Zlodusi
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da
liječe svaku bolest i svaku nemoć.
(Evanđelje po Mateju - Mt 10,1)
| Zlodusi | ||
| Hebrejski | שָׂעִיר | sa'iyr (saw-eer') |
| Grčki | Δαίμονες | Daímones |
| Latinski | Daemones | |
- 70 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 211 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 123 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Evanđelja po Luki : 48 puta
Pregled po imenima /nazivima zloduha :
| Asmodej | 2 |
| Azazel | 4 |
| Belijal | 3 |
| Belijar | 1 |
| Beelzebul | 7 |
| demon | 5 |
| đavao | 60 |
| Lilit | 1 |
| lažljivi duh | 6 |
| Legija | 2 |
| Satan | 14 |
| Sotona | 37 |
| Vrag | 4 |
| Zmaj | 12 |
| Zmija | 9 |
| Razni drugi zlodusi | 114 |
| Ukupno : | 281 |
| SZ | Petoknjižje | 17 |
| Povjesne knjige | 29 | |
| Mudrosne knjige | 12 | |
| Proroci | 12 | |
| NZ | Evanđelja | 123 |
| Djela apostolska | 12 | |
| Poslanice | 41 | |
| Otkrivenje | 35 | |
| Ukupno : | 281 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
ĐAVAO nije u shvaćanju kršćanske teologije samo
neka mitološka personifikacija zla u cvijetu, nego je
egzistentno biće, ali se ne smije shvatiti kao samostalni
protivnik Božji: on je apsolutno konačni stvor kojega je
zloća obuhvaćena moću, slobodom i dobrotom Božjom.
Učenje o đavlu nastupa u Pismu, kao i ono o demonima
uopće, kao naravni preduvjet i sastavni dio ljudskog
iskustva. Kao takvo naravno znanje, pravilno se usmjeruje to shvaćanje đavla objavom pobjede milosti Božje u
Isusu Kristu te ostvarenoga oslobođenja čovjeka od sviju
gospodstava, moći i sila koje treba nastaviti.
Ako je jasno
da to učenje o đavlu »izvana« ulazi u objavu na temelju
veoma proširenih naravnih iskustava, onda je lako
shvatljivo da shvaćanje đavla nosi sa sobom mnoge
povijesne izvankršćanske elemente.
Svedeno na svoj
sadržaj u kršćanstvu učenje o đavlu izriče: situacija prokletstva koju otkupljenje pretpostavlja i pobjeđuje
nastala je stvorenjskom slobodom koja prethodi individualnoj ljudskoj povijesti slobode. Ta je konačna
nadindividualna sloboda rastrgana (đavao od grč. diabolos = razbacivač, protivnik) i sukonstruirana
nejedinstvom ljudske povijesti.
Sve demonske borbe u nama nastaju
na osnovu tri glavna uzroka:
bilo iz našeg nehata,
ili iz naše gordosti,
ili iz zavisti demona.
Sv.Ivan Klimak (505.-606., pustinjak-monah na Sinaju )
U svim našim podvizima po Bogu,
demoni nam kopaju tri jame:
prvo, bore se da spriječe
izvršenje našeg dobrog djela;
drugo, kad pri prvom pokušaju pretrpe poraz,
trude se da bar ono što se čini ne bude učinjeno po Bogu;
pa kada, lopovi, i tu promaše,
tiho nam se prikradu
i hvale nas u duši našoj
kao ljude koji u svemu žive po Božjoj volji.
Prvoj napasti je neprijatelj briga
i razmišljanje o smrti;
drugoj - poslušnost i prezir samog sebe;
trećoj - neprestano prekoravanje samoga sebe.
Sv.Ivan Klimak ( 505.-606. , pustinjak-monah na Sinaju )
Kad demoni svladaju dušu,
i svjetlost uma pomrače,
u nama, jadnima, nema više
ni trezvenosti,
ni rasuđivanja,
ni saznanja,
ni obzira,
već samo ostaje tupost,
neosjetljivost, nerasuđivanje,
zasljepljenost.
Sv.Ivan Klimak ( 505.-606. , pustinjak-monah na Sinaju )
Demoni se planski povlače,
da bi nas načinili neobazrivima,
te da bi iznenada ugrabili bijednu dušu.
Znam i za jedno drugo povlačenje zvijeri:
do njega dolazi kada se duša
konačno navikne na grijeh.
To je nešto slično kao kada djeca,
naviknuta da se doje i odbijena od sise,
sisaju svoje prste.
