako s pravom
bi se mogli suprotstavljati.
Ali, kako se može Bogu što predbaciti,
ako je i sam uzeo križ, i nevin osuđen,
raspet umro pred očima svijeta.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa A.Mateljan, Božja nemoć, 1992.:
Bog je onoliko moćan,
koliko je moćna ljubav.
I onoliko nemoćan,
koliko je nemoćna ljubav.
Bog je s problemom patnje povezan
na sasvim drugačiji način,
nego što se obično misli.
On rješava problem patnje pravednika
unutar svojega osobnog
odnosa sa svijetom,
očitovanog u životu i
otajstvu Isusa Krista.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Tražeći uporište, 1999.:
Koja je, dakle, čvrsta točka
koju vjera, ali pazite -
ne bilo koja religija,
nego kršćanska vjera - nudi čovjeku?
To je susret s Bogom ljubavi
u osobi Isusa Krista.
Jedina čvrsta točka na ovom svijetu,
jedino uporište i jedini oslonac
nije spoznanje, nije ni osjećanje,
nije ni doživljaj ni razumijevanje,
nego je ljubav.
Jer sve su to niti čije
tkanje ovisi o ljubavi.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa O budućnosti redovništva, 1994.:
Osnovna poruka Evanđelja glasi:
Božja ljubav nam se očitovala u
ljudskom obliku, u Isusu iz Nazareta.
On je shvatio kraljevstvo Božje kao
bratsku i sestrinsku zajednicu ljudi,
koji ljube jedni druge,
ostvaruju pravednost i ljubav,
nepotpuno, ali ipak prema
mogućnosti radikalno.
Edward Schillebeeckx, prezbiter, dominikanac, teolog, profesor (1914.-2009.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Ljubav prema Bogu ne bi bila dostatna,
ako se ne bi protegla prema čovjeku
koji živi kraj nas.
Iskusiti Boga, a da se u isto vrijeme
ne iskusi čovjeka kraj sebe,
bilo bi iskusiti Boga bez lica i srca.
Jedan takav Bog bio bi Bog idol,
a ne živi Bog.
Iskustvo Boga koje želi biti autentično
uvijek se mora dogoditi preko
iskustva čovjeka kraj sebe (usp. 1Iv 4,20).
Vrlo je važno to razumjeti.
Moguće je uzdići se do Boga i u
isto vrijeme ostati čvrsto na ovoj zemlji.
Ne vrijedi optužba da kršćanin
da bi se uzdigao do Boga
mora izdati čovjeka na zemlji.
S ljubavlju prema Bogu on spašava
samoga sebe i spašava druge.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Izvori:
Volim čitavu njivu.
Volim kamen
i plodno tlo...
stazu,
i trnje, i korov...
jer sve je to dio života.
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa Pjev ptice:
Volite se onakovi kakvi jeste.
Opustio sam se. Postao sam življi.
I, iznenada, ja sam se promijenio.
Sada znam da se uistinu nisam mogao
promijeniti sve dok nisam naišao
na onoga koji me voli,
bilo da sam se promijenio ili ne.
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa C.G. Valles, Anthony de Mello:
Pitam se ljubimo li stvarno ili
ljubimo neku svoju sliku o nekome?
Ako ljubimo stvarno, tj. prihvaćajući
cjelovitu stvarnost određene osobe,
zašto onda dolazi do razočaranja,
do pomanjkanja ljubavi,
pa sve do mržnje.
ino
To je zato tako jer smo mi u početku
ljubili neku svoju sliku...
"Ja sam otkrio da u svojem životu
nisam nikoga istinski ljubio...."
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa Poziv na ljubav:
Što je to ljubav? Pogledaj ružu.
Može li ruža reći:
"Ponudit ću svoj miris dobrim
ljudima i uskratiti ga zlima?"
Ili možeš li zamisliti svjetiljku
koja uskraćuje svoje zrake zlim
ljudima koji bi htjeli hodati
u njezinoj svjetlosti?
Može to učiniti jedino ako
prestane biti svjetiljkom.
Promatraj kako drvo bespomoćno
i nepristrano daje svoju hladovinu
svima, dobrima i zlima, starima
i mladima, visokima i niskima,
životinjama i ljudima i svakom
drugom živom biću, čak i onom
koje ga želi posjeći.
To je prva odlika ljubavi:
nepristrana je.
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa Poziv na ljubav:
Kaže se da je ljubav slijepa...
Zapravo ništa nije tako oštrovidno
kao ljubav.
Ono što je slijepo nije ljubav,
nego navezanost.
Navezanost je stanje priljepljenosti
koje dolazi zbog pogrešnog
uvjerenja da ne nešto ili netko
nužan za tvoju sreću.
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa Poziv na ljubav:
Ljubav izvire iz svjesnosti.
Prisutna je samo onoliko koliko
ljude vidiš onakvima kakvi zaista
ovdje i sada jesu,
a ne onakvima kakvi su u tvojem
sjećanju, željama, mašti ili
projekciji, da bi ih zaista mogao
voljeti.
U suprotnom, nije ta osoba ona
koju vidiš, nego zamisao koju
si stvorio o toj osobi;
voliš zamisao te osobe ako
predstavlja objekt tvojih želja,
a ne nju samu.
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa Dnevnik, 6.5.1994.:
O bijedno čovječanstvo,
od straha bolesno,
zaboravljaš li da je Bog Ljubav...
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Dnevnik, 11.4.1950.:
Kad bih ove večeri morao otputovati i
kad bi me pitali što me najviše
dira u svijetu, zastalno bih rekao,
Božji prolaz kroz ljudsko srce:
Sve se prelijeva u ljubav i
premda je istinito da ćemo biti
suđeni po ljubavi,
jednako je izvan sumnje
da će nam suditi Ljubav,
koja nije drugo nego Bog.
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Zadnji interwiev za Figaro:
Figaro: Poslije Boga, što će vas
najviše obilježiti u ovom prolazu
kroz dvadeseto stoljeće?
- Ljudska ljubav.
Ne shvaćam život bez ljubavi.
Poznavao sam čovjeka koji je,
nakon smrti svoje žene,
polako umro od tuge.
Bio je to moj otac.
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Znanost i vjera, 2002.:
Stoga glavno i zlatno pravilo morala glasi:
čini uvijek dobro, a izbjegavaj zlo!
Zlo se nikada, ni pod kojom izlikom,
ne smije činiti.
Isto pravilo u kršćanskom ćudoređu glasi:
Ljubi Boga iznad svega,
a bližnjega kao samoga sebe!
Na sudnjem danu će nam Vrhovni Sudac
postavljati pitanja upravo iz etike,
a ne iz dogmatike:
"Bio sam gladan, bio sam žedan..."
S time je Svevišnji bratsku ljubav
postavio u srce vjere.
Dobro u kršćanskom rječniku nosi ime Ljubav.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa "Fizika besmrtnosti", 1994.:
Zadnji razlog za vječni život
čovjeka isti je u židovsko-kršćansko-islamskoj
tradiciji: nesebična Božja ljubav,
nazvana u grčkom Novom zavjetu agape.
Svaki pojedini od nas, ponovno će živjeti
u jednom novom nebu i na jednoj novoj zemlji.
Frank Jennings Tipler, matematički fizičar, kozmolog (1947.)
Iz spisa Kršćanska duhovnost u ozračju pluralizma, 2003.:
Kršćanska duhovnost iznijela je na
svjetlo da u svakom čovjeku Bog
dolazi u vezu s nama:
kao dar, kao obogaćenje, kao poticaj,
kao pročišćavanje, kao najbolja
protuteža egoizmu.
I po ljubavi prema čovjeku neprestano
prelazimo iz praznog i beznačajnog života
u puni život:
"Mi znamo da smo iz smrti prešli u život,
jer ljubimo braću" (1 Iv 3,14).
Anđelko Domazet, prezbiter OFM, teolog (1962.)
Iz spisa Kršćanska duhovnost u ozračju pluralizma, 2003.:
Rad je bitna sastavnica ljudskog života.
Rad je opipljiva ljubav.
Time što svaki čovjek radi,
ostvaruje se dio njegove osobnosti.
On otkriva vlastite talente i
sebe doživljava kao vrijednog,
dok se društveni odnosi izgrađuju i
učvršćuju jer rad služi dobru bližnjih.
Anđelko Domazet, prezbiter OFM, teolog (1962.)
Kratke propovijedi, 2007.:
«Ispraznost nad ispraznošću,
veli Propovjednik, sve je ispraznost!
Kakva je korist čovjeku od svega truda
njegova kojim se trudi pod suncem?»
Ipak, smijemo postaviti pitanje:
Je li nešto ostaje pod suncem?
Ima li nešto vječno u vremenu i prolaznosti
ljudskoga života?
Tri stvari neće ‘prohujati s vihorom’:
ljubav, svjetlo i život!
Sve što se iz ljubavi čini, dolazi Bogu
i zauvijek u njemu ostaje.
I svjetlo zauvijek ostaje.
Bog je svjetlost i mi se vraćamo natrag
u Božje svjetlo.
Iako svakodnevno umiremo,
darovan nam je život čiji smisao Isus
pokušava objasniti u prispodobi
o bogatom čovjeku (Lk 12, 13-21).
Anđelko Domazet, prezbiter OFM, teolog (1962.)
Iz spisa Kratke propovijedi, 2006.:
Ljubav je pretpostavka za svaki ljudski
rast i duhovni napredak.
Tko ne može ljubiti, ne može rasti,
razvijati se, postati potpun čovjek.
Ne-ljubav, život bez ljubavi,
to je glavni grijeh.
To je najveće zlo u srcu koje se
zamaglilo ohološću.
Treba pokušati ispraviti pogreške,
ali je puno važnije ostati u ljubavi.
Mala Tereza je zapisala u svom dnevniku:
«Samo se ljubav broji!»
Ono što ćemo na kraju života imati
u rukama neće biti naša izvanjska djela.
Bit ćemo upitani o našoj sposobnosti da ljubimo.
Anđelko Domazet, prezbiter OFM, teolog (1962.)
Iz spisa Kratke propovijedi, 2006.:
Nedostatak ljubavi glavna je bolest
našega vremena. Ljubav liječi.
Ona je najbolja medicina.
Ljubav započinje već u našim mislima
i osjećajima. Čime zračimo?
Je li to dobrohotnost, suosjećanje,
razumijevanje, strpljivost?
Anđelko Domazet, prezbiter OFM, teolog (1962.)
Iz spisa Kratke propovijedi, 2006.:
Sveti Ivan tvrdi:
«Svaki koji ljubi, od Boga je rođen
i poznaje Boga» (1 Iv 4,7).
Dakle, Židov, Grk, Rimljanin, Amerikanac,
Indijac, protestant, katolik, musliman,
animist, ako ljubi - rođen je od Boga!
Tko ljubi, Božje je stvorenje.
On poznaje Boga.
Nema istinske religije ako nije utemeljena
u zapovijedi ljubavi.
Ako neka religija ne propovijeda ljubav,
kakva je to religija?!
Anđelko Domazet, prezbiter OFM, teolog (1962.)
Iz spisa Narav - milost - kultura, 2005.:
Osoba je po svojoj biti usmjerena
na priznavanje i prihvaćanje u ljubavi.
Ljubav pak nikada ne može biti
pravni zahtjev.
Ljubav je čovjeku potrebna
a ipak je ona neutuživo slobodna;
samo je kao dar ispunjenje osobe.
Ona ujedinjuje time što
istodobno oslobađa.
Ljubav kaže: 'Ja hoću, da ti jesi".
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Iz spisa Narav - milost - kultura, 2005.:
U Isusu Kristu Bog je otkrio čovjeku
zadnji smisao njegove egzistencije.
Očitujući sebe kao darujuću ljubav,
Bog i čovjeku pokazuje da
ljudska egzistencija svoje ispunjenje
nalazi kao proegzistencija,
kao život za druge.
Ljubav je zadnji smisao postojanja.
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Iz Spisi, Bratislava, 1880.:
Prikazujem se Blaženoj Djevici Mariji i
Presvetom Srcu Isusovom za ovaj
ostavljeni narod.
Rado ću podnositi uvrede, progonstva,
siromaštvo i ostale križeve
našega Gospodara i Kralja.
Volim biti siromašan i nevoljan
među narodom, čijim jezikom još
potpuno ne vladam,
nego s katedre predavati u Bratislavi,
u Beču ili u Pešti.
Dao Bog, svjedočile ove riječi i
poslije moje smrti za moju ljubav
k hrvatskom narodu!
Erik Brandis, prezbiter, DI (1834.–1921.)
Iz spisa Der dreieine Gott. Eine trinitarische Theologie, 1997.:
Bog je trojedin znači da je Bog Communio,
u kojemu tri Božanske osobe,
u naizmjeničnoj trojstvenoj ljubavi,
ostvaruju božanski život
kao obostrano samodarivanje.
Kršćanski Bog je Communio,
on svoj bitak ostvaruje u
dijalogu ljubavi triju osoba.
Gisbert Greshake, prezbiter, teolog, profesor (1933.)
Iz spisa Ludost križa, 2006.:
Isusova patnja, smrt i uskrsnuće
Božja su ’martyria’, Božja svjedočenja,
a njegova smrt na križu po naravi
same drame Božje očitovanje je ljubavi
kako u Bogu samome, tako i u
ljubavi prema čovjeku.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa Ludost križa, 2006.:
Civilizacija ljubavi nije ništa drugo
nego kraljevstvo Božje već
ostvareno na zemlji, među ljudima
s kojima kršćanin živi,
ali i punina koja slijedi u
konačnom zagrljaju Boga i
njegova stvorenja u vječnoj punini
Božjega stvaranja.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa Ludost križa, 2006.:
Kršćanski Bog trajna je i
živa razmjena darova,
razmjena trojstvenoga sebedarja,
on je Bog ljubav, Bog koji je apsolutno
samodarivanje i život.
Samo u takvome Bogu čovjek može pronaći
sebe i svoj identitet.
A čovjek koji sebe nalazi u Bogu,
sretan je čovjek.
To je i bitna odrednica u shvaćanju
sreće i čovjekova identiteta.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, 1993.:
Dakle, bit ljubavi se sastoji u
žrtvovanju za drugoga,
i stoga je darivanje života za prijatelje
najveći zamislivi oblik ljubavi.
U Isusovoj smrti na križu biva
nedvosmisleno jasno da se u njegovu
životu na radikalan način ostvaruje
načelo ’biti za druge’.
Marijan Vugdelija, prezbiter OFM, bibličar, profesor (1948.)
Iz spisa Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, 1993.:
Bog je ljubav i ne želi
živjeti sam u svom nebu.
Stvorio je čovjeka za sebe i
on ga diže i poziva k sebi.
Tog čovjeka Bog traži,
i to na najljudskiji način:
kroz muke, trpljenje, stradanja,križ, dakle,
kroz negativna iskustva života.
Marijan Vugdelija, prezbiter OFM, bibličar, profesor (1948.)
Iz spisa Moj obračun s KGB-om:
Bog se očovječio pretvarajući
svog Sina u Čovjeka.
Bog je tim činom izrazio svoju
žudnju za slobodnim čovjekom
koji će ga slijediti dragovoljno,
koji će Božju ljubav uzvratiti
čovjekovom ljubavlju prema Bogu.
Zdravko Tomac, političar, spisatelj (1937.-2020.)
Iz spisa Pravoslavna dogmatika III.:
Ženidba je istovremeno ljubav i pomoć,
radost drugoga i njegovo podnošenje.
Zbog svega toga supružnicima se daje
Božja milost.
Ljubav sjedinjuje divljenje u
licu drugoga i trpljenje njegovih
nemoći kao i pomoć istome u njima.
U ljubavi oboje postaju jaki.
Dumitru Stăniloae, pravoslavni svećenik, teolog, profesor (1903.-1993.)
Iz spisa Pravoslavna dogmatika III.:
Neraskidivo jedinstvo muža i žene
nije toliko organsko, fizičko jedinstvo,
nego jedinstvo u ljubavi.
Ono se temelji na ljubavi dvaju
ljudskih bića, muža i žene,
koja se dopunjuju ne samo na
tjelesnom planu, nego i na duhovnom.
Stoga im Crkva i daje milost.
Oni trebaju surađivati s milošću,
a ne je samo pasivno primati.
Dumitru Stăniloae, pravoslavni svećenik, teolog, profesor (1903.-1993.)
Iz spisa Pisma:
U svijetu odlutalom od Boga, nema mira,
ali također nedostaje i samilosti
koja je prava i savršena ljubav.
Ništa nije ljepše od ljubavi.
Zaista vjera i nada će završiti kad umremo,
dok će ljubav koja je velikodušnost
trajati vječno, ako ništa bit će još
življa u idućem životu.
bl.Pier Giorgio Frassati, katolički aktivist, trećoredac domnikanac (1901.-1925.)
Iz spisa R. Stolina, Erfahrungserkenntnis Gottes:
Neki ljudi žele vidjeti Boga
očima kojima vide kravu i Boga
žele ljubiti kao što vole kravu.
Nju voliš radi mlijeka i sira i
radi svoje osobne koristi.
Tako se ponašaju oni ljudi koji Boga
žele ljubiti radi vanjskoga bogatstva
ili unutarnje utjehe.
Ali oni uopće ne ljube Boga,
nego vole svoju osobnu korist.
Meister (Johannes) Eckhart, dominikanac, filozof, teolog i mistik (1260.-1328.)
Iz spisa Werke I., Schriften zur Philosophie:
Ljubav je kozmičko djelovanje
(Liebe ist ein welthaftes Wirken).
Za onoga tko je u njoj,
tko iz nje promatra,
ljudi su oslobođeni svega
što ih mota u zamršeno klupko;
dobri i zli, pametni i blesavi,
lijepi i ružni, jedan po jedan
postaju stvarni za njega, postaju ti,
slobodan, izdvojen pojedinac
koji mi stoji nasuprot.
Na čudesan način svaki put izvire
isključivost i tako čovjek može
djelovati, pomagati, ozdravljati,
odgajati, podizati, izbavljati.
Jednom riječju, ljubav je odgovornost
jednoga ja za jedno ti.
Martin Buber, filozof (1878.-1965.)
Iz spisa Werke I., Schriften zur Philosophie:
Osjećanja se imaju, ljubav se događa.
Osjećanja borave u čovjeku,
ali čovjek boravi u svojoj ljubavi.
To nije metafora, nego stvarnost.
Ljubav nije vezana za ja na takav
način da bi imala ti za sadržaj,
za predmet, ona je između ja i ti.
Martin Buber, filozof (1878.-1965.)
Iz spisa Werke I., Schriften zur Philosophie:
Ljubav bez dijaloga, bez stvarnoga hoda
prema drugome, dolaženja drugome,
ostajanja kod drugoga,
to je zatvorena ljubav koja ostaje
kod sebe i stoga nosi ime Lucifer.
Martin Buber, filozof (1878.-1965.)
Iz spisa Werke I., Schriften zur Philosophie:
Samo kada netko voli ženu
osjećajući njezin život neprestano
prisutnim u svome životu, ti koji vidi u
njezinim očima omogućuje mu
promotriti tračak vječnoga Ti.
Martin Buber, filozof (1878.-1965.)
Iz spisa Ispit savjesti, 1919.:
Moj je san izabrao kao uzglavlje
dlane jednoga boga,
moja ljubav se rastapa od ljubavi Hrista;
i ja se vraćam u ono Ništa koje je sve,
u ovaj mir koji znači Život.
Ta kako je slavno reći:
Ja nisam Ja, ja sam On,[…]
Tin Ujević, pjesnik (1891.-1955.)
Iz spisa Zašto je noć bila tako duga:
Snaga alkohola bila je na mene
(na nas) tako jaka da sam je mogao
svladati samo jačom silom,
primarnijom, žešćom, a to je
ljubav prema samome sebi.
Silom poganskom, životinjskom,
pretkršćanskom, kako god hoćete,
ali bila je jedina koja me
uspjela spriječiti da pijem.
Lucien Aimé Duval, prezbiter DI, kantautor (1918.-1984.)
Iz spisa Zašto je noć bila tako duga:
Kad se sjetim svoje blage majke,
znam da me naučila ljubiti Boga
(a da nikada o tome nije govorila)
i ljubiti ljude, ali nije me naučila
ljubiti samoga sebe.
Niti me naučila da se branim.
Danas mislim da bi ove tri ljubavi
morale biti jednake jačine:
Bog, ljudi, ja.
Ljubiti Boga a ne ljubiti ljude
jest pobožnjaštvo.
Ljubiti ljude a ne ljubiti Boga
(ako ga poznajemo) sasvim je nelogično.
Ljubiti sebe, a ne ljubiti ostale ljude,
to stvara svijet u kojem ne bi mogli
živjeti najbolji od sinova ljudskih,
a nasilje bi uništilo ostale.
Ljubiti ostale ljude, a ne ljubiti sebe
jest bolest koja može dovesti
do alkoholizma.
Sada, kad sam trijezan već 14 godina,
znam da moju sreću održava ravnoteža
ovih triju ljubavi.
Lucien Aimé Duval, prezbiter DI, kantautor (1918.-1984.)
Iz spisa Pisma :
Raširenih ruku traži da se obratimo
oplakujući svoje grijehe i
da udijelimo milostinju.
Tim činom pokazujemo ljubav
najprije prema sebi,
a onda i prema bližnjemu.
Ta, kao što voda gasi vatru,
tako i ljubav briše grijehe.
Sv.Ivan od Boga, redovnik, osnivač reda Bolničke braće (1495.-1550.)
Iz spisa Laudato sì, 2015.:
Cijeli materijalni univerzum izraz je
ljubavi Božje, njegove bezgranične
nježnosti prema nama.
Tlo, voda, planine –
sve je to milovanje Božje.
Papa Franjo (1936.-2025.)
Iz spisa Laudato sì, 2015.:
Svako stvorenje je predmet nježnosti Očeve,
kojemu On dodjeljuje mjesto na ovom svijetu.
Čak je i kratkotrajni život
najneznatnijeg bića objekt njegove ljubavi,
i u tih nekoliko sekundi njegovog postojanja
On ga okružuje svojom blagonaklonošću.
Papa Franjo (1936.-2025.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Što bih učinila s onima koji su
bili neizrecivo okrutni prema meni?
Kleknula bih im poljubiti ruke, jer,
da se to nije dogodilo,
sada ne bih bila ni kršćanka ni redovnica.
Bijednici, možda nisu ni znali
da mi nanose toliko zlo.
Bili su gospodari, a ja njihova sluškinja.
Mnogo molim za njih, da Gospodin,
koji je bio toliko dobar i velikodušan
prema meni, bude jednako dobar i
prema njima i da ga upoznaju kako bismo se
svi našli gore u Raju.
Bakhita Kwashe, redovnica (1869.-1947.)
Iz spisa Duhovna oporuka:
Moje drage sestre, i dalje molim
Božji blagoslov za vas,
neka vam udijeli milost ustrajnosti
u zvanju da biste Mu služile
onako kako On od vas traži.
Dobro se pobrinite za siromahe.
Iznad svega, živite zajedno u
velikom jedinstvu i srdačnosti,
ljubite jedna drugu nasljedujući
jedinstvo i život našega Gospodina.
Žarko molite Blaženu Djevicu
da vam bude jedina Majka.
sv.Lujza de Marillac, redovnica, suosnivačica reda (1591.-1660.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Zašto su sveci učinili tako
velika djela?
Jer ih je vodila velika ljubav.
sv. Gianna Beretta Molla, liječnica, pedijatar (1922.-1962.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Istom mjerom kojom mi drugima mjerimo,
i nama će se jednog dana odmjeriti.
Kad god se sjetim tih riječi
svetoga Evanđelja, svaki put zadršćem,
jer ne znam koliko ih u životu provodim.
Postupajmo uvijek dobro sa svima,
jer kako god dobro postupali,
nikad nećemo postupati kako treba postupati.
Uvijek iskazujmo svima ljubav,
da je u svoje vrijeme nađemo kod
Gospodina Boga.
Ljubav! Ljubav! Jedino s ljubavlju i
po ljubavi živimo u skladu s Bogom,
s bližnjima i s nama samima.
sv. Leopold Bogdan Mandić, prezbiter, kapucin (1866.-1942.)
Iz spisa Pisma:
Isusova ljubav neka ispuni vaše srce
i neka vas posveti.
Često recite: Moj Isuse, ljubim te i
želim te ljubiti zauvijek,
ti si moja ljubav, ja sam sva tvoja,
Isuse moj, ljubim te...
sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (1805.-1866.)
Iz spisa Il volto della misericordia:
Bog je čista ljubav i to stoji na početku,
samo u Trojstvu Bog je ljubav bez milosrđa.
Ljubav koja se nalazi u Trojstvu jest narav, a ne milost;
ljubav, a ne milosrđe.
To što Otac voli Sina nije milost ni povlastica,
nego nužnost, potreba (necessitas).
Otac ima potrebu ljubiti kako bi postojao kao Otac.
To što Sin ljubi Oca nije milost, nego unutarnja nužnost, iako slobodna;
Sin ima potrebu ljubiti i biti ljubljen kako bi bio Sin.
Isto tako vrijedi i za Treću Božansku Osobu.
Raniero Cantalamessa, kardinal (1934.)
Iz spisa Il volto della misericordia:
Slika biblijskoga Boga jest ona koja prikazuje Boga kao Oca
koji nije poštedio ni svoga Sina te Boga koji trpi zajedno s čovjekom,
a ne Boga koji izdaleka indiferentno gleda na čovjekovu patnju.
Raniero Cantalamessa, kardinal (1934.)
Iz spisa Bog ili ništa:
Bog je ljubav i sloboda.
Ostavlja svakoga slobodnim da ljubi ili ne ljubi.
Njegova ljubav ne prisiljava nikoga.
Robert Sarah, kardinal (1945.)
Iz spisa O onima koji se misle opravdati djelima, 48:
Znak nelicemjerne ljubavi jest opraštanje uvreda.
Tako je Gospodin ljubio svijet.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa 200 poglavlja o duhovnom zakonu, 173:
Ne poželi slušati o nesreći svojih neprijatelja.
Onaj tko sluša takve riječi,
ubire plodove svoje zle nastrojenosti.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa 200 poglavlja o duhovnom zakonu, 173:
Ne poželi slušati o nesreći svojih neprijatelja.
Onaj tko sluša takve riječi,
ubire plodove svoje zle nastrojenosti.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa Epist. 9 (o euharistiji):
Potrudite se stoga da češće zajedno
blagujete jedni s drugima kako
ne biste ljubav izgubili. [...]
Darivajući što je prolazno,
primit ćete što je vječno.
Dajte jesti onima koji gladuju i
piti onima koji žeđaju.
Imate za to još više razloga.
Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)
Iz spisa Propovjedi I:
Skrušenost srca nije ništa drugo nego
međusobna ljubav koja će, ako bude
uzajamna i stalna, pokriti mnoštvo grijeha.
Ljubav mora biti recipročna,
to jest uzajamna, i vršena zajedničarski;
mora biti stalna:
nje ne smije nikada nedostajati,
ni onda kad nam je loše,
niti onda kad nam je dobro,
nego mora biti neprekidna,
te ustrajati do kraja.
Dapače: ljubav je Tješitelj, Duh istine,
koji poput ulja pokriva mnoštvo grijeha.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Djela duhovno - moralna, 3:
Sretan je čovjek u kome je ljubav Božja
jer u sebi nosi Boga.
U kome je ljubav, taj je s Bogom iznad svega.
U kome je ljubav, taj se ne boji;
nikada se nikoga ne gnuša,
ni pred kim se ne uznosi,
nikoga sam ne kleveće,
klevetnike ne sluša,
ne natječe se ni s kim, ne zavidi,
ne raduje se padu drugih,
ne vrijeđa onoga tko je pao,
već zajedno pati s njim i pomaže mu,
ne prezire brata koji je u potrebi,
već ga brani i spreman je umrijeti za njega.
Čovjek u kome je ljubav,
ispunjava volju Božju.
Sv. Efrem Sirijski, đakon i crkveni naučitelj (306.-373.)
Iz spisa Riječ o vrlinama i porocima:
Jadan je i žalostan čovjek
koji je dalek od ljubavi.
On svoje dane provodi u bunilu,
dalek od Boga, lišen svjetlosti i
živi u tami...
U kome nema ljubavi Kristove,
taj je neprijatelj Kristu.
On hodi u tami i biva lako ulovljen
od svakog grijeha.
Sv. Efrem Sirijski, đakon i crkveni naučitelj (306.-373.)
Iz spisa Riječ onima koji daju zavjete:
Čovjek koji ne ljubi, ne samo da prebiva
u [duhovnoj] smrti,
već je i svako njegovo djelo,
makar izvana i imalo izgled vrline
- mrtvo i besplodno, i [svaka njegova]
riječ je - bezdušna.
Filaret Moskovski, ruski patrijarh (1553.-1633.)
Iz spisa Pisma, VI, 949:
"Ljubav pokriva mnoštvo grijeha"
(1 Pt 4, 8).
To jest, zbog ljubavi prema drugima,
Bog oprašta grijehe čovjeku koji ljubi.
sv.Teofan Zatvornik, ruski pravoslavni biskup, teolog (1815.-1894.)
Iz spisa Tumačenje na 1 Iv 4,20, 5,2:
Kristoljublje se grana u bratoljublje,
u istinoljublje, u pravdoljublje,
u dobrotoljublje, u svetoljublje,
u miroljublje, u čistoljublje,
u ljubav za sve što je božansko,
u ljubav za sve što je besmrtno,
u ljubav za sve što je vječno...
Sve su one i prirodne i neophodne
manifestacije Kristoljublja...
Krist je Bogočovjek, i ljubav prema
Njemu uvijek je i ljubav prema Bogu i
ljubav prema čovjeku...
Justin Popović, srpski pravoslavni teolog (1894.-1979.)
Iz spisa Tumačenje na 1 Iv 4,20, 5,2:
Ljubeći Krista Boga, mi po Njemu i
zbog Njega ljubimo i u ljudima
sve što je božansko, besmrtno, kristoliko,
vječno i bogočovječno.
Ne možemo ljubiti ljude istinskom ljubavlju,
ako ih ne ljubimo iz tih razloga.
Svaka druga ljubav je pseudoljubav,
nazoviljubav, koja se lako pretvara
u neljubav, u mržnju prema ljudima.
Pravo čovjekoljublje se stvara iz bogoljublja.
A bogoljublje se razvija držanjem zapovijedi Božjih.
Justin Popović, srpski pravoslavni teolog (1894.-1979.)
Iz spisa Eseji I:
Obična se prijateljstva mogu dijeliti:
možemo nekoga voljeti s njegove ljepote,
drugoga s lijepa ophođenja,
jednog s velikodušja,
drugoga s očinske brige,
trećega s bratstva i tako dalje;
ali prijateljstvo koje je obuzelo dušu
i njome upravlja u punoj slobodi
ne može biti dvostruko. […]
Ništa nije izuzetno ako mu ima ravna.
A onaj tko bi pretpostavio da svakoga
od dva prijatelja volim jednako,
a da oni vole jedan drugoga i mene
kao što ja volim njih,
taj promeće u mnoštvo ono što je
najjedinije i najedinstvenije,
ono što je samo jedno i najrjeđe
što se na svijetu može naći.
Michel de Montaigne, spisatelj, filozof (1533. - 1592.)
Iz spisa Povijest Kristova:
Ljubav je Očeva čista ljubav,
jedina prava ljubav,
jedina koja se može zvati ljubavlju,
bez natruhe stranih elemenata
u svojoj biti: to je sreća žrtvovanja
za tuđu sreću.
Giovanni Papini, spisatelj, novinar, filozof (1881.-1956.)
Iz spisa Bl. Marija Petković na putu svetosti, 2004.:
Treći i najviši stupanj askeze ili
kršćanskog savršenstva za vrijeme
zemaljskog života je ‘put sjedinjenja’,
što se još naziva i mistika.
Njegova je bit u nastojanju da se kršćanin
sjedini sa svojom ljubavlju,
odnosno onim koga ljubi iznad svega.
Sve drugo za nj gubi privlačnost.
Stalno prožet Božjom ljubavlju više
svojevoljno i ne počinja grijeh,
sve kršćanske kreposti vrši u
herojskom stupnju, živi u milosti i
kontemplaciji, pod trajnim vodstvom Duha Svetoga.
Mladen Parlov, prezbiter, profesor KFB Split (1964.)
Iz spisa J.Ratzinger, Crkveni oci, 2011.:
Bog ne zna biti drugo doli ljubav,
ne zna biti drugo doli Otac.
Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj (315.-368.)
Iz spisa Ad Demetriadem, 1-6:
Apostol kaže: “Ljubite se međusobno
se poštujući” (Rim 12,10).
A ljubav raste kad ponizni višima
od sebe vjeruje, a postavljen na
zapovjedni položaj, ne nadima se.
Ljubav raste kad se siromah pred
bogatašem lako prigiba,
a bogataš siromaha sa zadovoljstvom
podiže na svoj položaj:
kad se plemić ne hvasta svojim
obiteljskim naslovima, a siromasi
ne gunđaju ističući zajedničku narav;
kad se ne računa više na sreću,
nego na dobre običaje i kad se ne cijeni
više kićena moć zlikovaca,
nego priprosta pravednost starješinâ.
Pseudo-Prosper iz Akvitanije (V.st.)
Iz spisa Sermo XLVIII. De Quadragesima X, 3:
Ako je, naime, Bog ljubav,
ljubav ne može imati kraja,
jer nema međe koja može ograditi božanstvo.
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
Iz spisa De contemplatione, knj.III., pogl.VI.:
A još i ovo: premda je Stvoritelj
načinio cijelo nebo i zemlju te sve
što je na njima,
ipak u svemu što je stvorio nema ničega
što bi ga moglo spoznati
osim razumnoga duha.
Jer jedino je razumni duh –
anđeoski i ljudski – sposoban spoznavati
svoga preblaženoga Stvoritelja
svetom čistoćom, spoznajom i ljubavlju.
Ta upravo smo za to stvoreni;
i to je, prema riječima svetoga Bernarda,
sveukupno bogatstvo čovjeka:
spoznati i ljubiti svoga Stvoritelja.
Guido de Ponte, redovnik kartuzijanac (? - 1297)
Iz spisa Meditationes, br. 271:
Ona ljubav kojom smo bili ljubljeni
prije nego što smo postojali,
pa čak i onda kada smo
nepravedno postupali,
uzrok je svih naših dobara.
Guigo (Guigues du Chastel), kartuzijanski redovnik (1083.-1136.)
Iz spisa Meditationes, br. 186:
Ljubi ono što, ljubeći,
ne možeš izgubiti — to jest Boga.
Guigo (Guigues du Chastel), kartuzijanski redovnik (1083.-1136.)
Iz spisa Meditationes, br. 329:
Boga valja ljubiti onako i onoliko
kakav i kolik je.
A on je vječan i neizmjeran.
Stoga je i ljubav onoga koji ga ljubi
onako i onoliko kako treba —
ječna i neizmjerna.
Prema tome, i onaj koji ljubi
postaje vječan i neizmjeran.
No Boga nitko uopće ne može ljubiti
onako i onoliko kako dolikuje,
osim onaj koji ga što savršenije
spoznaje onakvim i onolikim kakav
i kolik on jest.
A to ne ostvaruje nitko
osim njega samoga.
Prava vječnost i prava neizmjernost,
dakle, samo su u njemu.
Pa ipak, ukoliko netko od ljudi
to u njemu ostvaruje,
utoliko i sam to postaje —
naime, vječan i neizmjeran.
Guigo (Guigues du Chastel), kartuzijanski redovnik (1083.-1136.)
Iz spisa Meditationes, br. 277:
Bog je čovjeku zapovjedio da ljubi
ono što nikada ne može ljubiti previše.
A čovjek, naprotiv, najviše ljubi ono
što nikada ne može ljubiti ili što
može ljubiti samo u maloj mjeri.
Guigo (Guigues du Chastel), kartuzijanski redovnik (1083.-1136.)
Iz spisa Meditationes, br. 468:
Ništa se ne može stavljati ispred Boga,
ništa se ne može s njime izjednačiti.
Ništa se ne može s njime usporediti,
ni za polovicu, ni za trećinu,
ni za kakav god djelić
— sve do u beskonačnost.
Zato neka se ništa ne cijeni
više od njega, ni koliko njega,
ni za polovicu, ni za kakav god djelić
— sve do u beskonačnost.
Neka se ništa ne ljubi više, ni toliko,
ni u ikakvoj usporedbi s njime.
Guigo (Guigues du Chastel), kartuzijanski redovnik (1083.-1136.)
Iz spisa Meditationes, br. 468:
Tako je sam Gospodin rekao:
Ljubi Gospodina Boga svojega svim
srcem svojim, i svom dušom svojom,
i svom snagom svojom,
i svim umom svojim… (Lk 10, 27).
To znači: ne ljubi ništa drugo tako
da u tome nalaziš nasladu ili
da se na to oslanjaš! […]
Guigo (Guigues du Chastel), kartuzijanski redovnik (1083.-1136.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 1:
Bog je Ljubav.
On ljubi i hoće biti ljubljen.
To je temeljni zakon njegova bića;
upoznamo li ga,
razrješuju se sva pitanja.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 1:
Svijet je pun te Ljubavi.
Ona je toplo svjetlo koje svijetli,
grije i oplođuje;
ona je sunce koje to svjetlo
širi i daruje.
Ovdje smo poput svih stvorenja koja
rasvjetljuje i oživljuje tvarno sunce
— pred tim svjetlom koje oživljuje duše.
Potrebno je samo širom otvoriti prozore,
i ono nas zahvaća poput vala.
Zraka prodire, rasvjetljuje,
sve pokazuje u novome svjetlu.
Čini se kao da izlazi sunce:
sve se odijeva ljepotom,
sve se pomlađuje i pokazuje kao preporođeno.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 1:
[…] Ne zaboravimo: Deus est Caritas.
Određenje nekoga bića pokazuje
njegove granice;
granica je Boga, dakle, Ljubav.
On se ograničuje na to da ljubi;
on je sav u Ljubavi.
Sve je u njemu Ljubav.
Stoga nemamo prava u njemu vidjeti
išta drugo.
A sada recimo: u ljubavi nema straha,
nego savršena ljubav izgoni strah
1 Iv 4, 18).
Izbacimo kroz vrata svoga života
taj tjeskobni osjećaj koji je umro
na križu i već u jaslama.
Pustimo se uzdići i razmahati u Onome
koji jest, u Njemu koji je Ljubav.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Budite sve više i više ljudi koji
vjeruju u Božju ljubav; ili bolje:
koji vjeruju da je Bog sama Ljubav;
da su u njemu biti i ljubiti
jedno te isto…
Božja je Ljubav Svjetlo bez kraja i konca. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Bog je preobilna Punina koja se hoće
prelijevati u našu ništavnost
da bi je ispunila svojom beskonačnošću.
Davati se — to je, dakle, njegova bit,
njegov život, njegova radost.
Što smo slabiji i prazniji,
nemoćniji i nedovršeniji — to nas
on nalazi sposobnijima da ga primimo.
Tako je naša ljubav prema
sebi prije svega u tome da primamo
njegovo izlijevanje života —
kao što je njegova ljubav prema sebi
u tome da ga izlijeva.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Ta je ljubav na dnu svega;
ali to dno treba otkrivati.
Da bismo došli do toga otkrivanja,
dana nam je božanska svjetlost koju
nazivamo svjetlom vjere.
Vjera je udioništvo u Božjem svjetlu.
Vjerujuća duša vidi u svemu —
u ljudima, u stvarima, u događajima
— ono što vidi sam Bog.
A to vidi u Božjem Duhu ljubavi
koji joj je darovan.
Ona razabire samo jedno:
Ljubav koja se u svemu daruje — Deus Caritas. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 1:
U ovome mi je času na pameti jedna
jedina riječ Svetoga pisma,
puna nježne svjetlosti i utjehe.[…]
Njezini su slogovi mojoj duši uvijek
bili kao majčinski iskaz nježnosti:
Iz daljine mu se Jahve ukaza:
„Ljubavlju vječnom ljubim te,
zato ti sačuvah milost“ (Jr 31,3 vg).
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Uranjajmo neprestano u molitvu, u rad,
u iskazivanje ljubavi braći
te u obzirnost prema njihovim pogreškama,
u potpuno zaboravljanje sebe i u
bezgranično pouzdanje u Boga ljubavi
— Deus Caritas. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Viae Sion lugent:
Duša se ne uzdiže k Bogu putem rasprave,
nego ognjem ljubavi koji nadilazi svako znanje.
Hugo de Balma, teolog, kartuzijanac, mistik (XIII.–XIV. stol.)
Iz spisa Viae Sion lugent:
Amor ipse intellectum excedit et
in Deum ducit, ubi ratio deficit.
Sama ljubav nadilazi razum i
vodi u Boga, gdje razum prestaje.
Hugo de Balma, teolog, kartuzijanac, mistik (XIII.–XIV. stol.)
Iz spisa Theologia Mystica: De Via unitiva, 17.:
Po djelovanju te mudrosti i
ljubav se raspaljuje,
usavršuje i dovršuje:
jer sam preblaženi Bog jest oganj koji
sažiže (usp. Pnz 4, 24; Heb 12, 29),
koji iz putujućega duha izgoni svaku
hladnoću u onoj mjeri u kojoj mu se
taj duh prisnije približuje
ljubavnim uzdasima.
Kada, naime, anagogijskim zanosima
tako čezne za prisnijim sjedinjenjem
s njime, izlaže se užižućim duhovnim
zrakama sunca te se, poput kudjelje
izložene sunčanim zrakama,
raspaljuje ognjem bačenim odozgor.
Stoga kažemo da to sunce raspaljuje
gore (usp. Sir 43, 4) na tri načina:
najprije samo po sebi umnaža
gorljivost u duhu i,
pomoću te gorljivosti, uklanja zapreke
koje smetaju ljubavi,
kako bi se ona još više rasplamsala.
Povrh toga pridodaje i duhovne milosti
po kojima se ta ljubav u njemu dovršuje.
Zatim još čini da se duh raspaljuje s
nakanom da duša najožarenije
ljubi samoga Boga.
Ta mudrost također raspaljuje duh
da gori prema svakomu bližnjemu
istom ljubavlju kao i prema samome sebi;
a ujedno ne dopušta da prestane bolno
čeznuti nezasitnim željama za
najsavršenijim sjedinjenjem.
Hugo de Balma, teolog, kartuzijanac, mistik (XIII.–XIV. stol.)
Iz spisa Sermones de tempore, Dominica XVIII post SS.:
Dječice moja, ne ljubimo riječju
ni jezikom, nego djelom i istinom!
(1 Iv 3, 18).
Hoćete li znati ljubite li Boga?
Upitajte svoja srca, upitajte svoj jezik,
upitajte svoje misli, djela i tijelo,
ljubite li doista Boga.
Ispitajte tražite li u svemu Boga;
usmjerujete li sve stvari na njegovu
slavu, da ne biste bili među onima
mnogima o kojima Apostol veli:
Govore da poznaju Boga,
a djelima ga niječu… (Tit 1,16).
A i sveti Ivan kaže u svojoj
Prvoj poslanici: Tko veli:
„Poznajem ga”, a zapovijedi njegovih
ne čuva, lažac je i u njemu
nema istine (1 Iv 2, 4).
I Krist govori u Evanđelju:
Vi ste prijatelji moji… A kada?…
Ako činite što vam zapovijedam
(Iv 15, 14).
Kako onda Krist govori:
Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,
taj me ljubi… (Iv 14, 21),
a ti bi htio ljubiti Boga,
a da ne vršiš njegovih zapovijedi…?
Ivan Pravedni Lansperg, prezbiter kartuzijanac (1489./90.–1539.)
Iz spisa L’ anima santa:
Hoću kroz svu vječnost ljubiti
i slaviti tebe, Oca i tvoga Duha
tvojim vlastitim Srcem. […]
Hoću te ljubiti i proslavljati u
vijeke po svim tvojim živim i
neživim stvorenjima — i po svima onima
koja si mogao i koja možeš stvarati
od vijeka i u vijeke vjekova. Amen.
Gabriel Marija Fulconis, prezbiter kartuzijanac (1816.-1888.)
Iz spisa Méditations cartusiennes:
[…] Slijedeći savjet Apostolov,
uzdignimo sada pogled prema višemu
i zaželimo uzljubiti Boga onom
ljubavlju kojom Bog ljubi samoga sebe:
Estote imitatores Dei, filii carissimi,
et ambulate in dilectione —
Nasljedujte Boga kao ljubljena djeca
i hodite u ljubavi (usp. Ef 5, 1–2).
Takvom, „milošću ispunjenom ljubavlju“,
ulazimo u predvorje svoga vječnoga
života i počinjemo vršiti onaj veliki
čin koji će biti njegova svjetlost
i njegova radost: gledanje Boga kako
on gleda sama sebe;
ljubljenje Boga kako on ljubi sama sebe.
Ovdje dolje to, dakako,
ne možemo činiti drukčije
nego u sjenama vjere;
ipak nam je dano da na taj način
doista dotičemo Ljubljenoga:
Dilectus meus mihi et ego illi…
donec aspiret dies et inclinentur umbrae
— Dragi moj pripada meni i ja njemu …
dok dan ne dahne i sjene se ne povuku (usp. Pj 2, 16–17).
Louis Maria Baudin, prezbiter, kartuzijanac (1869.-1926.)
Iz spisa La vie intérieure simplifiée:
Bog je ljubav; i tko ostaje u ljubavi,
u Bogu ostaje,
i Bog u njemu (1 Iv 4, 16).
Ljubav je, dakle, ljubljeni Bog —
ljubljen u samome sebi i
ljubljen u svim stvarima.
— Ljubljen u samome sebi.
Ljubav (amour) jest težnja
prema dobru, volja za dobrom.
A dobro je — Bog.
On je vrhovno Dobro,
počelo svakoga dobra; vrhovna Dobrota,
prvi uzrok svega što je dobro;
Ljubav po biti, izvor svega
što je istinska ljubav.
(Moj odgovor:) Ljubiti Boga u njemu
samome i poradi njega samoga;
upravljati k njegovoj izabranoj ljubavi
(dilection) sve htijenjske
sile svoga bića; hraniti svoje srce
zalihom njegove ljubavi.
François Pollien, prezbiter kartuzijanac (1853.-1936.)
Iz spisa La vie intérieure simplifiée:
Ljubav se u meni umnaža ukoliko moje
srce ulazi u ljubav prema Bogu.
François Pollien, prezbiter kartuzijanac (1853.-1936.)
Iz spisa La vie intérieure simplifiée:
Ljubav je također Bog,
ljubljen u stvarima.
Ako moje srce u svim stvarima traži
i prigrljuje ono što pridonosi
časti svete dobrote,
tada imam i poznajem onu Kristovu
ljubav koja nadilazi svaku spoznaju;
i po njoj se ispunjam svom
puninom Božjom (usp. Ef 3, 19).
Ljubav mi omogućuje da uđem u
puninu Boga i svih stvari.
Stvari imaju svoju puninu
jedino u Božjoj slavi.
Jer ono što u njima vodi k Bogu
tvori njihov temelj, njihovu bit,
njihovu cjelovitost.
Zemlja ima svoju puninu u tome
što je Božji posjed (usp. Ps 104,24 Vg);
puna je njegove hvale (usp. Hab 3,3).
Tu puninu obuhvaća ljubav koja u
svim stvarima ljubi samo ono
što je na svetu slavu, i koja na taj
način obuhvaća sve u svim stvarima.
Zato je ljubav — punina i
ispunjenje Zakona (usp. Rim 13,10).
François Pollien, prezbiter kartuzijanac (1853.-1936.)
Iz spisa Etika V. dio, Propozicija 36., Šolij:
Umijeće uma, odnosno intelektualna
ljubav prema Bogu, koja proizlazi iz
treće vrste spoznaje, vječna je. [...]
Ta ljubav nije vezana uz nijedan afekt
koji se odnosi na prolazne stvari,
nego uz Boga, utoliko ukoliko ga
shvaćamo kao vječnog.
Ona je vrhunsko blaženstvo i
sloboda uma, jer nas oslobađa ropstva
emocija i povezuje nas s vječnim
poretkom svemira.
Baruch de Spinoza, filozof (1632.-1677.)