Sv.Ivan Klimak ( 505.-606. , pustinjak-monah na Sinaju )
Demoni nas nagovaraju ili da griješimo,
ili, ako ne griješimo,
da osuđujemo one koji griješe,
kako bi, ubojice,
pomoću drugog isprljali prvo.
Sv.Ivan Klimak ( 505.-606. , pustinjak-monah na Sinaju )
U molitvi budi sabran;
ne izlazi iz sebe,
nego duboko zađi u svoje srce,
jer se demoni boje sabranosti
više nego lopovi pasa.
Sv.Ivan Klimak ( 505.-606. , pustinjak-monah na Sinaju )
Demoni su bolesni od zavisti
kada vide da se molimo,
i upotrijebit će sve moguće trikove
kako bi nas omeli u tome.
Tako bez kraja i konca pobuđuju naša sjećanja
nebi li nas uznemirili raznim mislima,
i pokušat će pobuditi sve vrste požuda u tijelu ,
samo da bi spriječili našu dušu
da se slavno uzdiže u Nebo
na svom putu prema Bogu.
Evargije Pontski (oko 346.-399.,učenik Grgura Nazijanskog )
Iz spisa Praktikòs 54 :
U iluzornim slikama, koje smo sanjali,
sami demoni, dok napadaju naš požudni dio,
omogućuju nam da vidimo susrete prijatelja,
domjenke prijatelja, ženske plesove i
druge slične predstve koje su predodređene
da nam osiguraju užitke.
I mi im idemo ususret,
ali u međuvremenu u tom dijelu
još uvijek osjećamo slabost i
strast se snažno otkriva.
Evargije Pontski (oko 346.-399.,učenik Grgura Nazijanskog )
Sotona svim silama nastoji zadobiti
duše koje pripadaju Kristu.
Ne žalimo truda, otrgnimo ih od Sotone i
vratimo ih Bogu.
Sv.Sebastijan, mučenik (256.-287.)
Đavao koga ne zanima
ništa manje od našeg uništenja,
nikad ne prestaje povećavati oluju
kako bi nas njome svladao ako može.
Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj (347.- 420.)
Iz spisa Poslanica 125 Ad Rusticum:
Radi neki posao,
da te đavao uvijek nađe zaposlenim...
Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj (347.- 420.)
Đavlu i njegovim pristašama
otvorena vrata pruža svijet.
Dakako ne priroda kao takva,
već oni koji žive, razmišljaju,
osjećaju i djeluju u duhu svijeta.
Oni postaju u sebi zli,
trpe što su drugi dobri i
zato ih progone gdje god stignu.
Često djeluju skriveno ali zato sliče zmiji
koja je u sebi podla i čeka svoj trenutak.
Služe se stvarima koje često
ne zapinju za oko i izgledaju u sebi bezazlene,
koji put čak i dobre,
bučni spektakli, to jest zabave, provodi, moda...
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski , prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Male grijehe đavao predstavlja beznačajnim,
jer drugačije čovjeka
ne bi mogao uvući u veće zlo.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa 200 poglavlja o duhovnom zakonu, 45:
Onaj tko se moli za one koji mu nanose nepravdu,
pobjeđuje demone.
Onoga, pak, koji im se suprotstavlja,
ranjavaju demoni.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
"I nečisti demoni usađuju i raspaljuju strasti,
uzimajući za suradnika našu nemarnost.
Njih, pak, umanjuju sveti anđeli,
pokrećući nas na vršenje vrlina."
Sv. Maksim Ispovjedaoc , monah (umro 662.)
Kad god se demoni stišaju u vašem životu,
to je loš znak;
to znači da se sprema nevolja,
da gadno djeluju u nekom području vašeg života,
a da toga niste svjesni.
o.Chad Ripperger, prezbbiter, egzorcist (1964.)
Iz spisa Mistični život milosti:
Ne smije nitko težiti
za imaginativnim viđenjima ili nagovorima,
ili ih od Boga moliti.
Neurednom težnjom čovjek
potiče đavla da mu podmetne laž.
Jeronim Jaegen, sluga Božji, mistik (1841.-1919.)
"Konačna bitka između Gospodina i vladavine Sotone
voditi oko braka i obitelji.
Ne bojte se , jer svatko tko radi
za svetost braka i obitelji
uvijek će biti napadan i
naići na protivljenje u svakom pogledu,
jer ovo je odlučujuće pitanje.
Ipak, Gospa mu je već satrla glavu“.
Lucija dos Santos, svetica, vidjelica iz Fatime (1907.-2005.)
Iz Dogm. konst. Lumen gentium, 16:
No ljudi su se, obmanuti od Zloga,
češće gubili u svojim mislima te su
Božju istinu preokrenuli u laž
tako da su više služili stvoru nego Stvoritelju
ili se pak, živeći i umirući u ovom svijetu bez Boga,
izlažu krajnjem očaju.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz Past. konst. Gaudium et spes, 13:
Čovjek je u samom sebi podijeljen.
Zbog toga je sav život ljudski,
i pojedinaca i skupina,
označen dramatičnom borbom između dobra i zla,
između svjetla i tame.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz Past. konst. Gaudium et spes, 37:
Svu ljudsku povijest prožimlje
teška borba protiv moći mraka.
Ta borba, koja je započela već od početka svijeta
trajat će po riječi Gospodnjoj
sve do posljednjega dana.
Ubačen u tu borbu,
čovjek se mora neprestano boriti
da prione uz dobro.
I jedino uz velike napore i
pomoć Božje milosti može
postići svoje unutarnje jedinstvo.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz Država (Politea) :
Nije dakle dobro biće uzrok svemu,
nego samo dobru jest uzrok, a zlu nije. (…)
Dobru je uzrok samo Bog,
a zlu treba nešto drugo tražiti kao uzrok
a ne Boga.
Platon, starogrčki filozof (428. pr. Kr. - 347. pr. Kr.)
Iz LACTANTIUS, The Divine Institutes :
Demoni su izumitelji astrologije,
proricanja sudbine,
vračanja, pitijskih proročica,
nekromancije i magije.
Laktancije, kršćanski pisac (240.-320.)
Iz LACTANTIUS, The Divine Institutes :
Koju vrijednost ima znak križa,
i koliku snagu ima, očito je,
jer su sva mnoštva demonâ izgnana i
natjerana u bijeg ovim znakom.
I on je osobno prije svoje muke
vlastitom riječju i zapovijedi
uznemiravao demone,
tako da sada imenom i znakom iste muke,
kada su mučeni i stavljeni u agoniju,
nečisti duhovi bivaju izgnani
iz tijela ljudi koja su zaposjeli,
priznajući da su demoni, i
pokoravajući se Bogu koji ih muči.
Stoga, što Grci mogu očekivati
od svojih praznovjerja i svoje mudrosti
kada vide da njihovi bogovi,
koji ne poriču da su ujedno i demoni,
bivaju pokoreni od čovjeka pomoću križa?
Laktancije, kršćanski pisac (240.-320.)
Iz Apologije :
A Isus je pak ime koje znači
‘čovjek’ i ‘spasitelj’.
Doista, kao što rekosmo, po volji Boga Oca
postao je čovjekom i rodio se
da spasi ljude koji u nj vjeruju
te da porazi demone.
U to se možete uvjeriti na temelju onoga
što vam se događa pred očima.
Naime, mnogi naši, kršćani,
izliječili su, a još i danas ozdravljaju
brojne opsjednute po čitavu svijetu,
pa i u vašemu gradu,
zaklinjući ih u ime Isusa Krista,
raspetoga pod Poncijem Pilatom;
oni demone koji su ljude opsjeli
uništavaju i odgone dok svi drugi zaklinjači,
čarobnjaci i vračari nisu bili u stanju ozdraviti ih...
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz Razgovor s Trifunom :
Naime, uvijek zazivamo Boga
da nas po Isusu Kristu očuva od demona
kojima je štovanje Boga strano,
a kojima smo se nekoć klanjali,
da bismo, po njemu se obrativši Bogu,
bili besprijekorni.
Mi ga zovemo pomoćnikom i otkupiteljem;
moći njegova imena demoni se boje
pa se danas u ime Isusa Krista,
[raspeta] pod Poncijem Pilatom,
upraviteljem Judeje, njih zaklinje i pokorava.
Svima je, dakle, očito
da mu je Otac dao takvu moć
da su demoni podvrgnuti njegovu imenu i
rasporedbi njegove muke i smrti.
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz Razgovor s Trifunom :
On je Gospodar sila [Isus] po volji Oca
koji mu je to udijelio.
On je od mrtvih uskrsnuo i uzišao na nebo,
kao što su iznijeli psalam i druga Pisma
koja su ga predstavili kao Gospodara sila,
a što se i sada, samo ako želite,
možete lako uvjeriti iz onoga
što vam je pred očima.
Naime, svakoga se demona zaklinje, pobjeđuje i
podlaže u ime ovoga Božjeg Sina i
prvorođenca svakog stvorenja, rođena od djevice,
koji postade čovjekom podložan patnji,
kojega je vaš narod razapeo pod Poncijem Pilatom,
koji je umro i od mrtvih uskrsnuo te uzišao na nebo.