I. Život čovjekov - spoznati i ljubiti Boga
1 Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života. Zato je Bog uvijek i posvuda bliz čovjeku. On ga poziva i pomaže mu da ga traži, da ga upozna i da ga ljubi svim svojim silama. On sabire sve ljude, koje je grijeh raspršio, u jedinstvo svoje obitelji, Crkve. To čini po svom Sinu koga je u punini vremena poslao kao Otkupitelja i Spasitelja. U njemu i po njemu Bog poziva ljude da postanu, u Duhu Svetom, njegova posinjena dijeca i tako baštinci njegova blaženog života.
I. Čežnja za Bogom
27 Čeznja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga: "Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samog svog postanka čovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo stoga postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Covjek ne moze punim zivotom po istini zivjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju ne povjeri".
68 Bog se iz ljubavi objavio i darovao čovjeku. Time nudi konačan i preobilan odgovor na pitanja koja čovjek sebi postavlja o smislu i o cilju vlastitog života.
201 Izraelu, svome izabraniku, Bog se objavio kao Jedini: "Čuj, Izraele! Gospodin je nas Bog, Gospodin je jedan! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom" (Pnz 6,4-5). Po prorocima Bog poziva Izraela i sve narode da se obrate njemu, Jedinome: "Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga (...) Da, preda mnom će se prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: jedino je u Bogu pobjeda i snaga" (Iz 45,22-24).
202 Sam Isus potvrđuje da je Bog "jedini Gospodin" i da ga treba ljubiti "iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje". Ujedno Isus govori da je i on sam "Gospodin". Ispovijedati "Isus je Gospodin" vlastitost je kršćanske vjere. To se ne protivi vjeri u jednoga Boga. Vjerovati u Duha Svetoga "koji je Gospodin i životvorac" ne uvodi nikakve diobe u jednom Bogu: Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenljiv, nepojmljiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna suština ili posvema jednostavna narav.
III. Bog, "Onaj koji jest", Istina je i Ljubav
214 Bog, "Onaj koji jest", objavio se Izraelu kao onaj koji je "bogat ljubavlju i vjernošću" (Izl 34,6). Ta dva pojma na zgusnut način izražavaju bogatstvo božanskog imena. U svim svojim djelima Bog pokazuje svoju dobrohotnost, svoju dobrotu, svoju milost, svoju ljubav; ali i svoju pouzdanost, svoju postojanost, svoju vjernost i svoju istinu. "Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost" (Ps 138,2). On je Istina jer "Bog je svjetlost, i tame u njemu nema nikakve" (1 Iv 1,5). On je "Ljubav", uči apostol Ivan (1 Iv 4,8).
219 Božja se ljubav prema Izraelu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu, i jača je od majčinske ljubavi prema djeci. Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu; Božja ce ljubav pobijediti i najgoru nevjeru; ići će do najdragocjenijeg dara: "Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca" (Iv 3,16).
220 Ljubav je Božja "vječna" (Iz 54,8): "Nek se pokrenu planine i potresu bregovi, al se ljubav moja neće odmać od tebe" (Iz 54,10). "Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost" (Jr 31,3).
221 Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8.16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najnutarnjiju tajnu:da je sam vječna razmjena ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga, i da je nas odredio da učestvujemo u toj ljubavi.
458 Riječ je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Božju: "u ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog je Sina svoga jedinorođenoga poslao u svijet da živimo po njemu" (1 Iv 4,9). "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3,16).
826 Ljubav je duša svetosti na koju su svi pozvani: "Ona upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im dušu i vodi ih k njihovu dovršetku" :Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo, sastavljeno od različitih udova, da nije bez najpotrebnijega i najplemenitijega. Shvatila sam da Crkva ima srce, i da to srce gori od Ljubavi. Shvatila sam da članove Crkve samo Ljubav potiče na djelo, i, kad bi se Ljubav ugasila, da apostoli ne bi više naviještali Evanđelje, mučenici bi odbili lijevati krv (...). Shvatila sam da Ljubav sadrži sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i sva mjesta (...) jednom riječju: da je vječna!
953 Zajedništvo ljubavi.
U "općinstvu svetih" (sanctorum communio) "nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire" (Rim 14,7). "I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi" (1 Kor 12,26-27). "Ljubav ne traži svoje" (1 Kor 13,5). I najmanji čin koji vršimo u ljubavi donosi korist svima, po toj solidarnosti sa svim ljudima, živima ili mrtvima, koja se temelji na općinstvu svetih. Svaki grijeh škodi tom općinstvu.
U nama je usađena sila ljubavi
Doista Božja ljubav nije postavljena u zapovijedima nauka. Ta nitko nas nije naučio da se veselimo svjetlu da želimo
život, da ljubimo roditelje i hranitelje. Pogotovo onda Božja ljubav nije ovisna od vanjske izobrazbe, nego već otkako čovjek
postoji kao živo biće, u njemu je poput sjemenke usađena moć razuma, on posjeduje sposobnost i potrebu ljubavi. Tu je urođenu
moć prihvatila škola božanskih zapovijedi, te je brižno i svjesno uzgaja i Božjom pomoću usavršava.
Upravo stoga smo i mi iskušali koliko je čvrsta vaša želja, a po Božjem daru i uz pomoć vaših molitava prema sposobnosti koju
nam je dao Duh Sveti nastojat ćemo raspiriti Božju ljubav koja tinja u vama.
Najprije treba reći da smo unaprijed primili sposobnost za vršenje svih zapovijedi koje nam je Bog dao. Stoga se ne smijemo
tužiti kao da se od nas traži nešto neobično, niti se uznositi kao da smo u to utrošili nešto više nego što nam je dano. Ako
se pravo i prikladno služimo tom sposobnošću, tada je naš život ukrašen krepostima; a ako se loše služimo, upadamo u mane.
A obilježje je mane da se zlo i Božjim zapovijedima protivno služimo sposobnošću koju nam je Bog dao da činimo dobro. Naprotiv
je obilježje Bogu mile kreposti da se služimo sposobnošću u skladu s glasom savjesti i prema Božjem zakonu.
Budući da je to tako, isto treba reći i o ljubavi. Čim nam je dana zapovijed da ljubimo Boga, već od samoga našeg početka
posjedujemo moć i sposobnost da možemo ljubiti. Nije nam potrebno da nas netko izvana nauči kako se ljubi, jer to svaki u sebi
i od samoga sebe može naučiti. Po naravi težimo za dobrim i lijepim stvarima, makar jedni ljudi smatraju da je lijepo i dobro
jedno, a drugi drugo. Također bez ičije pouke ljubimo rođake i prijatelje, a dobročiniteljima smo od svoje volje srdačno odani.
No, pitam vas, ima li išta divnije od božanske ljepote? Može li ijedna misao biti milija i slađa negoli smisao na Božje
veličanstvo? Je li ijedna želja duše tako silna i jaka kao ona koju je Bog utisnuo u dušu bez mane što izražava iskreni
osjećaj: Ljubav me ranila? Nije moguće iskazati ni opisati kakvu vatru ljubavi može upaliti bljesak božanske ljepote.
Časoslov, služba čitanja ,I. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
(Br. 49 – 50: Funk 1,123 – 125)
Tko može opisati vez Božje ljubavi?
Tko je ispunjen ljubavlju Kristovom, vršit će Kristove zapovijedi. Tko može opisati vez Božje ljubavi? Tko može
iskazati veličanstvo njegove ljepote? Neizreciva je visina do koje nas uzdiže ljubav. Ljubav nas povezuje s Bogom, ljubav
pokriva mnoštvo grijeha, ljubav sve podnosi i trpi. U ljubavi nema ništa okaljano ni oholo. Gdje je ljubav, nema razdora. Dok
se ljubi, nema pobune. Ljubav je preduvjet za slogu. Svi su Božji odabranici po ljubavi savršeni. Bez ljubavi ništa se ne mili
Bogu. Po ljubavi nas je Bog medu svoje primio. Zbog ljubavi koju je imao prema nama Gospodin naš Isus Krist po Božjoj je volji
krv svoju dao za nas, svoje tijelo za naše tijelo, svoju dušu za našu dušu. Ljubljeni, vidite, kako je ljubav velika i divna i
kako se njezina uzvišenost ne može opisati. Tko je prikladan da živi u ljubavi osim onih koje je Bog našao da su dostojni?
Molimo, dakle, i zazivajmo njegovo milosrđe da budemo u njegovoj ljubavi bez grijeha i zlih sklonosti. Prošla su sva pokoljenja
od Adama do dana današnjega, a oni koji su se odlikovali ljubavlju, zadobit će mjesto koje je pripravljeno za pobožne i objavit
će se kad dođe Kristovo kraljevstvo. O tom je pisano: Uđite u odaje i ostanite tu dok ne prođe moja srdžba i gnjev. Sjetit ću
se dana dobroga i uskrisit ću vas iz grobova vaših.
Predragi, blago nama ako ispunimo Božje zapovijedi u ljubavi i slozi, da nam se po ljubavi oproste naši grijesi. Pisano je:
Blago onima kojima su oproštene nepravde i kojima su pokriveni grijesi. Blago čovjeku kome Gospodin ne uračunava grijeha i u
čijem duhu nema prijevare. To obećanje blaženstva odnosi se na one koje je Bog izabrao po našem Gospodinu Isusu Kristu. Njemu
neka je slava u vijeke vjekova. Amen.
Časoslov, služba čitanja ,I. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
(Govor 31: PL 194, 1292 – 1293).
Uzvišenost ljubavi
Braćo, zašto se malo trudimo da bismo pronašli spasonosne prigode u međusobnom životu, da ondje jedan drugomu
više priteknemo u pomoć i da ondje nosimo bratska bremena jedan drugoga gdje opazimo da je potrebnije?
Sveti Apostol na to nas upozorava riječima: Nosite breme jedan drugoga, i tako ćete ispuniti zakon Kristov.
A na drugom mjestu veli: Strpljivo podnosite jedni druge u ljubavi. Doista je to zakon Kristov.
Ako opazim na svom bratu nešto nepopravljivo — bilo to iz nužde, bilo zbog slabosti tijela ili
ponašanja — zašto to ne podnosim strpljivo, zašto ga rado ne tješim, kako je napisano: Djecu ću njegovu na
rukama nositi i milovati na koljenima? Zar ne zato jer mi nedostaje ona ljubav koja sve podnosi,
koja strpljivo trpi i dobrostivo ljubi?
To je zakon Kristov koji je uistinu trpljenjem nosio naše slabosti i suosjećanjem naše boli, ljubeći one
koje je nosio, i noseći one koje je ljubio. Tko navaljuje na brata u nevolji, tko vreba na bilo koju
njegovu slabost, taj se bez sumnje podlaže đavolskom zakonu i izvršava ga. Suosjećajmo jedni s drugima,
bratski se ljubimo, podnosimo slabosti drugih i iskorjenjujmo mane.
Svaki način života koji iskrenije provodi u život ljubav prema Bogu i radi Boga ljubav prema bližnjemu,
od Boga je bolje prihvaćen, pa imao on ne znam kakva pravila i oblike. Ljubav je, naime, ta radi koje
sve mora nastajati ili ne nastajati, mijenjati se ili se ne mijenjati. Ljubav je počelo i cilj prema
kojemu treba sve upravljati. Ništa nije grešno što se čini uistinu za ljubav i s ljubavlju.
Neka nam tu ljubav udijeli Onaj kojemu se bez nje ne možemo svidjeti, i bez kojega ništa ne možemo, a
to je naš Bog koji živi i kraljuje u vjekovječne vjekove. Amen.
Časoslov, služba čitanja V. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
(Razl. 84, 1-2; CCL 36, 536 – 538)
Savršena ljubav
Predraga braćo, savršenu ljubav kojom moramo ljubiti jedan drugoga označio je Gospodin kad je rekao:
Nitko nema veće ljubavi od ove, da svoj život dade za svoje prijatelje. Iz toga slijedi ono što je isti
evanđelist Ivan napisao u svojoj poslanici: Kao što je Krist dao svoj život za nas, tako i mi moramo dati
život za braću ljubeći jedan drugoga kao što je nas ljubio onaj koji je položio svoj život za nas.
O tom čitamo u Salomonovim Poslovicama: Ako sjedneš večerati za velikašev stol, dobro pazi što je izneseno
preda te. Uzimlji jelo, ali znaj da i ti njemu moraš tako isto pripremiti. Koji je to stol velikašev,
ako ne ovaj s kojega uzimljemo tijelo i krv onoga koji je dao svoj život za nas? A što drugo znači za
taj stol sjesti, nego ponizno pristupiti? A što znači dobro paziti što se preda te iznosi, nego dostojno
promatrati toliku milost? A što znači tako uzimati da znaš kako moraš i ti to isto pripremiti, negoli ono
što sam već rekao, da je Krist dao za nas svoj život, pa da tako i mi moramo dati svoj život za braću?
Tako govori i apostol Petar: Krist je bio mučen za nas i ostavio nam je primjer da slijedimo njegove stope.
Eto, to znači isto pripremiti. To su sveti mučenici žarkom ljubavlju činili. Ne dolikuje da uzalud
svetkujemo njihove spomendane, nego pristupajući istom stolu i hraneći se na istoj gozbi treba da i mi
kao i oni isto pripravimo.
Zato ih i spominjemo kod toga istog stola, a jednako i one koji su u miru usnuli, da za njih molimo, no
još više da oni mole za nas da slijedimo njihove stope. Oni su izvršili stupanj ljubavi za koji je
Gospodin rekao da ne može biti većega. Dali su svojoj braći što su od Gospodnjeg stola primili.
To ne treba razumjeti kao da mi možemo biti jednaki Gospodinu Isusu, ako za njega podnesemo mučeništvo
i prolijemo krv. On je imao vlast predati svoj život i opet ga uzeti, a mi ne živimo koliko hoćemo i
umiremo protiv svoje volje. On je umirući u sebi smrt uništio, a mi se njegovom smrću oslobađamo od smrti.
Njegovo tijelo nije bilo podložno raspadanju, a naše će se poslije raspadanja na svršetku svijeta po njemu
obući u neraspadljivost. On nas nije trebao da nas spasi, a mi bez njega ne možemo ništa učiniti.
On koji je lozov panj predao se nama mladicama, jer mi bez njega ne možemo imati život.
Napokon, premda braća umiru za braću, ipak se krv mučenika ne prolijeva za oproštenje grijeha njihove
braće, a on je to za nas učinio. U tom ga nemamo što nasljedovati, nego se dičiti što nam je to dao.
A što su mučenici za braću svoju krv prolijevali, u tom su samo uzvratili ono što su s Gospodnjeg
stola primili. Ljubimo, dakle, jedan drugoga, kako je Krist nas ljubio i predao sama sebe za nas.
Časoslov, služba čitanja VELIKI TJEDAN – SRIJEDA
Iz DOGMATSKE KONSTITUCIJE »LUMEN GENTIUM« - Svjetlo naroda
Putovi i sredstva svetosti
42. »Bog je ljubav, i koji ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u
njemu« (1 Iv 4, 16). A Bog je razlio svoju ljubav u naša srca po Duhu
Svetomu koji nam je dan (usp. Rim 5, 5); i zato je prvi i najpotrebniji
dar ljubavi kojom nadasve ljubimo Boga i bližnjega radi Njega. Da
pak ljubav, kao dobro sjeme, u duši raste i donese plod, svaki vjernik
mora rado slušati Božju riječ i vršiti njegovu volju uz pomoć njegove
milosti, često primati sakramente, osobito Euharistiju, često sudjelovati
u svetim činima, postojano se posvećivati molitvi, samozataji,
djelotvornoj službi braći i vježbanju u svim krepostima.
Jer ljubav kao
veza savršenosti i izvršenje, Zakona (usp. Kol 3, 14; Rim 13, 10)
upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im Oblik i dovodi ih do
svršetka.
Stoga je znak pravoga Kristova učenika i ljubav prema
Bogu i ljubav prema bližnjemu.
Budući da je Isus, Božji Sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj
život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život
za Nj i za svoju braću (usp, 1 Iv 3, 16; Iv 15, 13).
Zato su već od
prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani, da
dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred
progoniteljima.
Zato mučeništvo, po kojemu učenik postaje sličan
Učitelju koji je slobodno primio smrt za spas svijeta i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi,
Crkva smatra" kao osobit dar i najveći
dokaz ljubavi". Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu
pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za
vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada.
(Knj. 3,5: PL 195, 5S2)
Bratska ljubav mora steći oblik na Kristovu primjeru
Na ljubav nas prema neprijateljima, u čemu se sastoji savršenstvo bratske ljubavi, ništa tako ne potiče
kao ugodno razmatranje one čudesne strpljivosti kojom je onaj divni po obliku medu sinovima ljudskim
pružio svoje dražesno lice bezbožnicima da ga popljuju; kojom je one oči, koje migom svime ravnaju,
podložio pokrivalu bezbožnika; kojom je izložio ona svoja leda bičevima; kojom je podložio glavu, od
koje drhte moći i vlasti, oštrini trnja; kojom je sebe samoga predao izrugivanjima i porugama;
kojom je naposlijetku strpljivo podnio križ, čavle, koplje, žuč, ocat, u svemu tome blag, ponizan, miran.
Na kraju poput ovce je odveden na klanje, i poput janjeta je zamuknuo pred onim koji ga striže i
nije otvorio svojih usta.
Tko kad čuje onu čudesnu riječ, skroz blagu, punu ljubavi, punu nepromjenjive smirenosti:
Oče, oprosti im, ne bi smjesta sa svim zanosom ogrlio svoje neprijatelje? Oče, kaza, oprosti im.
Da li se još nešto od blagosti i ljubavi moglo nadodati toj molitvi? Ipak je nadodao.
Nije bilo dovoljno moliti, htio je i opravdati. Oče, kaza, oprosti im, ne znaju što čine.
Veliki su doduše grešnici, ali neznatni procjenitelji; zbog toga: Oče, oprosti im.
Razapinju, ali tko je koga će razapeti, ne znaju jer da su znali, ne bi nikada razapeli
Gospodina slave; radi toga: Oče, oprosti im. Misle da se radi o prekršitelju zakona,
prisvajaču božanstva, zavoditelju naroda. Od njih sam sakrio svoje lice, nisu upoznali
moje veličanstvo; poradi toga: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.
Prema tome, da bi čovjek sebe ljubio, neka se ne iskva-ri nikakvim tjelesnim uživanjem.
Da pak ne bi podlegao tjelesnoj požudi, neka svu svoju ljubav protegne na ugodnost Gospodnjega tijela.
Ali kako bi savršenije i ugodnije otpočinuo u uživanju bratske ljubavi, neka i
neprijatelje prigrli rukama istinske ljubavi. Međutim, da ne bi ta božanska vatra
radi nepravdi postala mlakom, neka stalno ima na pameti mirnu strpljivost svoga
ljubljenog Gospodina i Spasitelja.
Časoslov, služba čitanja I. KORIZMENI TJEDAN – PETAK
(Raspr. 10 : PL 204, 513 – 514 . 516)
Ljubav je jaka kao smrt
Jaka je smrt koja nas može lišiti dara života. Jaka je ljubav koja nas može obnoviti da živimo boljim životom.
Jaka je smrt koja je u stanju da nam oduzme odoru ovoga tijela. Jaka je ljubav koja je u stanju da nam
rastrgne ostatke smrti i otkrije nam ih.
Jaka je smrt kojoj ne može odoljeti nijedan čovjek. Jaka je ljubav koja može i smrt nadvladati, njezin
žalac otupiti, njezinu strahotu ublažiti i pobjedu joj smesti. Ona će jednom biti ismijana kad bude rečeno :
Gdje je, smrti, žalac tvoj? Gdje je, smrti, Pobjeda tvoja?
Ljubav je jaka kao smrt jer Kristova ljubav je smrt smrti. Zbog toga veli : Gdje je tvoja kuga, o smrti?
Gdje pomor tvoj, Podzemlje? I ljubav kojom ljubimo Krista jaka je kao smrt, jer ta je ljubav poput smrti,
to jest ona je ugasnuće staroga života, odlaganje mana i uklanjanje djela smrti.
A ta naša ljubav prema Kristu znači stanovitu uzajamnost; premda nije jednaka njegovoj ljubavi prema
nama, ipak joj je na neki način suobličena. On je, naime, prvi nas ljubio i primjerom ljubavi koji
nam je dao, postao nam je znakom kojim smo suobličeni slici njegovoj time što odlažemo zemaljsku
sliku i nosimo nebesku; kao što smo ljubljeni, tako i mi njega ljubimo.
U tome nam je dao primjer da idemo stopama njegovim. Zbog toga kaže : Stavi me kao znak na srce.
Time kao da je rekao : »Ljubi me, kao što i ja tebe ljubim. Imaj me u pameti svojoj, u sjećanju svome,
u željama svojim, u uzdasima, u plaču i jecanju svome. Sjeti se, čovječe, kakvog te sazdah, koliko te
uzvisih nad ostala stvorenja, kakvim te dostojanstvom obasuh, kakvom te čašću i slavom ovjenčah, kako
te učinih malo manjim od anđela, kako pod noge tvoje sve podložih.
Sjeti se ne samo što sve tebi učinih
već i što sve mučno i nedostojno za tebe podnesoh; i pogledaj da li nepošteno radiš protiv mene ako me
ne ljubiš. Tko te tako ljubi kao ja? Tko li te je stvorio ako ne ja? Tko li te je otkupio ako ne ja«
Odstrani od mene, Gospodine, srce kameno, srce tvrdo oduzmi mi srce neobrezano; daj mi novo srce od
mesa, čisto srce! Ti što čistiš srce i ljubiš čisto srce, daj zagospodari mojim srcem i u njemu se:
nastani, njega ispuni i osvoji ti koji si više od onoga što je najviše u meni i koji si dublje u meni
od onoga što mi je najprisnije. Ti, oličje ljepote i znaku svetosti, obilježi moje srce prema svojoj
slici; nek moje srce bude obilježeno tvojom dobrotom, o Bože srca moga, i baštino moja na navijeke. Amen.
Časoslov, služba čitanja XVIII. TJEDAN KROZ GODINU – ČETVRTAK
Ljubav je jaka kao smrt
Jednog je dana blažena Ivana rekla ove vatrene riječi koje su odmah vjerno zapisane :
»Premile kćeri, većina naših svetih otaca i stupova Crkve nije pretrpjela mučeništva. Što mislite, zašto?«
Pošto je svaka od nazočnih pokušala dati odgovor, blažena majka reče: »Ja mislim zato što postoji i druga
vrsta mučeništva, a to je mučeništva ljubavi. Ono se ostvaruje tako da Bog održava svojim slugama i
službenicama život kako bi mogli raditi za njegovu slavu.
I tako ih čini ujedno mučenicima i ispovijedaocima. «
I sama na to doda : »Za to su mučeništva namijenjene
Kćeri Pohoda. A samo će one, po Božjem promislil, zadesiti takvo mučeništva koje budu imale sreće da
ga izmole.«
Jedna je sestra zapitala, kako se može dospjeti do takva mučeništva. Na to će ona :
»Daj te Bogu posvemašnji pristanak, pa ćete ga iskusiti. Jer, božanska ljubav umije zarinuti mač
svoju najveću skrovitost i dubinu srca naše duše da nas odijeli od nas samih . Ja poznajem dušu koju
je ljubav odijelila od naj milijih stvari, kao kad tiraninov mač rastavi dušu od tijela.«
Mi smo razumjele da o sebi govori. A kad ju je druga sestra zapitala kako dugo traje takvo mučeništva,
odgovori: »Od časa kad smo se Bogu poklonile bez pridržaja pa do smrti.
Samo, to se događa jedino velikodušnima koji ništa sebi ne pridrže, nego su vjerni jedino
svojoj ljubavi. Duše slabašne i oskudne ljubavlju i postojanošću naš Gospodin ne izlaže mučeništvu,
već pušta da idu putem osrednjosti, samo da ga ne ostave. On, naime, nikada ne nanosi nasilje
slobodnoj volji.«
Kad smo napokon od nje htjele saznati da li je to mučeništva ljubavi teško kao
ono tjelesno, reče : «Ne ispitujmo koliko su ta dva mučeništva jednaka, iako mislim da ni jedno nije
ispod drugoga. Jer, ljubav je jaka kao smrt. Zato, pravi mučenici ljubavi, što čuvaju život za vršenje
Božje volje, pate tisuću puta više nego da im je dati tisuću života za svjedočanstvo vjere, ljubavi i
vjernosti.«
Časoslov, služba čitanja 19. NKG – Sv. Ivana Franciska de Chantal, redovnica
Terezijino zvanje
Kad su mi kod razmatranja moje želje zadavale pravo mučeništvo, otvorih poslanice sv. Pavla
da potražim kakav odgovor. Padoše mi u oči 12. i 13. glava Prve poslanice Korinćanima...