Zapravo, ako zaklinjete u ime nekoga
od svojih kraljeva, pravednika, proroka ili patrijarha,
nijedan demon ne će biti pokoren dok,
ako netko od vas zaklinje
u ime Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva,
demon biva jednako pokoren.
Međutim (rekoh), vaši zaklinjači usvojenom vještinom,
kao i oni poganski,
čine zaklinjanja služeći se mirisima i čaranjima...
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz Autoliku (o naučavanju poganskih pjesnika):
I nehotice priznaju da ne znaju istine;
od demona potaknuti i nadahnuti
govorili su po njihovu naputku.
Doista, pjesnici Homer i Hesiod,
kako vele od muza nadahnuti,
govorili su po svojoj mašti i krivo,
ne po čistomu, nego po prijevarnomu duhu.
To je posve očito i iz toga
što se one koje demoni opsjednu
sve do danas zaklinje imenom pravoga Boga,
a ti zavodnički demoni priznaju
da su oni bili ti koji su u njima djelovali.
Osim ako su neki doživjeli prosvjetljenje uma
pa su katkada govorili ono
što se slaže s prorocima,
da sebi i svim ljudima posvjedoče
kako je Bog jedini gospodar…
Sv. Teofil Antiohijski, antiohijski patrijarh (II.stoljeće)
Iz djela Octavius :
Mnogi, čak i neki od vaših ljudi,
znaju sve te stvari koje sami demoni
često priznaju o sebi kad ih istjeramo iz tijela
mučenjem naših riječi i vatrom naših molitvi.
Sam Saturn, i Serapis, i Jupiter,
i bilo koji demoni koje štujete,
svladani od boli, progovore tko su;
i sigurno ne lažu na svoju štetu,
osobito kad je netko od vas prisutan.
Pošto sami priznaju za sebe da su demoni,
vjerujte im kada priznaju istinu o sebi;
jer kada ih se zaklinje jedinim i pravim Bogom,
ta bijedna bića protiv svoje volje drhte u njihovim tijelima,
ili najednom iskoče van, ili nestaju postepeno,
već kako vjera mučenoga pripomaže i
kako molitva iscjelitelja djeluje...
Minucije Feliks, kršćanski apologet (III. stoljeće)
Iz djela Apologetika o egzorcizmu :
Zato, sav autoritet i moć
koju imamo nad njima (demonima)
je od našega zazivanja Kristovog imena
te podsjećanja na muku kojom im Bog prijeti
po rukama Krista kao sudca,
a koja će ih jednoga dana zadesiti.
Bojeći se Krista u Bogu, i Boga u Kristu,
oni postaju podređeni Božjim i Kristovim slugama.
Na naš dodir i dah, uz podsjećanje,
ali i ostvarenjem njihove kazne vatrom suda,
te na našu zapovijed, pred vama, na javno poniženje,
protiv svoje volje i u boli,
napuštaju tijela u koja su ušli...
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
Iz spisa O duši o egzorcizmu :
Jer, kao što smo već naveli,
teško da postoji ljudsko biće
koje demon ne napastuje;
i dobro je poznato mnogima,
da prijevremene i nasilne smrti,
koje muškarci pripisuju nesrećama,
zapravo su uzrokovali demoni.
Ovu prijevaru zlog duha koji se skriva
iza preminule osobe, ako se ne varam,
možemo dokazati stvarnim činjenicama,
kada u slučajevima egzorcizma (zli duh)
ponekad kaže da je jedan od rodbine osobe koju opsjeda,
ponekad gladijator ili bestijarij , a ponekad bog;
uvijek kako bi napravio pomutnju i
ugasio istinu koju objavljujemo… (…)
Naposljetku, demon je, nakon pokušaja nadmudrivanja očevidaca,
pobijeđen pritiskom božanske milosti,
te protiv svoje volje priznaje svu istinu.
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
Iz spisa O priredbama :
Što je plemenitije
nego gaziti nogama po bogovima narodâ
– istjerivati zle duhove – liječiti
– istraživati božanske objave – živjeti Bogu?
To su zadovoljstva, spektakli, koji
odgovaraju kršćanima – sveto, vječno, besplatno.
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
Iz djela Protiv krivovjerja :
Prema rasporedbi darova i milošću
koju su dobili od Njega [Isusa],
njegovi pravi učenici čine djelâ
u Njegovo ime na dobrobit ljudi.
Neki od njih uistinu djelotvorno izgone demone,
tako da oni koji budu očišćeni od zlih duhova
često povjeruju te se pripoje Crkvi.