Ondje pročitah, u 12. glavi, da ne mogu svi biti apostoli, proroci, učitelji itd., da je Crkva
sastavljena od različitih udova i da oko ne može u isti čas biti ruka... (usp. 1 Kor 12, 12-30)
Odgovor je bio jasan, ali nije zadovoljio mojih želja, nije mi donio mira ...
Kao što je
Magdalena, naginjući se neprestano nad prazan grob, napokon našla što je tražila, tako sam se
i ja, ponizujući se sve do dubine svoga ništavila, napokon digla tako visoko da sam mogla
doseći svoj cilj... (Sv. Ivan od Križa, Pjesme) Ne gubeći srčanosti nastavih čitanje, i ova me
rečenica utješi: "Brinite se za savršenije darove, a ja ću vam pokazati još izvrsniji put." (1 Kor
12, 31) I Apostol tumači kako svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi... i da je ljubav
izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu.
Napokon sam našla odmor. Promatrajući mistično tijelo Crkve nisam prepoznala sebe ni u
jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sam prepoznati sebe u svima...
Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od
različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila
sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje
udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici
ne bi više htjeli prolijevati svoju krv... Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je
ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta... jednom riječju, da je ona vječna!...
Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: O Isuse, Ljubavi moja... napokon sam
našla svoje zvanje - moje zvanje je ljubav!
Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože!... U srcu Crkve,
svoje majke, bit ću ljubav... Tako ću ja biti sve... Tako će se ostvariti moj san!
Zašto da govorim o mahnitoj radosti? Ne, taj izraz nije ispravan. To je više tihi i vedri mir
mornara koji je ugledao svjetionik koji treba da ga dovede u luku... O sjajni svjetioniče
ljubavi, ja znam kako ću doći k tebi, našla sam tajnu kako ću se razgorjeti tvojim plamenom.
Ja sam samo djevojčica, nemoćna i slaba, ali upravo moja slabost daje mi smionosti da se
prikažem kao žrtva tvojoj ljubavi, Isuse! Nekada su samo čiste i neporočne žrtve bile drage
jakom i moćnom Bogu. Da se zadovoLji Božjoj pravdi, trebalo je savršenih žrtava. Ali poslije
zakona straha došao je zakon ljubavi, i Ljubav me je izabrala za žrtvu paljenicu, mene, slabo i
nesavršeno stvorenje... Nije li taj izbor vrijedan ljubavi?... Jest, da bi ljubav bila potpuno
zadovoljena, treba da se ponizi, da se snizi do ništice i da tu ništicu pretvori u oganj...
O Isuse, znam da se ljubav plača samo ljubavlju (Sv. Ivan od Križa, Duhovna pjesma). Zato
sam tražila i našla sredstvo da olakšam svoje srce vraćajući ti ljubav ljubavlju.
(Knj. 2, 33: PL 66. 194 – 196)
Uslišena je, jer je mnogo ljubila
Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu.
Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata,
na samostanskom imanju.
Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli
u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je,
pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas,
već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro?
Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.”
Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da
se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak
takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta
gdje su sjedili.
Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?”
A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada,
daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!”
A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo
uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.
I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno,
više je mogla koja je više ljubila.
I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako
izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i
zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u
grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu.
Časoslov, služba čitanja V. TJEDAN KROZ GODINU – sv.SKOLASTIKA, Spomendan
(Hom. 2, pohvale svetom Pavlu: PG 50, 477 – 480)
Za ljubav Kristu Pavao sve podnese
Što je čovjek, i kolika je plemenitost naše naravi, i za koliku je snagu to biće sposobno,
od svih je najviše pokazao Pavao. Svaki se dan dizao više, svaki dan žarče, i protiv pogibli što
su mu prijetile uvijek se novom živošću borio, te je misleći na to govorio:
Zaboravljajući što je nazad, ispružujući se prema onome šio je naprijed;
a kad je vidio da mu je smrt već neizbježna, zvao je druge da s njim podijele i okuse radost:
Veselite se i radujte sa mnom; i pošto je izložio opasnosti, nepravde i uvrede, ponovno klikće
i pišući Korinćanima veli: Uživam u slabostima, u uvredama i u progonstvima; pa kad tvrdi da su
upravo te stvari oružje pravde, pokazuje da mu otuda proizlazi najveći plod.
I stoga nalazeći se posred zasjeda neprijateljskih, iz svega njihova navaljivanja
slavodobitno je i psovkama, hvalio se kao da slavi pobjedno slavlje i podiže brojne
pobjede i Bogu zahvaljivao govoreći: Bogu hvala, koji nas uvijek vodi u pobjedno slavlje.
I zato je on više nego mi k primamljivosti časti, hrlio sramoti i uvredama što ih je podnosio
zbog revnosti u propovijedanju i više težio za smrću nego mi za životom.
Siromaštvo više želio nego bogatstvo, i mnogo više želio napor negoli drugi odmor poslije teškog rada.
Samo se jednoga bojao i plašio: uvrede Boga, a osim toga drugoga ničega. Pa nije ništa
drugo ni želio nego uvijek se sviđati Bogu.
A što je bilo veće od svega, on je uživao Kristovu Ijubav. S njome se smatrao sretniji od sviju,
a bez nje ni je htio biti drug ni gospodstava ni vlasti, a s tom ljuba vi radije je želio biti i
zadnji, štoviše i medu osuđeni ma negoli bez te ljubavi biti među najvećima i najčasnijima.
Najveća a i jedina muka bilo mu je odstupiti od te ljubavi. To mu bijaše pakao, to jedina kazna,
to beskrajna i nesnosna muka.
Uživati Kristovu ljubav bio mu je život, svijet, anđeo sadašnjost, budućnost, kraljevstvo, obećanje
i dobra nebrojena; i mimo toga ništa nije držao da spada nit u jadno nit u ugodno. A od svega što
ovdje imamo, ništa nije smatrao teškim i ništa ni slatkim.
I tako je s visoka gledao na sve što vidimo kao što mi preziremo istrunulu travu. A same silnike i
narode što kipe od bijesa držao je za nekakve komarce.
Smrt, trpljenje i tisuću muka smatrao je za djetinju igru, ne bi li bar štogod za Krista podnio.
Časoslov, služba čitanja 03. NKG – OBRAĆENJE SV. PAVLA
(Govor 10. u korizmi, 3 – 5: PL 54, 299 – 301)
O dobru koje je ljubav
Gospodin kaže u Ivanovu Evanđelju: Po tome će svi upoznati da ste moji učenici, ako se ljubite između sebe.
A u njegovoj poslanici čitamo: Predragi, ljubimo se međusobno, jer ljubav je od Boga. Svaki koji ljubi,
od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, Boga ne pozna, jer Bog je ljubav.
Stoga neka se preispitaju pameti vjernika i nek istinskim razlučivanjem prosude i najintimnije osjećaje
srca pa ako u svojoj savjesti nadu nešto od plodova ljubavi, tad nek ne sumnjaju da je Bog u njima.
Kako bi bili što prikladniji za takvoga gosta, neka ih sve to više napunjaju djela milosrđa koje ne prestaje.
Ako je Bog ljubav, tad naša ljubav prema bližnjemu ne može imati kraja jer nema međe koja može božanstvo
ograditi.
Svako je doba, predragi, zgodno da ostvarujemo dobro ljubavi. Ipak nas na to na poseban način potiču ovi dani.
Oni koji žele proslaviti Gospodinov Vazam posvećeni u tijelu i duši, nek nadasve nastoje steći tu milost
koja je istodobno rukovet svih kreposti i pokriva mnoštvo grijeha.
Poradi toga, imajući namjeru slaviti to otajstvo koje je odličnije od svih, a kojim je krv Isusa Krista
poništila naša bezakonja, spremimo prije svega žrtve milosrđa. Tako ćemo i mi onima koji su prema nama
griješili ono pružiti što je nama stekla božanska dobrota. Sada nek na vidjelo iziđe blagonaklonjenija
darežljivost prema siromasima i onima koji su opterećeni raznovrsnim mukama. Time će Bogu biti uzdignuta
hvala sa mnogih strana, a naši će postovi biti potpora za potrebne. Gospodin se ni jednoj pobožnosti vjernika
toliko ne veseli koliko toj koja obogaćuje njegove siromahe. Gdje zatekne brigu za milosrđem, tu raspoznaje
sliku svoje naklonosti.
Kod tog podarivanja ne treba se plašiti da će vlastita dobra doći na manje jer je sama dobrohotnost veliko
blago. Darežljivost ne može ostati bez sredstava jer Krist daje i njemu se daje. U svemu tom pothvatu na
djelu je ona ruka koja lomeći kruh umnaža ga i podjeljujući povećava.
Bez brige i veseo nek je djelitelj milostinje jer će onda imati najveći dobitak kad za se ostavi najmanje.
Apostol Pavao govori: Tko pak sijaču daje sjeme, dat će i kruh za jelo i umnožit će vaše sjeme i učinit će
da uzrastu plodovi vaše pravednosti. Sve to u Kristu Isusu, našem Gospodinu koji živi i kraljuje s Ocem i
Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.
Časoslov, služba čitanja IV. KORIZMENI TJEDAN – UTORAK
(Pogl. 8, 1 – 9, 2; 11, 1 – 13: Funk 1, 209 – 211)
Obnovite se u vjeri, koja je tijelo Gospodinovo, i u ljubavi, koja je krv njegova
Vi se dakle oboružajte blagom strpljivošću i obnovite se u vjeri, koja je tijelo Gospodinovo, i
u ljubavi, koja je krv Isusa Krista. Neka nitko od vas nema ništa protiv bližnjega. Ne dajte povoda
poganima da zbog malog broja nerazumnih kleveću Božju zajednicu. Jao onome zbog čije se lakomislenosti
grdi moje ime.
Začepite uši kad vam netko govori osim o Isusu Kristu, Davidovu potomku, Marijinu sinu, koji
se istinski rodio, jeo i pio, stvarno bio progonjen pod Poncijem Pilatom, stvarno pribijen na križ
i umro, naočigled nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića. On je stvarno uskrsnuo od mrtvih, a
uskrisio ga je njegov Otac, koji će jednako tako i nas koji vjerujemo u njega na isti način uskrisiti
u Isusu Kristu, izvan koga nemamo pravoga života.
Klonite se zlih stabljika koje donose smrtonosan plod. Tko taj plod uživa, smjesta umire. One
naime nisu nasad Očev. Kad bi to bile, pokazale bi se kao izdanci križa i njihov bi plod bio nepokvarljiv.
Po križu vas u svojoj muci poziva Krist kao svoje udove. Ne može se glava roditi bez udova.
Bog obećava takvo jedinstvo kakvo je on sam.
Pozdravljam vas iz Smirne skupa s prisutnim Božjim Crkvama, koje su me posve okrijepile, tjelesno i duhovno.
Neka vas hrabre moji okovi koje naokolo nosim poradi Isusa Krista, tražeći da stignem k Bogu.
Ustrajte u slozi i zajedničkoj molitvi. Treba da svi pojedinačno, a osobito prezbiteri, daju
podršku biskupu, na čast Oca Isusa Krista i apostola.
Želio bih da me poslušate u ljubavi, kako ne bi ovo pismo bilo svjedočanstvo protiv vas.
Molite se i za mene, jer mi je potrebna vaša ljubav u Božjem milosrđu da budem dostojan imati
udjela u baštini do koje mi je vrlo stalo da je postignem, a ne da se nađem nedostojan.
Pozdravljaju vas zajednice ljubavi Smirnjana i Efežana. U svojim se molitvama sjetite Crkve u
Siriji, čijim se članom nisam dostojan nazivati, jer sam posljednji od njih. Stojte dobro u
Isusu Kristu, podložni biskupu kao Božjoj zapovijedi, a isto tako prezbiteriju. Ljubite jedni
druge nerazdijeljena srca.
Časoslov, služba čitanja XXVII. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
(Svladano samoljublje, Rim 1869, 60)
Kristova nas ljubav raspaljuje
Gonjeni vatrom Duha Svetoga, sveti su apostoli optrčali zemaljski krug. Raspaljeni istim
ognjem apostolski misionari dospješe, dopiru i doći će do krajeva svijeta, od jednog
kraja zemlje do drugog, kako bi navijestili Božju riječ. Oni s pravom mogu sami sebi reći
ove riječi apostola Pavla: Kristova nas ljubav raspaljuje.
Kristova ljubav potiče, sili nas da trčimo i da letimo nošeni krilima svetoga žara.
Tko istinski ljubi Boga, ljubi i bližnjega. Pravi revnosnik poistovjećuje se s onim
koji ljubi, ali u višem stupnju, već prema stupnju ljubavi. Kolikom ljubavi gori,
toliki ga žar revnosti potiče. Nema li tko žara, znači da je u njegovu srcu ugasla ljubav.
Tko posjeduje žar, želi, sve najveće poduzima i nastoji da Bog bude što više upoznat,
ljubljen i da mu se služi u ovom i u drugom životu jer ova sveta ljubav ne pozna granice.
Na isti način postupa s bližnjim. Želi i trudi se da svi na ovoj zemlji budu zadovoljni,
sretni i blaženi u višnjoj domovini, da se svi spase, da nitko ne propadne za vječnost i da ne uvrijedi
Boga te ne ostane u grijehu nijedan trenutak, kao što vidimo kod svetih apostola i svih koje
pokreće apostolski duh. Ja sam sebi- kažem: on je muž sina. bezgrešnog Marijina
srca koji izgara od ljubavi i koji kud god prolazi, zapaljuje. On s uspjehom želi i nastoji
svim silama da sve ljude raspali ognjem božanske ljubavi. Ništa ga ne zastrašuje; raduje se
ako je nečega lišen; laća se poslova; prihvaća muke; veseli se kad je klevetan, raduju ga mučenja.
Ni o čem drugom ne misli osim kako bi slijedio Isusa Krista i nasljedovao ga moleći, radeći,
podnoseći, uvijek i jedino se brinući za Božju slavu i spasenje duša.
Časoslov, služba čitanja 30. NKG – Sv. Antun Marija Claret, biskup
Prilikom osnivanja nove redovničke zajednice za žene koje izlaze iz zatvora - Kuća Betanija
Evanđelje nam govori da su u Betaniji živjele dvije sestre: Marta nepovredive kreposti i
Marija Magdalena koja je bila grešnica. Isus je volio dolaziti i odmarati se u njihovu domu,
gdje su mu jedni služili, a drugi slušali njegove riječi.
Nije pravio razliku između njih – ili je…? Radije se preferira Magdalena. Marta je iznenađena, a
Isus odgovara ljubazno, ali ipak daje prednost Magdaleni:
'Ti se brineš i brineš za toliko stvari; ipak malo ih je potrebno, zapravo samo jedano.
Marija je ta koja je izabrala “bolji dio” koji joj se neće uzeti.' (Luka 10,41). Što je bilo bolje?
Bilo je to što je Magdalene voljela više. Ona koja je bila grešnica napredovala je dalje na putu
božanske ljubavi više od Marte, uzora vrline. Kad nas Bog ljubi i daje nam svoju milost,
ne pita nas što smo bili; njega zanima samo ono što jesmo – ne koliko smo daleko pali, već koliko volimo.
On nam sudi samo prema snazi naše ljubavi.
Sretni su oni koje prošlost tjera na veću ljubav i sretni oni drugi koji u svojevrsnom suparništvu
udvostruče vlastite napore kako ne bi ostali zaostali...
O sestrinskoj ljubavi
Praktične upute:
Iskazujte štovanje prema svakoj susestri u zajednici i nećete uvrijediti Isusa. Ako vidite da se manje
štuje koja redovnica, nedajte se povesti za drugima. I ona koja je pogriješila, ima veliko dostojanstvo
zbog izrečenih zavjeta.
Poštujte svoje susestre. Budite iskrene i otvorene, pune dobrohotnosti u općenju. Podnosite rado susestru.
Ako nemate toliko srčanosti i kreposti, da joj se približite, bar ne izbjegavajte njezino društvo. Velika
je vaša krepost, ako susestra, koju jedva podnositi, misli da je osobito ljubimo.
Nikad ne smijemo isticati krepost jedne pred drugima. Moramo tako ljubiti sve susestre da one to mogu rukama
pipati, da to ćute i misle: Gle kako me ljubi!
Nijednoj ne smije biti u našoj prisutnosti teško, tako da bi mislila: "E, to je ta, što do mene ništa ne drži."
Moramo imati široko srce. Ljubiti znači pomoći, osobito molitvom da se dođe do veće svetosti.
Ljubiti znači služiti drugima, gdjegod samo mogu,osobito ako imam kakvu službu: knjižničarke,
bolničarke...
Pa ako i ne budete perfekte ili glavarice, morate ipak proučavati narav susestara. Jedna ne voli šale, neću se s njom
šaliti. A koja to želi, pa ću se malo i našaliti. Ako jednu susestru više cijenimo nego drugu, to će nas lako dovesti
do nepravednosti, ako naprimjer imamo dužnost susestrama čime poslužiti.
U bolesti je prigoda da susestrama pokažete ljubav i posjetite ih. Pa kad ozdrave, prvi susret neka bude pun ljubavi -
recite im koju riječ makar i na stubama (pravilo je zabranjivalo razgovarati na stubama).
(Br. 9 – 11: SC 61, 90 – 96)
Najprije je on nas ljubio
Uistinu, ti si jedini Gospodin. Dok nama vladaš, spasavaš nas, a dok ti mi služimo, radimo na svom spasenju.
U čemu se očituje tvoje spasenje, Gospodine, i blagoslov nad tvojim pukom? Zar ne u tome što si nam
zapovjedio da te ljubimo i da nas ti ljubiš? Zato si, Gospodine, htio da se Sin tvoje desnice, čovjek
kojega si sebi izabrao, nazove Isus, to jest Spasitelj, jer će on spasiti svoj narod od njegovih
grijeha i jer nema drugoga koji bi ga mogao spasiti.
On nas je učio da ga ljubimo, kad nas je prvi ljubio sve do smrti na križu. Svojom ljubavlju i
žrtvom potiče nas da ga ljubimo, njega koji nas je ljubio sve do smrti.
Očita je činjenica: Ti si nas prvi ljubio da bismo mi tebe ljubili. Ali ne zato što bi bio potreban
naše ljubavi, nego zato što mi bez tvoje ljubavi ne bismo mogli postići svrhu za koju si nas stvorio.
Zato si nekoć mnogo puta i na razne načine govorio ocima preko proroka, a u zadnje vrijeme progovorio
si nam po svome Sinu, svojoj Riječi, po kojoj su utvrđena nebesa i dahom njegovih usta sva sila njihova.
Govoreći po svome Sinu htio si nam jasno poput sunca očitovati koliko i kako si nas ljubio, ti koji
nisi poštedio vlastitoga Sina, nego si ga žrtvovao za sve nas. A i on nas je ljubio i žrtvovao se za nas.
Gospodine, to je Riječ tvoja, upravljena nama, to je svemoćna Poruka. Tvoj je Sin kao odlučni pobjednik
nad zabludama i slatki učitelj ljubavi sišao s kraljevskog prijestolja dok je posvuda vladala tišina,
to jest duboka zabluda.
Ti si nam govorio po Sinu njegovim djelima i riječima, njegovim pogrdama, pljuvotinama, zaušnicama,
križem i grobom. Svojom si nas ljubavlju sam pozivao i u nama budio ljubav prema sebi.
Bože, stvoritelju duša, znao si da se taj osjećaj u dušama ljudskih sinova ne može iznuditi, nego da ga
treba izazvati, jer gdje je sila, tu nema slobode, a gdje nema slobode, tu nema ni pravde.
Htio si dakle da te ljubimo, jer se ne bismo mogli spasiti kad te ne bismo ljubili. A ne bismo te mogli
ljubiti da nas ti nisi prvi ljubio. Dakle, Gospodine, kako reče Apostol tvoje ljubavi i kako to već
istaknusmo, ti si nas prvi ljubio, ti prvi ljubiš sve svoje ljubitelje.
No, mi te ljubimo ljubavlju koju si nama ti usadio. A tvoja je ljubav dobrota tvoja, samo dobro
i najviše dobro, Duh Sveti koji proizlazi od Oca i Sina. On od početka stvorenja lebdi nad vodama,
to jest nad nestalnim dušama sinova ljudskih. On se svima nudi, sve k sebi privlači, kad nadahnjuje,
podupire, pogubno otklanja, korisno proviđa, i kad ujedinjuje Boga s nama, a nas s Bogom.
Časoslov, služba čitanja - III. TJEDAN DOŠAŠĆA – PONEDJELJAK
(Pogl. 12, 68. 74-75; 13, 77-78: PL 16 [izd. 1845], 3952. 396-286)
Ljepota tvog tijela odsijeva blistavilom tvoje duše
Ti si jedna iz naroda, jedna iz puka, a svakako jedna od djevica. Ljepota tvoga tijela odsijeva
blistavilom tvoje duše. Zato te najradije uspoređujem s Crkvom.Ti, dakle, u svojoj ložnici, kao u
noćnoj povučenosti, sveudilj misli na Krista i svaki se čas nadaj njegovu dolasku.
Takvu te Krist poželio, takvu te sebi Krist izabrao. On ulazi samo ako su vrata otvorena. I neće
te prevariti, jer je obećao doći. Zagrli, dakle, onoga za kim žudiš. Pristupi k njemu i obasjat će te.
Zadrži ga, moli da ne pođe odmah, zaklinji ga da ne ode. Jer Riječ Božja trkom trči, i kome je
dosadna, kod njega ne ostaje; lijenčina je neće zadržati. Neka joj tvoja duša hiti u susret, čvrsto
se drži njenih stopa. Jer, hitar je korak Riječi.
I što napokon veli? Tražila sam ga, ali ga nisam našla, zvala sam, ali se nije odazvao. Ti si ga zvala,
zaklinjala, ti si mu otvorila. Ne misli da mu se nisi svidjela ako je tako brzo otišao. Često nas kuša.
Napokon, kad ga je onomadne mnoštvo zamolilo da ne ode, što je odgovorio? I drugim gradovima treba
da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Ta zato sam poslan. Zato ako ti se i pričini da je
otišao, izlazi samo i ponovno ga traži.
Ta tko će bolje nego sveta Crkva poučiti kako ti je tražiti Krista? Zapravo, ako s razumijevanjem čitaš,
naći ćeš njenu pouku: Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću
ga pustiti.
Čime se, dakle, Krist može zadržati? Ne okovima nepravde, ne čvorovima užeta, već ga prigrljuju spone
ljubavi, uzde duha; zadržava ga privrženost duše.
Želiš li zadržati Isusa, traži ga i ne boj se muka, jer u mukama tjelesnim posred ruku neprijateljskih
lakše se nađe Krist.
Veli se: Tek što pođoh od njih. Tek što prođe ono malo vremena, kratak tren, čim te puste ruke
progonitelja, ne poklekneš li pred vlastima ovoga svijeta, Krist će ti izaći u susret i neće te
ostaviti u dugotrajnoj kušnji.
Ona koja je Krista tako tražila i našla ga može reći: Uhvatila sam ga i neću ga pusiti, dok ga ne
uvedem u kuću majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje. Što je to kuća tvoje majke i njena ložnica?
To je tvoja skrovitost i nutrina.
Čuvaj taj dom, unutrašnjost mu redi da bude čista. Bude li tvoj dom neporočan, uzdići ćeš se kao duhovno
obitavalište, učvršćeno zaglavnim kamenom za sveto svećeništvo i Duh Sveti će u tebi prebivati.
Onu koja tako traži Krista, koja Krista tako zaklinje, Krist neće ostaviti, nego će je često pohađati.
Ta s nama je do svršetka svijeta.
Časoslov, služba čitanja - 03. DOŠAŠĆA – Sv. Lucija, djevica i mučenica - Spomendan
(Pogl. 8, 5 – 9, 6; Funk 1, 325 – 327)
Bog je objavio svoju ljubav po Sinu
Nitko od ljudi ne vidje Boga niti ga obznani, nego se on sam pokazao. A pokazao se po vjeri, jer njoj
jedinoj dano je vidjeti Boga. Bog, Gospodar i Tvorac svega stvorenja koji je sve načinio i rasporedio,
ne samo da je čovjeka ljubio nego ga je i trpio. Bio je uvijek takav, takav i jest i bit će:
dobar, dobrostiv, daleko od srdžbe i istinit; da, on jedini jest dobar. I čim je u duhu nešto veliko i
neizrecivo začeo, priopćio je jedinome Sinu.
Dok je, dakle, držao i čuvao u skrovitosti svoj mudri naum, činilo se da za nas ne mari i da mu do nas
nije stalo. A kad je po svom ljubljenom Sinu objavio i očitovao ono što je od početka bilo pripravljeno,
sve nam je odjednom darovao. I tko bi to ikada očekivao da ćemo mi uživati njegova dobročinstva,
da ćemo ih gledati i razumjeti?
Pošto je, dakle, sve to već u sebi, zajedno sa Sinom, naumio ,
sve do nedavnog vremena prepustio nas je našoj volji i neurednim sklonostima, da nas naši prohtjevi i
požude vode na stranputice. Nipošto ne zato što bi ga veselili naši grijesi, nego jer ih je podnosio;
niti zato što bi odobravao ono vrijeme zloće, nego što je stvarno sadašnje vrijeme pravednosti,
pa da nas ono vrijeme uvjeri da smo po svojim djelima nedostojni života kojim nas je sada Božja
dobrostivost podarila. I pošto smo očevidno, sami po sebi, učinili ono što nam priječi ući u
Božje kraljevstvo, da nam to omogući Božja moć.
Pošto se navršila naša nepravednost, te je
postalo bjelodano da nam prijeti za plaću muka i smrt, i pošto je nadošlo vrijeme što ga je
Bog unaprijed odredio da očituje ubuduće svoju dobrostivost i moć – koje li ljudskosti ljubavi Božje! –
on nas nije mrzio, nije nas odbacio, nije nas kaznio, nego nas je strpljivo podnosio i izdržavao te je,
pun smilovanja, sam preuzeo naše grijehe: sam je svoga Sina dao kao otkupnu cijenu za nas –
svetoga za zločince, posve neiskusna u zlu za zle, pravednoga za nepravedne, nepokvarljiva za pokvarene,
besmrtnoga za smrtnike.
A što bi drugo moglo pokriti naše grijehe nego njegova pravednost? U kome bismo mi, zli i zločinci,
mogli postići pravednost nego jedino u Sinu Božjemu? Slatke li zamjene, neistražive li uredbe,
neočekivanih li dobročinstava: zloću mnogih pokriva jedan pravednik, nepravednost mnogih opravdava
pravednost jednoga!
Časoslov, služba čitanja - IV. TJEDAN DOŠAŠĆA – NEDJELJA
(Razl. 17. 7 – 9. CCL 36. 174 – 175)
Dvostruka zapovijed ljubavi
Došao je sam Gospodin, naučitelj ljubavi, pun ljubavi, sažimljući do srži svoj nauk na zemlji – kako
je prorečeno o njemu – i pokazao je da o dvjema zapovijedima ljubavi ovisi sav zakon i proroci. Braćo,
promislite sa mnom zajedno koje su to dvije zapovijedi.
Ta moraju nam biti sasvim dobro poznate i pred očima ne samo sada dok ih ja spominjem nego vam uvijek
moraju biti u srcu. Sjećajte se uvijek da morate ljubiti Boga i bližnjega: Boga svim srcem, svom dušom
i svom pameću, a bližnjega kao samoga sebe.
Na to treba uvijek misliti, o tom treba razmišljati, to treba pamtiti, to treba u djelo provoditi i
ispunjati. Ljubav je prema Bogu prva, ako gledamo na red zapovijedanja; ljubav prema bližnjemu je
prva, ako gledamo na obavezu izvršavanja. Onaj koji ti je naredio ovu ljubav u dvije zapovijedi
nije ti najprije spomenuo bližnjega, nego najprije Boga, a onda bližnjega.
Budući da Boga još ne vidiš, ljubeći bližnjega zaslužuješ da ga vidiš. Ljubeći bližnjega čistiš
oko da vidiš Boga. Ivan o tome jasno govori: Ako ne ljubiš brata koga vidiš, kako možeš ljubiti Boga
koga ne vidiš?
Eto ti se govori: Ljubi Boga. Ako mi rečeš: Pokaži mi koga ću ljubiti, što ću ti drugo odgovoriti nego
ono što je sam Ivan rekao: Boga nitko nikada nije vidio? Ali da ti ne bi pomislio da si sasvim odvojen
od gledanja Boga, rekao je: Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu. Ljubi bližnjega i
promatraj u samom sebi zašto ga ljubiš. Tu ti se pruža mogućnost da vidiš Boga.
Započni, dakle, ljubiti bližnjega. Lomi gladnome svoj kruh, a siromaha i beskućnika uvedi u svoju kuću;
ako vidiš gola, zaodjeni ga i domaće svoga roda ne prezri. Sto ćeš postići ako budeš to činio?
Tada će tvoje svjetlo biti sjajno kao jutro. Tvoje je svjetlo Bog tvoj. To je sjaj jutarnji, jer ti
dolazi poslije noći ovoga svijeta. On niti izlazi, niti zalazi, jer je vječan.
Ljubeći bližnjega i brineći se za njega sigurno putuješ. Kamo drugamo putuješ ako ne prema Gospodinu
Bogu, prema njemu koga moramo ljubiti svim srcem, svom dušom i svom pameću? K Bogu još nismo došli,
a bližnji je uz nas. Neka dakle tvoja dobrota bude oslonac tvojim suputnicima da prispiješ k onomu
s kojim želiš trajno biti.
Časoslov, služba čitanja - BOŽIĆNO VRIJEME – UTORAK
(Govor 3, 1 – 3. 5 – 6: CCL 91 A, 905 – 909)
Oružje ljubavi
Jučer proslavismo vremeniti rođendan svoga Kralja. Danas slavimo pobjedničko mučeništvo njegova vojnika.
Jučer Kralj naš, odjeven u tjelesno ruho, iziđe iz dvorá djevičanske utrobe da milostivo pohodi svijet.
Danas vojnik iziđe iz š?’ .a svoga tijela da se pobjednički prese!’, u nebo.
Previšnji Kralj naš došao je doduše radi nas ponizan, ali nije mogao doći praznih ruku. Velike dare donije
svojim vojnicima ne samo da ih nadari nego i da ih oduševi za borbu do pobjede. Donio je sa sobom dar
ljubavi koja će ljude privesti učešću u božanstvu.
Raspoklanjao je dare što ih je sa sobom donio, ali time nije sebe osiromašio, nego je čudesno obogatio
siromaštinu svojih vjernih, a sam je ostao pun neiscrpljiva blaga.
Ljubav, dakle, što Krista svede na zemlju, podiže Stjepana sa zemlje u nebo. Ljubav kojom se najprije
odlikovao Kralj susljedno je zablistala na vojniku.
Tako Stjepan-Krunoslav, da mu se okruni ime, imaše ljubav za oružje, i njome je u svemu pobjeđivao. Po
ljubavi prema Bogu nije ustuknuo pred pobješnjelim Zidovima, po ljubavi prema bližnjemu molio je za one
koji su ga kamenovali. S ljubavlju je pobijao zabludjele da se poprave; s ljubavlju je molio za one koji
su ga kamenovali da ih ne stigne kazna.
Poduprt ljubavlju, pobijedio je bijesnoga i okrutnog Pavía i tako zaslužio da mu progonitelj na zemlji
bude sudionikom na nebu. Ta sveta i neutrudiva ljubav htjede molitvom zadobiti one koje propovijeđu nije
mogla obratiti.
I evo, sada se Pavao zajedno sa Stjepanom raduje, sa Stjepanom uživa Kristovo svjetlo, sa Stjepanom kliče,
sa Stjepanom kraljuje. Onamo kamo ga je Stjepan pretekao, ubijen njegovim kamenjem, za Stjepanom pođe i
Pavao, potpomognut Stjepanovom molitvom.
To je, braćo, pravi život, jer tu se Pavao ne stidi zbog toga što je sudjelovao u ubojstvu Stjepanovu,
nego se Stjepan raduje zbog Pavlova sudrugarstva — jer u obojici ljubav slavi slavlje. Ljubav je u
Stjepanu pobijedila bijes Židova, ljubav je u Pavlu pokrila mnoštvo grijeha, ljubav je u obojici zavrijedila
primiti u posjed kraljevstvo nebesko.
Ljubav je, dakle, izvor i počelo svih dobara, izvrsna utvrda, put što vodi u nebo. Tko hodi u ljubavi,
ne može zalutati, ne može se zastrašiti. Ona vodi, ona štiti, ona privodi.
Stoga, braćo, budući da je Krist sazdao stepenice ljubavi po kojima se svaki kršćanin može uspeti na nebo,
odvažno čuvajte čistu ljubav, uzajamno je jedni drugima iskazujte te u njoj napredujte.
Časoslov, služba čitanja - 26. prosinac – SV. STJEPAN PRVOMUČENIK
(Pog. 12. 13. 14: PG 65, 1171 – 1172)
Samo Boga treba ljubiti
Tko pretjerano ljubi sebe, ne može ljubiti Boga, a tko radi uzvišenijeg bogatstva ljubavi prema Bogu
sebe previše ne ljubi, taj ljubi Boga. Zbog toga taj ne traži svoju slavu, nego radije slavu Božju.
Tko sebe ljubi, taj traži svoju slavu, a tko Boga ljubi, taj traži slavu svoga Stvoritelja.
Oznaka je duše koja osjeća i koja ljubi Boga da u svemu traži Božju slavu ispunjavajući sve njegove
zapovijedi, a veseli se svojoj podložnosti. Bogu dolikuje slava poradi njegova veličanstva, a čovjeku
podložnost po kojoj postaje Bogu mio. Ako i mi tako činimo veseleći se Božjoj slavi, moći ćemo bez
prestanka govoriti kao Ivan Krstitelj: On treba da raste, a ja da se umanjujem.
Poznajem čovjeka koji se tužio da ne ljubi Boga kako bi želio, a ipak je Boga toliko ljubio da je bio
trajno ispunjen žarkom željom za Bogom i njegovom slavom, a sebe je držao za ništa.
Tko je takav, ne hvali se, jer zna što je. Iz velike želje za poniznošću ne misli na svoju vrijednost,
budući da Bogu služi, kako to zakon propisuje svećenicima. Čežnja za ljubavlju prema Bogu rađa u njemu
zaborav vlastitog dostojanstva. I uzdizanje svoje vrijednosti uronilo je kod njega u duboku ljubav prema
Bogu po duhu poniznosti, tako da u svojim mislima sam sebe uvijek smatra nekorisnim slugom.
U želji za poniznošću blijede osjećaji njegova dostojanstva. Tako bismo morali i mi činiti, te bježati
od svake časti i slave radi uzvišenog bogatstva ljubavi prema Bogu koji nas ljubi.
Tko osjećajima srca ljubi Boga, on ga i poznaje. Koliko tko Boga poznaje, toliko ga i ljubi.
Tko čezne -za Bogom, taj silno želi da se rasvijetli njegova spoznaja, da prožme njegovo cijelo
biće tako da on gotovo više i ne zna za se jer ga je ljubav potpuno preobrazila. Tko je takav,
on je doduše na zemlji, ali zapravo ne živi zemaljskim životom. Premda je još u tijelu, daleko
je od ovoga svijeta, jer je po ljubavi njegova duša na neki način već kod Boga. U njegovu srcu gori
plamena vatra ljubavi. Ognjena zublja čežnje povezuje ga s Bogom. Iz ljubavi prema Bogu za sebe
gotovo ništa ne mari. O tom je rekao Apostol:
Ako smo u duhovnom zanosu, to je radi Boga;
ako smo trijezni, to je radi vas.
Časoslov, služba čitanja - II. TJEDAN KROZ GODINU – PETAK
Sve je skladno rasporedila
Preslatke majke i sestre u Kristu Isusu, u prvom redu svom se moći i marom trudite da s Božjom pomoću
stvorite u sebi takvu dobru odluku kojom ćete, vođene jedino ljubavlju Božjom i revnošću za spas duša,
preuzeti brigu oko odgoja djevojaka.
Jedino ako vam ta briga i trud budu ukorijenjeni i zasnovani na toj dvojakoj ljubavi, donijet će dobre
i spasonosne plodove, kako nam Spasitelj veli: Dobro stablo ne može loš rod roditi (Mt 7,18).
Kaže: dobro stablo, to jest, dobro srce i duh ljubavlju raspaljen ne može tvoriti nego dobra i sveta
djela, tako da je sveti Augustin govorio: Ljubi pa čini što hoćeš, to će reći, imaj pravu ljubav i
onda čini što hoćeš, kao da otvoreno veli: Ljubav ne može griješiti.
Molim vas također da vodite računa o svakoj pojedinoj svojoj sestri te ih nosite kao uklesane u svom
srcu , ne samo po imenu, nego i sa svim njihovim raspoloženjem i stanjem. A to vam neće biti teško
budete li ih prihvatile živom ljubavi.
Žene, naime, koje su majke po naravi, makar imale i tisuću djece, nose ih sve jednako stalno u srcu i
nikada ne zaborave ni jedno od njih, jer ih na to navodi prava pravcata ljubav. Čini se čak da što
imaju više djece to većma u nj ima raste ljubav i briga za svako pojedino dijete.
To se više mogu i moraju one koje su majke po duhu vladati tako, jer je duhovna ljubav snažnija od
ljubavi koja proistječe iz krvne povezanosti.
I stoga, predrage mi majke, budete li ove svoje kćeri ljubile živom i iskrenom ljubavlju, bit će
nemoguće da ih ne držite sve i svaku pojedinu uklesanu u pameti i duhu svojemu.
Molimo vas jošte da ih nastojite privući pažnjom, skromnošću i ljubavlju a ne ohološću i oštrinom,
postajući svima od srca ugodne kako je i red, prema onoj Gospodinovoj: Učite od mene jer sam krotka
i ponizna srca (Mt 11,29), i oponašajući Boga, o kojemu čitamo: Sve rasporedi skladno (Mudr 8,1).
I opet veli Isus: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11, 30).
Tako i vi imajte posvemašnju
milinu prema svima pazeći
nadasve da se prisilno ne bi vršilo što naređujete: jer, Bog je svakoga obdario slobodom i zato
nikoga ne sili, već samo pokazuje, zove, svjetuje. Kadšto će ipak trebati postupiti strože, dakako
uviđavna i u skladu sa stanjem i potrebama raznih osoba, ali i tada nas mora voditi samo ljubav i
revnost za duše.
Časoslov, služba čitanja - 03. NKG – Sv. Anđela Merici, djevica
(Centuria 1, c. 1, 45. 16-17. 23-24. 26-28. 30-40; PG 90, 962-967)
Bez ljubavi sve je ispraznost nad ispraznošću
Ljubav je dobrohotnost duše koja božansku spoznaju cijeni iznad svega. Tu naviku ljubavi nitko ne može
postići ako mu je duša zarobljena zemaljštinom. Tko ljubi Boga, taj više želi spoznati Boga nego sve
drugo što je on stvorio. On za njim bez prestanka čezne svom željom i ljubavlju.
Budući da je Bog sve stvorio i radi sebe sve sazdao, zato je on daleko izvrsnij i od svega stvorenog.
Tko ostavi Boga, s kojim se ništa ne može usporediti, i prione uz stvoreno, taj manje cijeni Boga
nego ono što je on stvorio.
Gospodin govori: Tko me ljubi, vršiti će moje zapovijedi. A ovo je moja zapovijed da se ljubite međusobno.
Zato tko ne ljubi bližnjega, ne vrši zapovijedi . A tko ne vrši zapovijedi, taj ne može ljubiti ni Gospodina.
Blago čovjeku koji može jednako ljubiti svakoga čovjeka.Tko ljubi Boga, taj svakako ljubi i bližnjega.
Takav ne može čuvati novac, nego ga dijeli onome tko oskudijeva.
Tko po Božju dijeli milostinju, taj u tjelesnim potrebama ne razlikuje dobrog od zlog, niti pravednog od
nepravednog, nego svakome dijeli prema tome u kolikoj je nevolji. Ipak će zbog dobre volje dati prije
onomu tko je krepostan i radišan nego nevaljalcu.
Ne pokazuje se dobrotvorna ljubav samo dijeljenjem novca, nego još više poučavanjem neukih u Božjem nauku
kao i vršenjem tjelesnih djela milosrđa . Tko se odriče vremenitih dobara i iskreno vrši djela ljubavi
prema bližnjemu, bez nezdrave privrženosti i mane, taj postaje dionikom božanske ljubavi i spoznaje.
Tko postigne božansku ljubav, taj se ne umara niti ne iznemaže idući za Gospodinom Bogom, već, kao i
Jeremija, junački podnosi trud, prezir i nepravde, nikome ne misleći zlo. Nemojte govoriti, poručuje
Jeremija, hram smo Božji. Ni ti nemoj govoriti: Gola i sama vjera u Gospodina Isusa Krista može me spasiti.
To nećeš postići ako ljubav ne stekneš djelima. A što se tiče same vjere, sjeti se Pisma: Đavli,
također, vjeruju, i dršću. Oznaka je ljubavi da bližnjemu iskazuje dobročinstvo, da je dugotrpna i strpljiva .
U upotrebi dobara vodi je zdravi razum.
Časoslov, služba čitanja - 07. NKG – SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
O kršćanskoj ženidbi
Kojim riječima da izreknemo sreću one ženidbe koju Crkva veže (conciliat) i žrtva potvrđuje, a blagoslov
zapečaćuje, anđeli naviještaju i Otac na nju pristaje? Ni na zemlji se djeca propisno i pravno ne žene ni
udaju bez pristanka otaca.
Kakvog li ženidbenog (ljubavnog) jarma dvoje vjernika jedne nade, jedne žudnje, jedne stege, iste
pokornosti (servitutis)! Oboje su braća, oboje sudruzi; nikakve razdvojenosti duha i tijela,
nego uistinu dvoje u jednom tijelu. Gdje je jedno tijelo, jedan je i duh; zajedno mole, zajedno se zabavljaju, zajedno poste,
jedan drugoga poučavaju sokole i podržavaju.
Oboje su zajedno u Božjoj Crkvi, zajedno na Božjoj gozbi, u tjeskobama, u progonima, u miru.
Nijedan se ne skriva pred drugim, ni ne izbjegava ga, nijedan nije drugome težak. Bolesnoga slobodno pohađa,
potrebnoga uzdržava. Milostinja se daje bez razmetanja, žrtve bez sitničarenja, svagdašnja marljivost
bez smetnje, neskriveno pravljenje znaka križa, ne mlako čestitanje, ne nijemo blagosljivljanje.
Među dvoje njih odjekuju psalmi i himni i uzajamno se izazivaju tko će bolje pjevati svojem Gospodinu.
Kad to Krist vidi i čuje, raduje se. Ovakvima šalje svoj mir. Gdje su dvojica, ondje je i On; a gdje je On,
ondje nema pristupa Zlome.
Objavljeno u "Obnovljeni život" 2004,59,3 - Stanislav KOS: Ustanova ženidbe u spisima latinskih crkvenih pisaca prije svetog Augustina
Hom. 13: Pg 40, 355 – 358. 362
Nasljedujmo onaj način vođenja na pašu koji je upotrebljavao Gospodin
Ako se s Bogom želite natjecati, nasljedujte njegov primjer vi koji ste načinjeni po njegovoj slici.
Vi koji ste kršćani i koji samim imenom ispovijedate čovječnost, povedite se za Kristovom ljubavi.
Imajte pred očima bogatstvo dobrostivosti onoga koji je, imajući po čovjeku doći k ljudima,
prije poslao Ivana, glasnika za pokoru i vodu, i prije Ivana sve proroke koji su poučavali
ljude da se opamete, povrate na put i obrate se boljemu plodu.
Kad je uskoro sam došao, osobno je vlastitim ustima govorio: Dođite k meni, koji ste umorni i
opterećeni i ja ću vas okrijepiti. A kako je primio slušaoce svoje riječi? Podijelio im je
lagano oproštenje grijeha, brzo ih je i u trenutku vremena oslobodio od onoga što ih je tištilo:
Riječ je učinila svetima, Duh je potvrdio, stari je čovjek ukopan u vodi, novi je rođen i procvao milošću.
Što je otuda uslijedilo? Tko je bio neprijatelj, postao je prijatelj, tko stranac, sin,
tko nesvet, svet i pobožan. Oponašajmo onaj način izvođenja na pašu kojim se Gospodin služio;
razmatrajmo Evanđelja; tu, kao u ogledalu, uočujući primjer pažljivosti i dobrohotnosti,
dobro ih zapamtimo.
Ja ondje u usporedbama i zasjenjenim govorima vidim čovjeka koji je pastir stotine ovaca.
Kad se jedna od njih odijelila od stada i zalutavši okolo hodala, taj pastir nije ostao s
onima koje su pasle obdržavajući red već je pošao da odlutalu potraži. Mnoge je doline i
pašnjake prekoračio, prešao je brojne i strme planine, po zapuštenim mjestima hodeći s
tolikim je trudom dotle istraživao dok zalutalu nije našao.
Kad je ovcu pronašao, nije
ju izmlatio niti brže-bolje ugurao u stado već ju je stavio na svoja ramena, i blago s
njome postupajući, donio u stado. Imao je veće zadovoljstvo poradi one jedne koju je našao
nego radi mnoštva koje su ostale. Razumijmo ono što je obavijeno i sakriveno
nerazgovjetnošću usporedbe. Ta ovca zapravo uopće ne predstavlja ovcu niti onaj pastir pastira,
nego nešto drugo.
U tim su primjerima sadržane svete stvarnosti. Opominju nas da ne bismo ljude držali za izgubljene
i bez nade i da ne bismo zanemarili one koji su u pogibeljima. Opominju nas da ne budemo spori
u pritjecanju u pomoć, već da one koji su se udaljili od ispravnog načina življenja i lutaju,
iznova izvedemo na stazu i veselimo se njihovu povratku i združimo ih s mnoštvom onih koji
pošteno i pobožno žive.
Časoslov, služba čitanja - I. KORIZMENI TJEDAN – ČETVRTAK
Pismo sinu Francesku za njegov 1. rođendan
Moj najdraži Francesco,
danas ćeš napuniti godinu dana i pitali smo se što bismo ti mogli pružiti,
a što bi moglo ostati trajno pa smo ti odlučili napisati pismo. Bio si Božji
dar jer si nam pomogao da nadvladamo ljudske granice u našem životu.
Kad god smo od liječnika dobivali zabrinjavajuće vijesti, tvoj nam je krhki život
davao snagu da se borimo i dalje. Ako smo nešto shvatili tijekom ovih godina, onda
je to spoznaja da je Ljubav središte našega života, da smo rođeni u činu ljubavi,
da živimo kako bismo voljeli i bili voljeni i da ćemo po odlasku iskusiti istinsku Božju ljubav.
Svrha našega života je voljeti i biti spreman ljubiti onako kako te samo Bog može naučiti.
Ljubav se poput goruće svijeće troši sve dok plamen ne izgori, ali tek nakon što
postigne svoju stvarnu svrhu. Sve što budeš radio imat će smisla samo ako
budeš usmjeren prema vječnom životu. Tek kada istinski voliš, shvaćaš da
ti zapravo ništa ne pripada, već da je sve dar.
Sveti Franjo je rekao: “Suprotno od ljubavi je posjedovanje”. Volimo te kao što smo
voljeli tvoju sestru Mariju i brata Davidea, znajući da ne pripadaš nama i
da nisi stvoren za nas, onako kako mora biti i za sve ostalo u životu,
jer ono što imaš ne pripada tebi – to je Božji dar putem kojeg ćeš se ostvariti.
Nemoj se nikada obeshrabriti, dragi moj sine, jer Gospodin nikada ništa ne oduzima.
Ako nam nešto ne daje, to je samo zato što nam želi dati puno više.
Zahvaljujući Mariji i Davideu još smo se više zaljubili u vječni život i više se ne bojimo smrti.
Bog nam ih je uzeo kako bi nam dao veće srce, otvoreno za prihvaćanje vječnosti već sada u ovome životu.
Dok smo bili u Asizu, zaljubila sam se u radost kojom su franjevci i redovnice zračili, vjerujući u
Božju providnost. Tamo sam, također, zamolila Gospodina za milost da vjerujem u tu providnost o
kojoj su govorili. Da bismo vjerovali u Oca koji nam daje sve što nam je potrebno, uzdamo se u
fra Vita koji nas vodi na ovom putu.
Odlučili smo se vjenčati stavljajući Boga na prvo mjesto i, vjerujući u ljubav,
morali smo poduzeti ovaj veliki korak. Nismo se razočarali, uvijek smo imali krov nad
glavom i ni za čim nismo čeznuli!
Dali smo ti ime Francesco u čast svetog Franje, koji je imao ogroman utjecaj na naš život.
Doista se nadamo da će ti on biti uzor. Lijepo je imati primjere života koji nas podsjećaju
da možemo tražiti sreću. Imati Boga za vodiča prekrasna je polazišna točka u ovome životu.
Znamo da si poseban i da imaš veliku misiju. Gospodin te izabrao od početka vremena i pokazat
će ti put kojim ti je ići ako Mu otvoriš svoje srce… Uzdaj se u Njega!
Mama Chiara i tata Enrico
Sa službene stranice Chiare Corbella Petrillo / prijevod hkm.hr
(4,13. ed. latina, Ingolstadii 1583, ff. 19v-20)
U okovima ljubavi
Preslatki moj Gospodine, obazri se milostivo i dobrostivo na ovaj narod i na otajstveno tijelo svoje Crkve,
jer veća će slava biti tvome svetome imenu ako oprostiš tolikom mnoštvu stvorenja negoli da
oprostiš jedino meni bijednoj koja toliko puta uvrijediti tvoje veličanstvo.
Kako se mogu utješiti ako vidim da ja uživam život a da je tvoj narod u smrti?
I ako vidim tamu grijeha u preljubljenoj tvojoj Zaručnici, tamu nastalu zbog mojih prijestupa i
prijestupa drugih tvojih stvorenja?
Želim dakle i molim te za posebnu milost, da to učini ona neizreciva ljubav koja te je potakla
da čovjeka stvoriš sebi na sliku i priliku. Koji li je bio uzrok da si čovjeka na toliko dostojanstvo postavio?
Zacijelo jedino neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i kojega si ljubio.
No jasno spoznajem da je zbog krivice grijeha stvorenje izgubilo dostojanstvo na koje si ga bio postavio.
No, ti ljubavlju potaknut, želeći sa sobom dobrostivo pomiriti ljudski rod, dao si nam riječ svoga
jedinorođenoga Sina, koji je uistinu bio medu nama kao tvoj zastupnik i posrednik.
On, naša pravda, kaznio je i na sebi nosio naše nepravde i opačine iz poslušnosti koju si mu ti, vječni Otac,
naložio kad si odredio da uzme naše čovještvo. O neprocjenjiva li bezdana ljubavi!
Koje je srce tako tvrdo da se ne bi ganulo promatrajući kako je tolika uzvišenost sišla sve do dubine i
odbačenosti našega čovještva?
Tvoja smo slika, a ti naša, zbog jedinstva koje si u čovjeku ostvario skrivajući vječno božanstvo bijednom
tamom i zaraženom tvari Adamova tijela. Odakle to proizlazi? Jedino iz neizrecive tvoje ljubavi.
Stoga tom neprocjenjivom ljubavi ponizno prosim tvoje veličanstvo svim silama svoje duše da bijednim
svojim stvorenjima dobrostivo iskažeš svoje milosrđe.
Časoslov, služba čitanja - XIX. TJEDAN KROZ GODINU – NEDJELJA
(22, 19 ; Sabrana djela, Pariz 1890.-1899., 23 , 672 – 674)
Pastir i učitelj na izgradnji Kristova tijela
Ovo činite meni na spomen. U tome valja dvoje zapaziti. Prvo, naredbu obavljanja tog otajstva.
To naznačuje kad kaže: Ovo činite. Drugo, da je spomen-čin Gospodina koji za nas odlazi u smrt.
Dakle, veli : Ovo činite. Ništa korisnije, ništa ugodnije, ništa spasonosnije, ništa ljupkije,
ništa sličnije vječnome životu nije ni bilo moguće narediti. To pokazuje pojedinačno.
Ono naime što koristi oproštenju grijeha i punini milosti, u životu je najkorisnije. Ovaj, to
jest Otac duhova, poučava nas za ono što je korisno u primanju njegova posvećenja. Njegovo je
pak posvećenje u njegovu žrtvovanju, to jest, kad se prikazao u otajstvu , i Ocu za nas, i
nama se prinesao za uporabu. Za njih ću sebe posvetiti. Krist, koji je sebe po Duh u Svetomu Bogu
neokaljanog prinio, očistit će našu dušu od mrtvih djela da služimo žhrome Bogu.
Ništa ugodnije ne možemo činiti. Što je naime ugodnije od onoga u čemu Bog pokazuje svu svoj
u nježnost prema nama? Pripra vljeni kruh s neba pružio si im bez rada. On u sebi ima sav užitak i
ugodnost sveg okusa. Tvoj je naime bitak pokazivao tvoju nježnost što je imaš prema sinovima.
Služeći volji svakog pojedinca pretvaraše se u ono što je tko htio.
Ništa spasonosnije nije moglo biti naređeno. To je otajstvo plod Stabla života. Tko ga blaguje s
pobožnošću iskrene vjere, nikada neće okusiti smrt. Onima kojiga dohvate Stablo je života: i
tko ga bude držao, blaženije. Tko mene blaguje, taj će i živjeti zbog mene.
Ništa ljupkije nije bilo moguće narediti. Ovo naime otajstvo tvori i ljubav i sjedinjenje.
Najbolji pak znak ljubavi jest sebe dati za hranu. Nisu li kazali ljudi moga šatora: Tko će dati
od svoga tijela da se nasitimo? To znači: toliko sam ih ljubio i oni mene da sam želio boraviti
u njihovu tijelu i oni će me tako blagovati da,u me utjelovljeni, postanu moji udovi.
Ne mogoše se prisnije i naravnije sa mnom sjediniti, i ja s njima.
Ništa, se sličnije vječnome životu nije dalo narediti. Nastavak je naime vječnoga života u
tome što Bog svojom ljupkošću sebe ulijeva u one koji blaženo žive.
Časoslov, služba čitanja - 32. NKG – Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj
SVJEDOČANSTVO LJUBAVI
Medu svim znakovima, po kojima će svijet sigurno poznati, da
smo Tvoji, da Tvoj život u sebi nosimo, da svjedočimo za Te, Ti si sve
prednosti dao jednome: ljubavi.
Ti si to lično toliko puta i u toliko
oblika ponovio, Tvoj izabrani apostol Pavao također, a Ivana, Tvojega
ljubimca, kojemu je to bila gotovo isključiva tema, da i ne spominjem,
toliko puta, da se našim površnim modernizovanim mozgovima to čini
gotovo hiperbolom.
A ipak je tu jezgra, sva jezgra kršćanstva!
Kad nas svijetlo Tvojega Duha takne, onda snaga naših zjenica
zamjećuje i tu — inače za nas nedokučivu perspektivu. Ostvarena ljubav
prema bližnjemu tvori jezgru kršćanstva, jer je ona najsigurniji kriterij,
da smo u jednu ruku shvatili kršćanstvo, t. j. njegov centralni misterij
— utjelovljenje, a u drugu ruku ona nas bez iluzija i unato šumi autosugestija,
koje nas danomice salijeću i laskavo smotavaju, s neumoljivom
iskrenošću razotkriva, da li i koliko sile božanskoga života u sebi nosimo
i u kolikoj ih mjeri ne sputavamo.
Ljubav je najsigurniji znak, da smo shvatili Tvoje utjelovljenje:
Ti si postao čovjekom, da nas — prema smionom Augustinovu izrazu —
učiniš Bogom. Ti si preuzeo čovječanstvo, cijelo čovječanstvo, sve u
čovječanstvu — osim grijeha — na se, Ti si se poistovjetio s čovječanstvom,
tako da nitko od nas nema više prava da gleda ni u kome od
Evine djece isključivo čovjeka.
Pronicavo oko naše vjere i izgrađeni osjećaj naše ljubavi mora u
svakome da otkrije Tebe. Sam si nam to tako razgovijetno rekao:
štogod učinite jednom od najmanjih, meni ste učiniliI nije ta istovjetnost
samo izvanjska, juridička; ona je stvarna, ontološka. Ti prelijevaš
sok vlastitoga božanskog života u nas, da tako po Tvojoj posvetnoj milosti budemo
jedno — mistično — tijelo s Tobom, da po istoj milosti
uđemo u najuži odnošaj s Ocem i Duhom, kojih beskrajnu prisutnost —
zajedno s Tobom — nosimo u intimnoj dubljini svojih duša.
To je eto,
što si Ti od čovjeka napravio, zašto si svakoga odredio. I stoga nitko
nema prava da ga promatra u drugoj perspektivi, jer je svaka perspektiva,
koja ne promatra čovjeka u Tebi, nesamo u svojoj srži duboko
nekršćanska nego i posve irealna.
Ljubav nam najnepristranije razotkriva, koliko mi nosimo u sebi
sile božanskoga života i koliko ih ne sputavamo.
Iz spisa Život, 1936, 17, 2
(Pismo 3 Alipiju. 1. 5. 6.: CSEL 29, 13 -14 17 – 18)
Bog po Duhu Svetome ostvaruje posvuda u svojima svoju ljubav
To je prava ljubav i pravo poštivanje koje si pokazao da ga u sebi gajiš prema mojoj neznatnosti, ti,
uistinu sveti i s pravom blaženi i željeni gospodine. Primio sam naime od našeg Julijana,
koji se vratio iz Kartage, pismo koje mi je donijelo toliko svjetlosti o tvojoj svetosti
te mi se učinilo da ljubav tvoju ne upoznajem, nego odmah prepoznajem.
Jer ta je ljubav očito proizašla iz onoga koji nas je od postanka svijeta za se
predodredio i u kojemu postadosmo prije nego što smo i rođeni. fer on nas je učinio, a ne mi sami.
On je učino ono što će se tek zbiti. Oblikovani dakle njegovim predznanjem i djelom,
slični po htijenjima, u jedinstvu vjere, odnosno vjerom u jedinstvu, sa spoznajom koja prethodi,
sjedinjeni smo ljubavlju, te jedni druge po objavi duha prepoznajemo i prije nego se tjelesno upoznamo.
Zahvaljujmo i dičimo se u Gospodinu. On, jedan i isti, po cijelome svijetu ostvaruje u svojima
svoju ljubav po Duhu Svetome, koga je izlio na svako tijelo. Bujicom rijeke razveseljuje svoj
grad u kojem te je po zasluzi postavio, po Apostolskoj Stolici, građanima za prvaka : s prvacima svoga naroda.
A htio je da i mi, koje prostrte uspravi i siromašne podigne sa zemlje, budemo ubrojeni u vaš red.
Ali ja se kudikamo više radujem onom Gospodnjem daru kojim mi je pružio boravljenje u tvojim grudima i
udostojao se pustiti me da uđem u tvoje srce, da bih stekao za se posebno pouzdanje tvoje ljubavi.
Pozvan tim službama i darovima nije mi dopušteno da te ljubim bez pouzdanja ili na laku ruku.
A da ti ne bi nešto ostalo o meni nepoznato, znaj da taj prastari grešnik nije nekoć ovako napajao
na životnome dašku duh izveden iz tmina i smrtne sjene, niti je nekoć bio stavio ruku na plug ili
nosio Gospodinov križ. Tvoje će molitve biti od pomoći da ga mogu donijeti do kraja.
Tvojim će se zaslugama nadopuniti ova nagrada, ako svojim zagovorom olakšavaš moje terete.
Svetac naime koji pomaže onomu što se trudi – ne usuđujem se reći bratu – bit će uzvišen kao veliki grad.
Poslao sam tvojoj svetosti jedan kruh radi jedinstva. U njemu je sadržana čvrstoća Trojstva.
Udostojivši se blagovati taj kruh, učinit ćeš da on postane blagoslovljeni kruh.
Časoslov, služba čitanja - 11. NKG – Sv. Paulin Nolanski, biskup
(Govor 83, 4 – 6: Sabrana djela, izd. Cisterc. 2 [1958.], 300 – 302)
Ljubim jer ljubim, ljubim da ljubim
Ljubav po sebi dostaje, ona se sama po sebi i zbog sebe sviđa. Ona je sebi zasluga i nagrada.
Ljubav ne traži razlog ni plod mimo sebe: njezin plod jest samo njeno izvršavanje. Ljubim jer ljubim; ljubim da ljubim.
Ljubav je nešto veliko ako se vraća svome počelu, ako, okrenuta svom iskonu i izlita u svoj izvor,
neprestano iz njega crpi da bi mogla bez prekida teći.
Od svih čuvstava duše, od svih osjećaja i težnji samo’ljubavlju može stvorenje, iako neravnomjerno,
odgovoriti Stvoritelju i tako mu, s nekom sličnošću, uzvratiti na ono što mu je dano.
Kad naime Bog ljubi, on ništa drugo ne želi nego da ga ljube: ne ljubi ni za što drugo nego da bude ljubljen,
i on zna da će već samom tom ljubavlju oni koji ga ljube biti usrećeni.
Ljubav Zaručnikova, štoviše Zaručnik Ljubav, traži za uzvrat samo ljubav i vjeru. Stoga neka je ljubljenoj
dopušteno da uzvrati ljubav.
Zašto da zaručnica ne ljubi, i to zaručnica Ljubavi? Zašto da Ljubav ne bude ljubljena?
S pravom se ona odriče svih ostalih čežnji i potpuno se posvećuje samo ljubavi. Ona treba uzvraćanjem
ljubavi odgovoriti na samu ljubav. Pa kad se i sva prelije u ljubav, što je to u usporedbi s
vječnim izviranjem onoga Izvora? Ne teku zacijelo jednako obilno onaj koji ljubi i sama Ljubav,
duša i Riječ, zaručnica i Zaručnik, Stvoritelj i stvorenje, onaj koji je žedan i sam izvor.
Što dakle? Zar će žudnja zaručnice, želja onoga tko uzdiše, žar onoga tko ljubi, povjerenje
onoga tko iščekuje nestati i sasvim iščeznuti zbog toga što se ne može istom mjerom nositi s
divom, u slatkoći takmiti se s medom, u blagosti s janjetom, u čistoći s ljiljanom, u sjaju sa
suncem i u ljubavi s onim koji je Ljubav? Nipošto.
Stvorenje doduše manje ljubi, jer je i manje, ali ako ljubi iz svega sebe, tamo gdje je punina,
ništa ne nedostaje. Zato, tako ljubiti znači vjenčati se, jer ne može tako ljubiti a biti malo
ljubljena, kao što se cjelovit i savršen brak sastoji od pristanka dviju osoba. Uostalom,
nitko ne sumnja da Riječ dušu i prije i više ljubi.
Časoslov, služba čitanja - 20. NKG – SV. BERNARD IZ CLAIRVAUXA, Spomendan
(Govor 147: PL 52, 594·595)
Ljubav želi vidjeti Boga
Videći svijet potresen strahom, Bog djeluje odmah da ga ljubazno povrati, u milosti pozove,
ljubavlju zadrži i nježnošću sebi priveže. I zato pere zemlju u zlu okorjelu potopom odmazde
a Nou proziva ocem novoga vijeka, umiljatom ga riječju sklanja, a pruža m u prijateljsko
povjerenje, očinski mu tumači ondašnji čas i milošću ga tješi za budući ; i ne naredi
mu tek, nego poradi s njime i u jednu korablju zatvori porod čitavog svijeta,
da ljubav drugarstva ukloni ropski strah, te se zajedničkom ljubavlju uščuva što
se zajedničkim naporom spasilo.
I zato zove Abrahama iz poganstva, uvećava mu ime, čini ga ocem vjere, prati na putu,
čuva u tuđini, bogati imutkom, časti pobjedama, u zalog daje obećanja, izbavlja od
nasilja, ugađa mu gostoljubljem i u beznađu zadivljuje sinom: da obasut tolikim dobrima
i izazvan takvom milinom ljubavi Božje nauči Boga ljubiti a ne bojati ga se, i štovati
ga ljubavlju a ne strahom.
I zato Jakova u bijegu tješi snovima, a na povratku izaziva na borbu i steže rvačkim
zagrljajem: da ljubi začetnika borbe, ne da ga se boji.
l zato zove Mojsija zovom domovine, zbori mu očinskom ljubavlju i poziva da bude osloboditelj svog naroda.
Ali u spomenutim zgodama, u kojima plam božanske ljubavi zapali srce ljudi te se u
čovječje osjećaje preli sva opojnost ljubavi Božje , ranjene duše počeše htjeti
da Boga vide tjelesnim očima. Boga ne obuhvaća svijet, pa kako ga je mogao obuhvatiti
uzak čovjekov pogled? Što će biti, što mora, što može – na to se ne obazire pravo ljubavi.
Ljubav ne zna za sud, nema računa, ne poznaje mjere. Nemogućnost nije ljubavi na utjehu
niti joj je poteškoća lijek.
Ako se ljubav ne domogne željenoga, ona ubija onoga koji ljubi, pa zato ide kamo je
vođena a ne kamo mora. Ljubav rađa željom, raspaljuje se strašću, a strašću se propinje
za nedopuštenim. I što još?
Što ljubav voli, to ne može ne vidjeti: i zato svi sveti što god su postigli smatrahu
sitnicom ako ne budu Boga vidjeli.
I zato ljubav koja želi Boga vidjeti, ako i nema rasuđivanja, ipak ima žudnju pobožnosti.
I zato se Mojsije usuđuje kazati: Ako sam našao naklonost kod tebe, pokaži mi svoje lice.
Zato i drugi veli: Pokaži svoje lice. Konačno, i sami su pogani zato pravili kumire da
bi u zabludama mogli očima gledati što su štovali.
Časoslov, služba čitanja - II. TJEDAN DOŠAŠĆA – ČETVRTAK
(Odg. 2,2 – 4: PG 31,914 – 915)
Što ćemo uzvratiti Gospodinu za sve što nam je dao?
Kakav govor može dolično opisati Božje darove? Tako je veliko njihovo mnoštvo da se ne mogu ni izbrojiti,
a tako su veliki da je samo jedan dovoljan da zbog njega moramo Darovatelju najveću hvalu uzvratiti.
Sve da i hoćemo, ne možemo Božji dar mimoići, niti može biti da itko zdrave pameti i pri svijesti o
tome šuti, premda se ne može dostojno izraziti veličina dara što je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i
priliku, što ga je uzdigao do spoznaje sebe, obdarivši ga razumom kao nijedno drugo živo biće na zemlji,
što ga je postavio da se veseli neiskazanoj ljepoti zemaljskoga raja, što ga je učinio gospodarom svega
na zemlji, što ga nije prezreo kad je na prijevaru zmije upao u grijeh a po grijehu u smrt i mnogobrojne
zaslužene nevolje. Bog je dao čovjeku zakon da mu bude putokaz, odredio je anđele da ga čuvaju i da se
brinu za njega. Slao je proroke da kore njegove mane i da ga uče krepostima, sklonost prema zloći
sjekao je i potiskivao prijetnjama, revnost u dobru je poticao obećanjima, objavljivao svršetak dobrih i
zlih ljudi kao opomenu drugima. Uza sve to što smo poslije svega toga tvrdokorni u zlu, nije nas odbacio.
Božja nas dobrota nije napustila, niti je prestala njegova ljubav zbog naše ludosti po kojoj
smo prezirali dostojanstvo kojim nas je odlikovao, i premda smo grdili njega, svoga dobročinitelja.
Pače nas je naš Gospodin Isus Krist povratio od smrti na život. Još se više moramo diviti načinu na
koji nam je iskazao to dobročinstvo: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti
s Bogom, nego je sebe ponizio uzevši lik sluge.
On je također primio na sebe slabosti naše, nosio je boli naše, mjesto nas je izranjen, da po njegovim
modricama ozdravimo. Jednako nas je oslobodio od prokletstva uzevši mjesto nas na sebe prokletstvo,
podnio je najsramotniju smrt da nas privede u slavni život. Nije mu bilo dosta da mrtve privede u život,
nego nam je dao dostojanstvo svojega božanstva i pripremio nam je vječni pokoj koji nadvisuje radost
što je nijedan čovjek ne može zamisliti.
Što ćemo, dakle, uzvratiti Gospodinu za sve što nam je dao? On je toliko dobar da ne traži uzdarje,
nego mu je dosta ako ga ljubimo radi onoga što nam je dao. Kad o svemu tome razmišljam, da izrazim
svoje osjećaje spopadne me zgražanje i strašan užas da se ne bih u bezbrižnosti i zanimanju za
zemaljske stvari ohladio u Božjoj ljubavi te tako pogrdio i obeščastio Krista.
(Epistolario, Torino 1959, 4, 201 – 203)
Uvijek sam se trudio s ljubavlju
U prvom redu, želimo li izgledati zaokupljeni pravom srećom svojih pitomaca te ih skloniti da
ispunjavaju svoje dužnosti odgajanika, treba da nikad ne zaboravite da vi zamjenjujete roditelje
te drage mladeži, za koju sam se uvijek s ljubavlju trudio, nastojao i vršio svoju svećeničku službu,
ne samo ja, već i sva Salezijanska družba.
Koliko li sam se puta, djeco moja, u toku svoga ne baš kratkog vijeka morao uvjeriti u tu veliku istinu!
Lakše se naljutiti nego svladati, djetetu prijetiti nego uvjeravati; reći ću čak, našoj je nestrpljivosti
i oholosti lagodnije kazniti tvrdokorne nego ih popravljati podnoseći ih odlučno i blago.
I preporučujem vam ipak Pavlovu ljubav kojom se on rukovodio spram novoobraćenima, koja ga je često
navodila do suza i zaklinjanja kad bi ih zatekao teško poučljivima i prkosnima njegovoj ljubavi.
Pazite da ne bi tkogod pomislio da ste pod silovitim utjecajem raspoloženja. Teško je u kažnjavanju
sačuvati onu postojanost duha koja je nužna da ne iskrsne sumnja kako mi postupamo da iskažemo svoju
vlast ili da iskalimo silovitost svoga raspoloženja. Kao sinove promatrajmo one spram kojih nam
treba izvršavati neku vlast. Stavimo im se na službu poput Isusa, koji je došao da sluša a ne da
zapovijeda, stidimo se i samog privida gospodovanja; nemojmo medu njima vladati nego nastojmo
da im bolje služimo.
Takav je bio Isusov način postupanja s apostolima: on je njih podnosio, neuke i zaostale, čak i
premalo vjerni ne, a i prema grešnicima se vladao dobrohotno, srdačno i prijateljski tako da su se
jedni čudili a drugi sablažnjavali, neki pak dobivali nadu da će im Bog oprostiti. Stoga je i nama
naredio da budemo blaga i ponizna srca.
Djeca su naša, i zato kad krotimo njihove mane, treba da odložimo svaki gnjev ili ga tako ublažimo
kao da ga sasvim ugasimo.
Bez uzbuđenja u duši, bez prezira u očima, bez pogrde na ustima, nego milosrđe u trenutnom času, a
nada za budući, kako se pristoji pravim očevima, koji se trude oko istinskog ispravljanja i popravka.
U najtežim prilikama bolje je Bogu se smjerno i ponizno pomoliti, nego sasuti bujicu riječi, jer tad
riječi samo vrijeđaju duše slušatelja, a krivcima ni najmanje ne pomažu.
(Ps. 101: Sabrana djela, izd. 1597, str. 1588 – 1598)
Divna djela Božja
Bog je najprije mnogim znacima i čudesima oslobodio izraelski narod iz egipatskog ropstva:
proveo ih je suhim dnom Crvenog mora; u pustinji ih je hranio čudesnom hranom, manom i prepelicama;
kada su ožednjeli, proizveo im je iz tvrde stijene obilan izvor vode; učinio je da pobijede
sve neprijatelje koji su ih napadali; odvratio je neko vrijeme Jordan da ne teče prirodnim tokom,
nego protivnim smjerom; obećanu im je zemlju razdijelio i predao prema broju njihovih plemena i rodova.
Premda im je sve to ljubezno i velikodušno učinio, ljudi su se ipak pokazali nezahvalni.
Kao da su sve to sasvim zaboravili, napustili su i odbacili štovanje pravoga Boga i podali se
teškom zlodjelu idolopoklonstva, i to ne samo jedanput. Zatim je i nas, dok smo još bili pogani i
štovali nijeme idole, hodeći kako smo već bili vođeni, odsjekao od prirodnog stabla, divlje
masline poganstva, te nas nakalamio na pitomu maslinu odabranog naroda, otkinuvši pritom i
prirodne grane, činio nas dionicima plemenitosti i ulja što dolazi iz korijena.
Napokon nije poštedio ni svoga vlastitog Sina, nego ga je predao za sve nas kao ugodnu žrtvu i
prinos Bogu, da nas oslobodi od svakog bezakonja i očisti sebi narod mili.
Premda su sve to ne samo znakovi nego i očigledna svjedočanstva njegove neizmjerne ljubavi i
dobrohotnosti prema nama, mi smo uza sve to sasvim nezahvalni ljudi, pače nezahvalniji nego
što se može zamisliti, jer niti računamo na ljubav, niti shvaćamo veličinu dobročinstva, nego
preziremo i grdimo začetnika i darovatelja tolikih dobara.
Ne potiče nas niti osobito njegovo milosrđe što ga neprekidno iskazuje grešnicima, da bismo
uskladili svoj život i ponašanje prema njegovim svetim zapovijedima.
Sve bi to bilo potrebno zapisati na vječni spomen budućem naraštaju, da svi koji ubuduće postanu kršćani, upoznaju
toliku Božju dobrotu prema nama te da mu nikada ne prestanu iskazivati božanske hvale.
(Govor 34, 1 – 3. 5 – 6: CCL 41, 424 – 426)
Pjevajmo Gospodinu pjesmu ljubavi
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu i u zboru pobožnika hvalu njegovu.
Potaknuti smo da pjevamo Gospodinu pjesmu novu. Novi čovjek poznaje novu pjesmu. Pjesma je izraz
veselja, a ako pomnije promotrimo, ona je zapravo izraz ljubavi. Tko, dakle, zna ljubiti novi život,
zna pjevati novu pjesmu. Da je, dakle, to novi život, podsjeća nas nova pjesma.
Jednome kraljevstvu pripada sve, i novi čovjek i nova pjesma i novi savez. Stoga će novi čovjek
pjevati novu pjesmu i pripadat će novome savezu.
Nema onoga tko ne ljubi, samo se pita što ljubi. Stoga nismo potaknuti da ne ljubimo, već da
izaberemo što ćemo ljubiti. Ali što ćemo izabrati ako mi prije nismo izabrani? Jer ne ljubimo
ako prije nismo ljubljeni. Čujte Ivana apostola: Mi ljubimo jer je on nas prvi ljubio.
Traži zašto čovjek treba ljubiti Boga, i naći ćeš samo jedan odgovor: Bog je njega prvi ljubio.
Sebe je samoga dao onaj koga uzljubismo, dao se je i zato smo ga uzljubili.
Čujte apostola Pavla koji nam kaže što nam je dao da ljubimo: Ljubav je Božja razlivena u našim srcima.
Odakle? Zar od nas? Ne. Otkud, dakle? Po Duhu Svetome koji nam je dan.
Imajući, dakle, toliko pouzdanje, ljubimo Boga od Boga. Čujte još jasnije samoga Ivana: Bog je ljubav
i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. Malo je reći: Ljubav je od Boga.
Tko bi se od nas usudio reći ono što je rečeno: Bog je ljubav! To je rekao onaj koji je znao što ima.
Bog nam se daruje. On nam viče: Ljubite me i imat ćete me, jer me ne možete ni ljubiti kad me ne biste imali.
Braćo, sinci, katolički rode, sveto i višnje sjeme, vi u Kristu nanovo rođeni i odozgor
preporođeni, čujte me, još bolje, čujte od mene riječi: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu.
Veliš, evo pjevam. Pjevaš, iz sveg srca pjevaš. Čujem te. Ali nek svjedočanstvo života
ne bude protivno svjedočanstvu riječi. Pjevajte glasom, pjevajte srcem, pjevajte ustima,
pjevajte svojim ponašanjem: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. Pitate, što da pjevate o onome koga ljubite?
Razumljivo je da želiš pjevati o onome koga ljubiš. Tražiš li koje pohvale njemu da pjevaš?
Čuli ste: Pjevajte pjesmu novu. Tražite li hvale? Hvala je njegova u zboru pobožnika.
Hvala koju treba pjevati jest sam pjevač. Želite li hvalu iskazati Bogu? Vi sami budite ono što govorite.
Njegova ste hvala ako dobro živite.
(Hom. 25, 1 – 2. 4 – 5: PL 76, 1189 – 1193)
Gorjela je od želje za Kristom, za koga je pomislila da je odnesen
Kad Marija Magdalena dođe na grob i kad u njemu ne nađe Gospodinovo tijelo, pomisli da su ga odnijeli.
To je javila učenicima. Oni dođoše i vidješe, te povjeravaše da je onako kako kaza žena. O njima je u
nastavku napisano: Tada se učenici vratiše kući.
A zatim se dodaje: Marija pak stajaše vani kod groba i plakaše. Ovdje treba istaknuti onu silnu moć
ljubavi što je prožimala duh te žene. Ona se nije udaljila od Gospodinova groba, iako su učenici otišli.
Tražila je, iako nije nalazila. Plakala je tražeći i, raspaljena ognjem svoje ljubavi, izgaraše od želje
za onim o kome je držala da je odnesen.
Zbog toga se i zbilo da ga je samo ona tada vidjela, jer je ostala da traži. Ustrajnost je naime
snaga za dobro djelo, kako i kaže Istina: Tko pak ustraje do konca, bit će spašen.
Najprije je dakle tražila, ali nikako nije nalazila. Ustrajala je tražeći, i zbog toga je našla.
Dogodilo se da su odgođene želje narasle, a postavši veće, dohvatiše što su našle. Svete naime želje
odgađanjem rastu. Kad bi odgađanjem iščezle, tad i ne bi bile želje.
Tko god je mogao doprijeti do istine, plamtio je od ove ljubavi. Zato i veli David: Žeda duša moja za
Bogom živim; kad ću doći i pojaviti se pred licem Božjim?
A i Crkva u Pjesmi nad pjesmama kaže: Ja sam ljubavlju ranjena. I opet: Duša je moja razlivena.
Ženo, zašto plaćešl Koga tražiš? Pita je zbog boli, da bi želja bila veća i da bi prema njemu
planula još žarčom ljubavi kad zazove imenom onoga koga je tražila. Kaže joj Isus: Marijo!
Najprije ju je zazvao općim nazivom ženo, a zatim — budući da je poznavaše — zove je po imenu.
Time kao da joj otvoreno veli: »Prepoznaj onoga koji te poznaje. Ne poznajem te općenito kao ostale,
već na sasvim poseban način.« Marija odatle, zazvana po imenu, prepoznaje tvorca i odmah ga oslovljava
»rabboni«, što znači: »učitelj«. Ona ga je naime tražila izvanjski,
a on ju je poučio da ga traži nutarnje.
Časoslov, služba čitanja SV. MARIJA MAGDALENA, Blagdan
(Quis dives, 27-29)
Ljubav i Samarijanac
Upitan glede najveće zapovijedi, učitelj odgovara: “Ljubi
Gospodina Boga svoga svom dušom svojom i svom snagom
svojom” (Mt 22, 37; Lk 10, 27). Uistinu, to je s pravom najveća
zapovijed, budući da se odnosi na Boga koji je prvi i najveći,
naš Otac po kojemu sve postoji i kojemu se sve vraća. Nama
koje je on ljubio i stvorio ništa ne može biti važnije od toga da
mu za neizmjerne darove koje nam je udijelio barem iskažemo
zahvalnost, tim više što mu ništa ne možemo uzvratiti jer njemu
ništa nije potrebno; istodobno, ljubeći Boga sinovskom ljubavlju
možemo postići dar besmrtnosti. Jer što netko Boga više ljubi,
to se u njega intimnije ucjepljuje.
Druga, ništa manja zapovijed glasi: “Ljubi svoga bližnjega
kao sebe samoga” (Mt 22, 39). Dakle, Bog je iznad svega. A
budući da je neki navaljivao pitajući: “A tko je moj bližnji?” (Lk
10, 29), nije, kako to običavahu Židovi, kao bližnjega odredio
krvnog srodnika, sugrađanina, pristašu, obrezanika, ili nekoga
tko opslužuje isti zakon; nego pripovijeda o nekom čovjeku koji
je iz Jeruzalema silazio u Jerihon; opisuje kako ga razbojnici
izraniše i polumrtva ostaviše na putu, gdje ga ostavlja i svećenik,
a ni levit se nije za nj pobrinuo; međutim, na njega se sažali neki
Samarijanac (od Židova prezren i odbačen); no, susret ne bijaše
slučajan, on je uza se imao stvari potrebne jednom ranjeniku,
kao primjerice ulje, zavoje i životinju za jahanje; i naposljetku,
gostioničaru jedan dio plaća, a drugi obećava.“Koji je od ovih”,
upita, “ranjeniku bio bližnji”? Pa pošto je onaj odgovorio: “Onaj
koji mu iskaza milosrđe”, reče “Idi pa i ti čini tako” (Lk 10, 36-37),
tj. ljubav je majka dobrote.
Osnova i jednoj i drugoj zapovijedi jest ljubav; redoslijed je
različit: Bog je na prvom, a bližnji na drugom mjestu. A tko je
onaj Samarijanac, ako li ne sam Spasitelj? Ili tko iskazuje veće
milosrđe nama koje su ranama, strahovima, željama, srdžbama,
žalostima, prijevarama i nasladama sile tame skoro usmrtile? Za
te rane liječnik je jedino Isus; on iz korijena istrjebljuje poroke.
On je taj koji ranjenim dušama nalijeva vino (krv davidovske
loze); on je taj koji iz nutrine Duha vadi ulje i obilno ga razlijeva.
On je taj koji čvrsto drži zavoje spasenja: ljubav, vjeru i nadu.
On je taj koji anđelima i arkanđelima nalaže da nam svojim
služenjem budu na pomoć. Valja ga, dakle, ljubiti kao što
ljubimo Boga. Krista pak ljubi onaj tko čini ono što on želi i
vrši njegove zapovijedi. “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji
mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca
moga” (Mt 7, 21); i: “Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine’, a ne
činite što zapovijedam”? (Lk 6,46).
(Govor Cass. I, 133, 1-4)
Petrovo nijekanje i ljubav
Blaženi Petar, apostolski prvak koji je, kako pripovijeda
evanđelje, Gospodinu Isusu Kristu toliko puta izjavio da ga
ljubi, koliko ga je puta zanijekao, slijedio je Gospodina koji je
išao u smrt. No, tada ga nije mogao slijediti tako da i sam pođe
u smrt: slijedio ga je hodom, jer još nije bio sposoban slijediti ga
ponašanjem. Obećao je da je spreman umrijeti za njega, a nije
mogao umrijeti s njime: usudio se više nego što su mu dopuštale
njegove sile. Više je obećao nego je mogao izvršiti, jer ne bijaše
pravo da učini ono što bijaše obećao. Za te ću umrijeti, rekao je.
No, to će Gospodar učiniti za slugu, a ne sluga za Gospodara.
A budući da se usudio previše, i ljubio je smeteno; zato se bojao
i zanijekao. Ali kasnije, nakon uskrsnuća, Gospodin Petra
poučava ljubavi. Neuredna ljubav pada pod teretom muke, ali
onome koji ljubi uredno, obećava muku.
Gospodin Isus Krist učenicima naviješta svoju skoru muku.
Petar, koji ga još ljubi po tijelu, bojeći se da pobjednik nad smrću
ne umre, veli: Ne, tebi se to nipošto ne smije dogoditi, čuvaj se. Ne
bi rekao čuvaj se, da ga nije priznao Bogom. Onda Petre, ako ga
priznaješ Bogom, kako se možeš bojati da će Bog umrijeti? Ti si
čovjek, on je Bog. A Bog je postao čovjekom uzimajući na se ono
što ne bijaše, ne izgubivši ono što bijaše. U njemu je, dakle, trebao
umrijeti onaj isti Gospodin koji će uskrsnuti.
Petar se bojao
ljudske smrti i nije htio da ona Gospodina dotakne: ne znajući,
htio je zavezati vreću iz koje je trebala izići plaća za naš otkup.
Nato je čuo riječi: Nosi se od mene, sotono; nije ti na pameti što
je Božje, nego što je ljudsko. Ipak, nešto ranije, zbog priznanja:
Ti si Krist, Sin Boga živoga, rekao mu je: Blago tebi, Šimune,
sine Ivanov, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na
nebesima. Najprije blago tebi, a potom sotono. Zašto blago? Ne
po sebi: Ne objavi ti to tijelo i krv, nego moj Otac. Zašto sotona?
Po čovjeka i u čovjeku: Ne govoriš po Božju, nego po ljudsku.
Ovaj Petar, koji je Gospodina ljubio i za nj bio spreman umrijeti,
slijedio ga je; stvar se odvijala kako je nagovijestio liječnik, a
ne kako je umišljao bolesnik. Upitan od sluškinje, zanijekao je
jednom, dvaput, tri puta. Kad ga je Gospodin pogledao, gorko je
zaplakao, osušio suze pobožnosti i ljage zatajenja.
Uskrsnu Gospodin i ukaza se učenicima; Petar vidi živa
onoga za koga se bojao da će umrijeti; vidi ne ubijena Gospodina,
nego u Gospodinu ubijenu smrt. Dokazom samoga Gospodnjeg
tijela uvjeren da se smrti ne treba toliko bojati, uči ljubiti; sada
treba ljubiti, treba ljubiti sada što je vidio Gospodina živa premda
bijaše mrtav; treba ljubiti sa sigurnošću; sa sigurnošću jer sada
ga je trebao slijediti. Zato Gospodin veli: Petre, ljubiš li me?, a on
će: Ljubim te, Gospodine; a Gospodin će: Ne želim da ti umreš
za mene jer me ljubiš; to sam već ja učinio za tebe. Što ćeš onda
učiniti za mene, budući da me ljubiš? Pasi moje ovce. I to kaže
dva, odnosno tri puta, da tri puta ispovijedi ljubav, kao što ga je
strah triput zanijekao. Promotrite, razumite i naučite. Pitanje je
jedino: Ljubiš li me? I odgovor je samo: Ljubim te. Nakon odgovora
slijedi: Pasi moje ovce. Preporučivši ovce Petru, nagovješta mu
muku i veli: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo
si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke, i drugi će te opasivati i
voditi kamo nećeš. A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću
proslaviti Boga. Shvatite da je spremnost umrijeti za Gospodnje
stado dio službe napasivanja njegova stada.
Pasi moje ovce: povjerava li ovce nekome tko je sposoban
ili tko je nedovoljno sposoban? Prvo, koje ovce povjerava? Ne
ovce kupljene novcem, zlatom ni srebrom, nego krvlju. Kad neki
gospodar svoje ovce povjerava nekom sluzi, zacijelo se pita ima
li sluga kakvu protuvrijednost kojom bi jamčio za njegove ovce
pa kaže: ako moje ovce izgubi, rasprši ili pojede, ima li čime
to nadoknaditi. Svoje bi, dakle, ovce povjerio sposobnom sluzi
i tražio bi novčanu protuvrijednost za ovce koje je on novcem
kupio. Ali Gospodin Isus Krist, koji povjerava ovce koje je kupio
krvlju, prikladnost sluge želi vidjeti u prolijevanju krvi, kao da
je rekao: Povjeravam ti svoje ovce. Koje ovce? One koje kupih
krvlju. Za njih sam umro. Ljubiš li me? Umri za njih. Čovjek,
ljudski sluga, vratio bi novac za upropaštene ovce: Petar je dao
krv za sačuvane ovce.
(In Matthaeum, 77, 6)
Dokaz ljubavi
Kad bi bio jedan čovjek koji posti, koji živi u čistoći, koji
naposljetku sažežen plamenom podnese i mučeništvo, te kad bi
bio drugi koji mučeništvo odgađa radi izgrađivanja bližnjega, i ne
samo da mučeništvo odgađa, nego čak s ovog svijeta i ode, a da ga
ne podnese: koji bi od ove dvojice po odlasku s ovog svijeta dobio
veću slavu? Nema potrebe za dugom raspravom ni rječitim govorom
da bi se odlučilo, budući da sveti Pavao iznosi svoj mišljenje
veleći: “Umrijeti i biti s Kristom je mnogo bolje, ali je ostati u tijelu
potrebnije radi vas” (Fil 1, 23-24). Ne vidiš li kako Apostol izgradnju
bližnjega pretpostavlja umiranju da bi se prispjelo Kristu? Doista,
nema boljeg sredstva da bi se bilo s Kristom od vršenja njegove
volje, a njegova volja nije ništa, ne želi ništa kao dobro bližnjega...
“Petre” – veli Gospodin – “ljubiš li me? Pasi ovce moje” (usp. Iv 21,
15) i trostrukim pitanjem koje mu Krist upravlja jasno pokazuje
da je napasivanje ovaca dokaz ljubavi. To pak nije rečeno samo
svećenicima, nego svakome od nas, koliko god povjereno nam
stado bilo maleno. Zapravo, makar bilo maleno, ne smije ga se
zanemariti jer “Otac moj” – veli Gospodin – “ih ljubi” (usp. Lk 12, 32).
Svatko od nas ima jednu ovcu. Pazimo da je vodimo na prikladne
pašnjake. Čim se digne sa svoga ležaja, ni riječima ni činima čovjek
neka ne traži ništa drugo doli da svoj dom i svoju obitelj učini što
bogoljubnijom. Neka se žena pokaže dobrom gospodaricom kuće,
ali još prije toga neka joj mnogo važnija briga bude da cijela njezina
obitelj čini i vrši ona djela, koja se odnose na nebesko kraljevstvo.
Naime, ako se u zemaljskim stvarima prije obiteljskih interesa
brinemo da platimo javne račune kako ne bismo zanemarujući ih
bili uhićeni, privedeni na sud i osramoćeni, s većim razlogom u
duhovnim stvarima činimo tako da platimo prvenstveno ono što
dugujemo Bogu, kralju svemira, kako ne bismo bili bačeni tamo
gdje je škrgut zubâ.
Tražimo, nadalje, one kreposti koje nam s jedne strane
priskrbljuju spasenje, a s druge su strane veoma korisne
bližnjemu. Takvi su dobročinstva i molitve; štoviše, molitva od
dobročinstava dobiva snagu i krila. “Tvoje molitve i dobročinstva”
– veli Pismo – “uziđoše pred Boga kao žrtva podsjetnica” (Dj
10, 4). Ali ne samo molitva, nego i post od dobročinstva dobiva
učinkovitost. Postiš li bez dobročinstava, tvoj čin ne može biti post
i postaješ gori od izjelice i pijanice, toliko gori koliko je okrutnost
gora od grijeha proždrljivosti. Ali zašto govorim o postu? Makar ti
živio uzdržljivo, makar sačuvao djevičanstvo, ako ga ne popratiš
dobročinstvima, ostaješ izvan svadbene dvorane. S čime se može
usporediti djevičanstvo koje zbog svoje izvrsnosti nije zakonski
naloženo ni u Novom zavjetu? Pa ipak, i ono biva odbačeno, ako
nije povezano s dobročinstvom. Ako su, dakle, djevice otjerane
jer ga nisu živjele s velikodušnošću, tko bi onda mogao zadobiti
oproštenje, ako zanemaruje dobročinstva? Zacijelo nitko.
Dakle,
tko ne vrši dobročinstava, zasigurno će propasti. Naime, ako u
ovozemaljskim stvarima nitko ne živi samo za sebe, nego obrtnik,
vojnik, ratar i trgovac obavljaju djelatnost koja doprinosi općem
dobru i zajedničkoj koristi, to se još više mora obistiniti u duhovnim
stvarima. Istinski živi samo tko živi za druge. Tko, naprotiv, prezire
druge i ne brine se za njih, nego živi samo za sebe, beskoristan je,
nije čovjek i ne pripada ljudskom rodu. Možda ćeš mi sada reći:
Moram li onda zanemariti svoje stvari, da bih se brinuo o tuđima?
Ne, nije moguće da onaj tko vodi računa o bližnjemu zanemari
vlastite stvari. Tko traži probitak bližnjega nikome ne šteti, gaji
sućut prema svima i pomaže već prema vlastitim mogućnostima,
ne vara, niti si prisvaja ono što pripada drugome, ne svjedoči lažno,
usteže se od poroka, prigrljuje krepost, moli za svoje neprijatelje,
čini dobro onome tko mu nanosi zlo, nikoga ne vrijeđa, ne ogovara
čak ni kad je na tisuće načina oklevetan, nego radije ponavlja
Apostolove riječi: “Tko je slab, a da i ja ne budem slab? Tko se
salbažnjuje, a ja da ne izgaram?” (2Kor 11, 29). Naprotiv, tražimo li
svoj probitak, njega neće slijediti probitak drugih.
Uvjereni, dakle, s onim što je rečeno da se ne možemo spasiti
ako nam nije stalo do općeg dobra, i imajući u vidu primjer sluge
koji bijaše udaljen (usp. Mt 24,48-51) i onoga drugog što je u zemlju
skrio talent (usp. Mt 24,48-51), izaberimo ovaj drugi put pa ćemo
zadobiti i vječni život, što želim da svi mi postignemo milošću i
ljubavlju Isusa Krista, našega Gospodina.
(Comentarium in Ioannem, 123, 5)
Ljubiš li me?
Ponajprije, Gospodin pita Petra ono što je već znao. Pita, i to
ne samo jednom, već po drugi i treći put ljubi li ga Petar, i isto
toliko puta od Petra čuje odgovor da ga ljubi; i isto toliko puta
ne povjerava mu ništa drugo nego zadaću da pase njegove ovce.
S njegovim trostrukim odricanjem slaže se trostruka ispovijest
ljubavi, tako da njegova riječ ne bude manje poslušna ljubavi nego
što je bila pokorna strahu, te da svjedočanstvo njegova glasa ne
bude manje izričito pred životom, nego što je bilo pred prijetnjom
smrti. Neka, dakle, napasivanje Gospodnjega stada bude potvrda
njegove ljubavi, kao što je odricanje od pastira bilo dokaz njegova
straha.
Oni koji napasuju Kristove ovce s namjerom da ih prisvoje,
neka uvide da ljube sami sebe, a ne Krista; neka uvide da ih vodi
žudnja za slavom, moći, novcem, a ne ljubav koja samo želi slušati,
pomagati i svidjeti se Bogu. Protiv takvih bdije riječ Gospodnja tako
uporno ponavljana, protiv onih istih koji su izazivali Apostolovo
jadanje, jer su tražili vlastitu slavu, a ne slavu Krista Isusa (usp.
Fil 2, 21).
Što zapravo znače riječi: “Ljubiš li me”? Pasi ovce moje”? Kao
da Gospodin njima veli: Ako me ljubiš, ne snuj ovce napasivati za
vlastiti probitak; moje ovce pasi kao moje, a ne kao da su tvoje; u
njihovu napasivanju traži moju slavu, a ne svoju; nastoj utvrditi
moje kraljevstvo, a ne svoje; brini se za moj, a ne za svoj probitak,
ako ne želiš biti ubrojen među one koji u ova pogibeljna vremena
ljube sami sebe i koji stoga upadaju u sve ostale grijehe, koji po
sebi izviru iz takve ljubavi kao iz svoga počela. Rekavši: “Ljudi će
biti sebeljupci” Apostol nadodaje: “bit će srebroljupci, preuzetnici,
oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici,
bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici,
neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više
nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali su se odrekli njezine
srži” (2 Tim 3, 2-5).
Svi ti grijesi kao iz svoga vrela potječu od onoga što je Apostol
naveo kao prvo: “sebeljupci su”. S pravom, dakle, Gospodin pita
Petra: “Voliš li me?” i s pravom na njegov odgovor: “Da, ljubim te”
dodaje: “Pasi jaganjce moje”; i posve opravdano te riječi ponavlja tri
puta. Vidimo također na tom mjestu da je voljenje isto što i ljubav:
naime, treći i posljednji put Gospodin ne kaže: “Voliš li me” nego
pita “Ljubiš li me?”.
Ne ljubimo sami sebe, nego Gospodina: u napasivanju njegovih
ovaca tražimo ono što je njegovo, a ne ono svoje. Ne znam na koji se
neobjašnjiv način događa da onaj tko ljubi sama sebe, a ne Boga,
ne ljubi ni sebe, dok onaj tko ljubi Boga, a ne ljubi sama sebe,
zapravo ljubi i sebe. Onaj tko život nema sam od sebe, sebe ljubeći
umire: dakle sama sebe ne ljubi, tko za tu ljubav žrtvuje vlastiti
život. Onaj, naprotiv, tko ljubi počelo svoga života, toliko više sama
sebe ljubi ne ljubeći sebe, jer zanemaruje sebe da bi ljubio onoga od
kojeg potječe njegov vlastiti život.
Neka, dakle, oni koji napasuju Kristove ovce ne budu među
onima koji “ljube sami sebe”, da ih ne napasuju kao vlastite, nego
kao Gospodnje...
Svi ti i drugi slični grijesi, bilo da su zajedno prisutni u
istom čovjeku, bilo da svoj utjecaj vrše odvojeno jedni na neke
ljude, a drugi opet na druge, svi potječu iz istoga korijena, tj. iz
“sebeljublja”. To je pogibelj koje se moraju čuvati osobito oni koji
napasuju Kristove ovce tako da nikad ne traže svoj vlastiti, nego
Kristov probitak, niti da od ovaca, za čije je spasenje prolivena
Kristova krv, pokušavaju izvući zadovoljenje vlastitih žudnja.
U
onome tko pase njegove ovce ljubav prema Kristu mora toliko rasti,
da dosegne onaj duhovni žar koji će ga učiniti pobjednikom i nad
prirodnim strahom od smrti, tako da će taj znati umrijeti upravo jer
želi živjeti s Kristom. Naime, apostol Pavao nam veli da žarko želi
biti odriješen od tjelesnih spona kako bi se našao s Kristom (usp.
Fil 1, 23). On stenje zbog tereta ovoga tijela, ali ne želi biti svučen,
nego naprotiv, još preko ovoga obučen, tako da život iskapi ono što
je u njemu smrtno (2 Kor 5, 4).
(Comentarium in Ioannem, 65, 1-3)
Novi ljudi po novoj zapovjedi
Krist nam je, dakle, dao novu zapovijed rekavši da ljubimo
jedni druge kao što nas je on ljubio. Ta nas ljubav obnavlja
kako bismo postali novi ljudi, baštinici Novog zavjeta, pjevači
nove pjesme. Ta je ljubav, braćo, obnovila i pravednike drevnih
vremena, patrijarhe i proroke, kao što je kasnije obnovila i blažene
apostole. Sada obnavlja sve narode i čitav ljudski rod koji je raširen
diljem zemlje, i sjedinjujući ga tvori samo jedan novi narod, tijelo
nove Zaručnice jedinorođenoga Božjeg Sina, o kojoj Pjesma nad
pjesmama veli: “Tko je ta što se diže blistajući od sjaja?” (Pj 8, 5,
prema Septuaginti). Ona blista sjajem jer je obnovljena: čime, ako
ne novom zapovijedi? Evo zašto su njezini udovi brižni jedni prema
drugima pa ako jedan trpi, svi s njime trpe; ako je jedan proslavljen,
s njime se svi ostali raduju (usp. 1Kor 12, 25-26). Oni slušaju i
vrše ono što Gospodin veli: “Novu vam zapovijed dajem, da ljubite
jedni druge”, ali ne kako se ljube oni koji traže propadljivo, ni kako
se ljube ljudi ukoliko su iste ljudske naravi, nego kako se ljube oni
koji su sinovi Svevišnjega i koji teže postati braćom njegova jedinog
Sina, koji se međusobno ljube ljubavlju kojom ih je on ljubio, koja
će ih dovesti do postizanja onog cilja gdje će on zadovoljiti sve
njihove želje u izobilju sviju naslada (usp. Ps 103, 5).
Dakle, svaka
će želja biti zadovoljena, kad Bog bude sve u svima (usp. 1Kor 15,
28). Takav cilj neće imati kraja. Tamo gdje nitko ne može prispjeti
ako prije nije umro za ovaj svijet, ali ne običnom smrću u kojoj duša
napušta tijelo nego smrću izabranih, nitko ne umire. Ta smrt, dok
smo još u ovom smrtnom tijelu, uzdiže srce prema nebesima. O toj
smrti Apostol veli: “Ta umrijeste, i život je vaš skriven s Kristom u
Bogu” (Kol 3, 3). Možda je iz istog razloga napisano: “Ljubav je jaka
kao smrt” (Pj 8, 6).
Zahvaljujući toj ljubavi, makar još bili utamničenici ovoga
propadljivog tijela, mi za ovaj svijet umiremo i naš je život skriven
s Kristom u Bogu; ili još bolje, ta ista ljubav naša je smrt za svijet,
a život je s Bogom. Doista, ako o smrti govorimo kad duša napušta
tijelo, zašto ne bismo govorili o smrti kad naša ljubav napušta ovaj
svijet? Ljubav je, dakle, uistinu jaka kao smrt. Što je jače od ove
ljubavi koja pobjeđuje svijet?
No, nemojte, braćo, misliti da je Gospodin rekavši: “Novu
vam zapovijed dajem, da ljubite jedni druge”, zaboravio onu drugu
zapovijed koja nam je dana, tj. da ljubimo Gospodina Boga svoga
svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. Može izgledati da je
on to zaboravio, ukoliko kaže samo: “da ljubite jedni druge”, kao da
prva zapovijed nema veze s onom koja nalaže da ljubimo “bližnjega
kao sebe samoga” (Mt 22, 37-40).
“Na te dvije zapovijedi” – reče Gospodin, kako pripovijeda Matej
– “svodi se sav zakon i proroci” (isto). No, za onoga tko dobro shvaća,
svaka od dviju zapovijedi nalazi se u onoj drugoj. Doista, tko ljubi
Boga, ne može Boga prezreti, kad on nalaže da se ljubi bližnjega;
i onaj tko bližnjega ljubi duhovnom ljubavlju, koga u njemu ljubi,
ako li ne Boga? To je ona ljubav oslobođena od svakoga zemaljskog
osjećaja, koju Gospodin pobliže označuje dodajući riječi: “kao što
sam ja vas ljubio”. Što je Gospodin u nama ljubio, ako ne Boga?
Ne stoga što bismo ga već posjedovali, nego da bismo ga mogli
posjedovati; da nas, kao što malo prije rekoh, dovede tamo gdje će
Bog biti sve u svima. U ovom se smislu s pravom kaže da liječnik
voli svoje bolesnike: što ljubi u njima, ako ne ono zdravlje što im ga
želi povratiti, a nipošto bolest koju se trudi odagnati?
Ljubimo, dakle, jedni druge i, koliko možemo, uzajamno si
pomažimo imati Boga u svojim srcima. Tu nam ljubav daruje onaj
koji nam govori: “Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni
druge” (Iv 13, 34). On nas je ljubio kako bi nas učinio sposobnima
da se međusobno ljubimo; ljubeći nas udijelio nam je da se grlimo
uzajamnom ljubavlju i kao udovi povezani jednim tako ljupkim
vezom, budemo tijelo toliko uzvišene glave.
“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali
ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35). Kao da je rekao: Oni što nisu
moji učenici osim ljudske naravi s vama imaju zajedničke druge
darove kao što su život, osjetila, razum i sva ona dobra koja su
vlastita i životinjama; oni imaju i dar poznavanja jezika, moć
dijeljenja otajstava i dar prorokovanja; dar spoznanja ili dar vjere,
sposobnost da siromasima razdijele sav svoj imutak, te da svoje
tijelo predaju da se za žrtvu sažeže u plamenu.
No, nemaju li
ljubavi, samo su cimbali što zveče: ništa su i svi ti darovi ništa im
ne koriste (usp. 1Kor 13, 1-3). Ne, dakle, po tim, mada izvrsnim
milostima, koje mogu biti udijeljene i onome tko nije moj učenik,
nego će “svi znati da ste moji učenici po ovome, budete li jedni za
druge imali ljubavi”.
(Écrits spirituels, sv. 1, str.67)
Hvalospjev beskrajno dobromu Bogu
Bože moj, ti si Dobrota u svome bitnom izvoru.
Ne primaš je ni od koga, ti je posjeduješ zajedno sa svojom biti;
ona je sama tvoja bit. Ti si dobar: takav kakav jesi; toliko koliko jesi;
tako dugo koliko jesi; ti si dobar odvijeka, uvijeke, vječno, nepromjenjivo,
beskrajno dobar. U tebi biti i biti dobar jedno je te isto:
Dobrota je tvoja bit i tvoja je bit sama Dobrota.
Svaka konačna dobrota dolazi od tvoje beskonačne Dobrote;
ona je njezin ogranak, potočić, kapljica. Ona je samo ono
što joj ti daješ da bude; ona jest samo ako ostaje povezana s tobom i prestaje čim prekine tu povezanost.
Sve me te konačne dobrote privlače. Volim ih, htio bih ih posjedovati,
težim za njima, a iscrpljujem se u tim nastojanjima, koja su najčešće neostvariva.
A kad se i ostvare, ostavljaju me jednako praznim i žednim, dok pritom
zanemarujem Stvarnost bez granica, koja me jedina može ispuniti i koja mi se nudi.
Pa ipak, u tim mješovitim oblicima želim i tražim tebe.
Volim ih jedino zato što mi predstavljaju nešto od tvoje jedine istinske dobrote.
Ti si jedini uistinu ljubljen i željen; i gibanje bića,
koje proizlazi iz te želje, prestalo bi kad bi ti prestao biti Dobro koje se daruje.
Jer dobrota je darivanje sebe. Beskonačna Dobrota cjelovito je darivanje
sebe, bez granica, bez pridržaja, bilo u trajanju, bilo u prostoru,
bilo u priopćavanju onoga što ima i onoga što jest.
Dobrota se daruje kao što sunce sja, zrači i rasvjetljuje; grije kao oganj,
razlijeva se kao izvor. A ti si ta Dobrota, taj Dar samoga sebe,
to Svjetlo, ta Toplina, taj razliveni Izvor.
Ti si me postavio pred svoje lice, mene, prazno, hladno, tamno, sebično
stvorenje, da prema sposobnosti svoga bića primam tvoju bit,
koja je sve i koja me želi ispuniti sobom.
(Elucidatio in Passionem Domini nostri Jesu Christi, Praefatio. Opera omnia, sv. 3, str. 225–228)
On nas je prije uzljubio…
Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što Krist za nas umrije dok još bijasmo grešnici
(usp. Rim 5, 8). […] Toliko nas je ljubio da nas je uzljubio dok još bijasmo njegovi neprijatelji
te nam iskazao neizmjernu dobrotu. Neprijatelj si bio, o čovječe, kada te je Bog prvi uzljubio.
Ne možeš reći: uzljubio me zbog ovoga ili zbog onoga. Bio si neprijatelj, nisi poznavao Boga,
nisi ljubio, a on te ipak uzljubi. Ako ga sada ljubiš, ljubiš ga zato što je on prije ljubio
tebe, onda kad ti njega još nisi ljubio.
Besplatna je, dakle, milost Božje ljubavi, jer Bog ljubi besplatno: ljubi prvi i ljubi one
koji njega ne ljube, to jest one koji su još neprijateljski raspoloženi, buntovni i podložni grijesima.
Promotri i odvagni veličinu ljubavi kojom ti je pritekao u pomoć dok si bio na putu propasti.
Bio si u tamnici, osuđen na smrt, neposredno pred izvršenjem kazne — a Bog je poslao svoga
Sina i na njegova pleća stavio tvoje grijehe: Sin, po kojemu te je htio izbaviti od smrti,
pohitao je i dragovoljno se predao u smrt — za tebe.
Ocu je bilo mrsko da te kazni […] — jer te je ljubio; toliko mu je bilo mrsko, toliko mu je
teško bilo da te prepusti propasti, kako si zaslužio, da je umjesto tebe predao u smrt svoga Sina.
Bilo mu je mrsko, ponavljam, da te prepusti propasti. Zašto mu je bilo mrsko?
Jer te je ljubio, jer te je htio sačuvati. I zato je na svome Sinu kaznio ono
što si zaslužio ti, zli slugo. […]
Bog je, dakle, vidio bijedu ljudskoga roda, sažalio se i poslao svoga Sina da
postane čovjekom i ostane Bog, čuvajući obje naravi, božansku i ljudsku; tako
da po jednoj naravi bude Onaj koji može, a po drugoj onaj koji mora dati zadovoljštinu.
Božja je Riječ, dakle, sišla u krilo Djevice i postala tijelom da bi imala trpnu narav
kojom će dati zadovoljštinu za nas. […] Sam je Bog došao k tebi, postao čovjekom da
bude ranjen zbog tvojih grijeha, satrt zbog tvojih opačina; da sam bude izudaran
kako bi te njegove modrice izliječile; da preda svoju dušu u
smrt kako bi tebi pribavio život vječni. […]
Taj lijek, to ozdravljenje pripravio nam je preblagi Isus, naš Gospodin i Spasitelj,
Krist — svojom mukom. Njegova nam se snaga ponajprije priopćuje u krštenju,
a zatim i u sakramentu ispovijedi. To je bio i najprikladniji način našega pomirenja i otkupljenja,
koje nam je izvojevao Božji Sin kada je radi nas postao čovjekom — svojom mukom i prolijevanjem svoje krvi. […]
(Écrits spirituels, sv. 1, str.70-71)
Hvalospjev Životu
[…] Ti, naime, nisi htio zadržati za sebe ono zajedništvo koje sjedinjuje Trojstvo u jedinstvenom i
beskrajnom krilu. Ti ga izlijevaš na nas. To je voda koja struji u život vječni (usp. Iv 4, 14).
Iz nje pritječu rijeke koje teku u nutrini duša što primaju Duha Svetoga i dršću na lahoru Ljubavi
(usp. Iv 7, 37–39).
To zajedništvo vrlo snažno udara na zatvorena vrata onih duša koje ga odbijaju;
katkad ta vrata gotovo i razbija svojim udarcima, obarajući svaki otpor. Katkad dugo čeka prije nego
što preplavi sve sile; nečujno se prikrada kroz gore, brežuljke i tvrde stijene; jedva ga zamjećuješ;
šikara prikriva njegovo tiho gibanje; a ipak se približava, ako može; pripravlja sebi korito,
isprva tijesno i osporavano, a zatim sve šire i ispunjeno do ruba.
Čudesno otajstvo, u koje nastojim proniknuti ovim usporedbama! Stvarnost stvarnija,
meni bliža, meni prisnija od ovih stvarnosti s kojima je uspoređujem; a ipak je teško postajem svjestan,
jer sam skliznuo u osjetilno područje, dok je ona duhovna. Ipak je sve bolje zamjećujem dok je slijedim
pogledom svoje duše, izoštrenim željom koja je već neka ljubav, a koju je mogla probuditi jedino
beskrajna Ljubav, nazočna u meni.
Svijet je pun te Ljubavi. Ona je toplo svjetlo koje svijetli, grije i oplođuje;
ona je sunce koje to svjetlo širi i daruje. Ovdje smo poput svih stvorenja koja rasvjetljuje i
oživljuje tvarno sunce — pred tim svjetlom koje oživljuje duše. Potrebno je samo širom otvoriti prozore,
i ono nas zahvaća poput vala. Zraka prodire, rasvjetljuje, sve pokazuje u novome svjetlu.
Čini se kao da izlazi sunce: sve se odijeva ljepotom, sve se pomlađuje i pokazuje kao preporođeno.
(Sermones de tempore, Dominica XVIII post SS. Trinitatem, Sermo. – Opera omnia, sv.1, str.616–617)
…u iskrenome prijateljstvu s Bogom
[…] — Tjelesna ljubav mrzi suparnika, jer hoće sama ljubiti i biti ljubljena.
Zato zavidi drugima koji ljube zajedno s njom. Drukčije je pak s ljubavlju prema Bogu.
Jer tko god izabere Boga, ne želi ljubiti sam, nego svakoga koga može potiče, savjetuje,
navodi i poziva da radije ljubi Boga. Na radost i veselje mu je da mnogi zajedno s
njime ljube Boga,
jer zna da zbog toga sam nije nimalo zakinut i da ga zbog toga Bog ne ljubi ništa manje.
— Tjelesna ljubav ne može podnijeti da bi itko bio ljubljen više od nje.
Nasuprot tomu, ljubav prema Bogu — premda Boga ljubi iznad svega — lako podnosi da
se drugome dade prednost glede darova, milosti pa i same ljubavi. Ponavljam: mogu
podnijeti da Bog nekoga drugoga ljubi više nego mene. Jer znam da je Bog pravedan
i da ne može drukčije nego pravedno postupati; da se nikomu ne čini nepravda ondje
gdje smo svi slabi radnici, gdje živimo samo kao sinovi osuđeni na smrt, i gdje nas
jedino Božje milosrđe održava.
— Tjelesna ljubav ne podnosi da bude prezrena ili zapostavljena ili da se
drugima daje prednost. Naprotiv, ljubav prema Bogu, jer ne traži ništa drugo doli
Boga, imajući pred očima njegovu uzvišenost i vlastitu neznatnost, niti se čudi
niti se vrijeđa ako je prednost dana drugima. Dostatno joj je, štoviše utješno
joj je, da bude pribrojena i uvrštena među Božje prijatelje, pa makar bila
neznatnija od drugih ili čak najneznatnija među neznatnima.
— Ljubav prema Bogu razlikuje se od ljudske ljubavi i po ovome: ljubav prema Bogu,
to jest onaj koji ljubi Boga, uvjeren je da je ljubljen i da ne može izgubiti prijateljstvo
ljubljenoga Boga osim vlastitom krivnjom. Jer Bog nikada ne napušta onoga koji ga ljubi —
osim ako ga ovaj sam ne napusti. Nikada se neće udaljiti od prijatelja dok ga ovaj sam
ne istjera i s prijezirom ne odbaci. […] Zato nema boljega, nema slađega, nema vjernijega,
nema postojanijega, nema sigurnijega, napokon nema sretnijega prijateljstva od
onoga koje je u Bogu.
Samo za tim prijateljstvom težite, sinovi, samo to ljubite. Sretni ste vi
koji ste u prijateljstvu s Bogom, koji živite u njegovoj milosti. Radije
ostavite i odbacite svako stvorenje nego da se zamjerite Kristu ili da
zanemarite ljubav prema Kristu. U svemu mu dajte prvenstvo. Dokle god
budete ustrajali u prijateljstvu s njime, neće vam moći nauditi ni đavao
ni čovjek ni sav svijet. […]
(Sermones de tempore, Dominica XIII post SS. Trinitatem, Sermo. – Opera omnia, sv.1, str.560–562)
Ljubi svim srcem
„Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni? … Ljubi Gospodina
Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim…”
(Lk 10, 25.27).[…]
Boga valja ljubiti na tri načina.
Prvo, treba ga ljubiti posvema, ili, kako je gore rečeno, svim srcem.
A ti ćeš možda reći: što znači ljubiti Boga posvema ili svim srcem?
Ako valja odgovoriti s obzirom na ovaj život, kako se ovdje može izvršavati ta zapovijed,
reći ćemo: ljubi Boga tako da tvoje srce ni prema kojoj stvari ne bude sklonije nego prema
Gospodinu, Bogu tvojemu.
Ta je ljubav nužna za postignuće spasenja; ako je u tebi,
dostatna je za spasenje, ali nije dostatna za savršenost. S obzirom pak na stanje u
nebeskoj domovini: ondje su svi pokreti duše, sve duševne moći i sve što god je u
čovjeku uronjeni u Boga, tako da ništa nije izvan Boga, nego je sve u Bogu.
Ali netko bi mogao prigovoriti: kako to da ne smijem uživati u jelu, piću i drugim
stvarima kojima se nije moguće služiti bez neke naslade? Htio ili ne htio — ako sam gladan,
godi mi hrana, pa makar to bio samo suhi kruh. Na to odgovaram: ako ti prija hrana ili što
drugo što nam je dopušteno, još nisi u pogibli, sve dok ne tražiš samu nasladu.
Bog nije zapovjedio da nam hrana ne bude ugodna; nego je zapovjedio da u stvorenju
ne tražimo druge naslade osim one koja je od Boga — bilo u Bogu bilo poradi Boga.
Jedno je osjećati nasladu, a drugo ljubiti; jedno je dopuštati, a drugo tražiti nasladu.
[…] Nije ti, naime, rečeno da ti nijedna stvar ne smije biti ugodna, nego da ti nijedna
stvar ne smije biti jednako ili više ugodna nego Bog.
A to valja razumjeti razumno. Mnoge nas stvari bez pogibli raduju više nego Bog,
na primjer otac, majka, žena ili djeca; ali to vrijedi s obzirom na tjelesni osjećaj,
a ne s obzirom na razumski sud. Jer premda ti je tvoja žena, s obzirom na osjet
tjelesne ili osjećajne ljubavi koju osjećaš, slađa srcu od Boga, ipak u tvome
srcu nije izvrsnija s obzirom na razumnu ljubav — ako bi ti, naime, tisuću puta
radije uvrijedio tisuću žena negoli jednoga jedinoga Boga. Istina je, međutim, da ta
ljubav prema stvorenjima, premda nije protivna Bogu, silno priječi čistu ljubav prema Bogu.
Jer ljubav prema Bogu nije čista dokle god joj je primiješana još neka ljubav prema
stvorenjima koja nije poradi samoga Boga. Perce ne može lako uzletjeti uvis dok je
uprljano ili natopljeno kakvim zemaljskim talogom ili blatom; ali će uzletjeti kad
bude oslobođeno i čisto od svake nečistoće i taloga. Zato sveti Augustin veli:
Manje te ljubi, Gospodine, onaj tko uz tebe ljubi još nešto što ne ljubi poradi tebe.
Stoga ljubav prema Bogu valja obrezati od svake druge ljubavi, kako čitamo u Petoj
knjizi Mojsijevoj: Gospodin, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce i srce tvoga potomstva
da ljubiš Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom, da bi
mogao živjeti (Pnz 30, 6). Bog hoće imati tvoje srce posvema; jer sveti Augustin veli:
Sav te hoće onaj koji te je svega stvorio. A komu ćeš svetije,
komu korisnije darovati svoje srce nego Bogu? […]
Drugo: Boga valja ljubiti vjerno — kao što je i on sam nas vjerno uzljubio. On je, naime,
tražio našu korist. A mi, budući da ne možemo tražiti njegovu korist, tražimo vjerno njegovu slavu,
njegovu naklonost i njegovu čast. To bi se moglo praktično izraziti ovako: Bog nas ljubi svom dušom,
jer nas je tako vjerno uzljubio svom svojom dušom da je radije dopustio odjeljenje svoje duše od
tijela nego razdvajanje naših duša od sebe. Zato nam naš Bog mora biti draži od života, tako da
u času nužne odluke moramo radije izgubiti život negoli Boga. Jer vjerna je ljubav jača od svake muke.
O toj vjernoj ljubavi govori Zaručnica:Jer ljubav je jaka kao smrt… (Pj 8, 6). Poradi Kristove ljubavi
valja, naime, prezreti, to jest podnijeti čak i smrt, da se tko ne bi otuđio od Krista.
O tome je govorio Pavao: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja ili tjeskoba ili progonstvo?
Ili glad ili golotinja ili pogibao ili mač? (Rim 8, 35). Tako će govoriti svi koji su vjerni Kristu. […]
Treće: vjerna ljubav ne sustaje. Neki govore: Umorili smo se na putovima opačine i propasti,
prođosmo pustinjama bez putova, a puta Gospodnjega ne upoznasmo (Mudr 5,7). Ali u ljubavi
prema Bogu nitko se ne može umoriti. Jer tko god ljubi Boga, ljubi ga manje nego što on
zaslužuje, ma koliko ga silno ljubio. Štoviše, što tko više ljubi, to mu se manje čini da ljubi.
Jer oganj božanske ljubavi nikada ne kaže: Dosta! (usp. Izr 30, 16). Augustin veli:
Onomu koji ljubi, briga ne da spavati. Doista mu ne da spavati: Ja spavam, ali srce
moje bdije, priznaje Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama (5,2). Ljubav u počinku postaje
još nemirnija. Počinak, to jest besposlica, za onoga koji ljubi jest muka.
Jer onaj koji je opijen kušanjem ljubavi raduje se svakomu poslu. Doduše,
često ga što i boli, ali toga ne osjeća; trudi se, a ne umara se;
izvrgnut je poruzi, a ne zamjećuje je. […]