Drugi imaju vizije i predznanje
o budućim događajima, te prorokuju.
Drugi pak vraćaju zdravlje bolesnima
polažući ruke na njih.
I kao što smo već ranije rekli,
čak su i mrtve osobe vraćene u život
te su ostale s nama mnogo godina.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Adv.haer. III,23,3.
Vječni oganj u početku nije bio
pripravljen za čovjeka, nego za onoga
koji je čovjeka zaveo i naveo na grijeh;
za začetnika otpadništva i za anđele
koji su otpali zajedno s njim.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Adv.haer. IV,4,1.
Bog Otac je đavlu, začetniku pobune,
i anđelima koji su se pobunili s njim
pripravio vječni oganj, u koji će biti
poslani - kao što reče Gospodin -
oni stavljeni njemu s lijeva.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Adv.haer. V,26,2.
Iz Kristovih riječi i riječi njegovih
apostola jasno shvativši da je pripravljen
vječni oganj za njega, koji se vlastitom
voljom udaljio od Boga (...) grijeh
vlastitog otpada pripisuje onome koji
ga je stvorio, a ne vlastitoj slobodnoj
odluci, kao i prekršitelji zakona koji,
kada zbog toga trpe kaznu,
osuđuju zakonodavce a ne sebe same.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz djela Protiv Celza :
Apostoli bez pomoći čudesa
nikako ne bi mogli uspjeti u tome
da oni koji su čuli njihova nova naučavanja
napuste svoje narodne običaje te da prihvate
njihove po cijenu vlastitoga života.
I još uvijek se među kršćanima nalaze tragovi
istog Duha Svetoga koji se pojavio u obliku goluba.
Kršćani izgone zle duhove, iscjeljuju te
prorokuju buduće događaje prema volji Logosa.
Origen , prezbiter (185.-253.)
Iz djela Protiv Celza o pitijskim proročicama :
Ako je, dakle, pitijska proročica
izvan sebe kad prorokuje,
koji je to duh koji ispunja njezin um i
zamagljuje njezinu prosudbu s tamom,
ako se ne bi radilo o istim demonima
koje mnogi kršćani istjeruju
iz opsjednutih osoba?
I to, možemo primijetiti, ne čine
pomoću magije ili vračanja,
već samo molitvom i jednostavnim zaklinjanjima
koje najjednostavnija osoba može koristiti.
Većinom to čine nepismene osobe, te se tako
očituje milost koja je u Kristovoj riječi.
Ali se očituje i nemoć demonâ jer,
da bi ih se svladalo i izgnalo
iz tijela i duša ljudi,
ne zahtijeva se snaga i mudrost onih koji su vješti
u raspravama ili najviše učeni u pitanjima vjere.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa In Num.XIII,5.:
Zlodusi su i zaštitnici vračara:
vidi se, dakle, da su zli demoni ti
koji, zazvani od vračara, pomažu im
oko zla, no ne znaju činiti dobro.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa In Num.XXII,8.:
Iako su vrlo brojni,
zlodusi nemaju apsolutnu vlast nad kršćanima.
Štoviše, njihove napasti,
ako su prevladane, postaju sredstvom
pobjede od strane kršćana koji se
osnažuju u krepostima i primaju nagradu.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa In Num.XXII,8.:
No mislim da je učinjena osveta protiv
zloduha kada se jedan - kojega su oni
zaveli da se klanja idolima i koji se
obratio po riječi Gospodinovoj - klanja
Gospodinu: sam čin obraćenja provodi
osvetu protiv onoga koji je zavodio.
Na isti način, ako se netko koga su
zlodusi naveli da bludniči obrati na
čistoću, uzljubi čednost, oplakuje svoju
pogrešku, zloduh je zapaljen i ožegnut
suzama same pokore, i tako se provodi
osveta protiv začetnika zavođenja.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa In Joa. 1.17;12,7.:
Sotona, zmaj, stvoren je prije čovjeka
i nije bio zao.
Svojevoljno se udaljio od Boga,
a uzrok njegova pada bila je bahatost:
htio je biti kao Bog.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa In Num.XII,4.:
Ako je u evanđeljima nazvan "knezom
cijelog svijeta", ne smije se činiti
apsurdnim da je uspoređen sa Sihonom,
kraljem Amorejaca, ili također s bilo
kojim drugim kraljem pogana.
Nazvan je knezom svijeta ne zato
što je stvorio svijet, već zato što su
mnogi grešnici u ovome svijetu.
A budući da je on knez grijeha,
zbog toga je također nazvan knezom
svijeta, tj. onih koji se još,
dok napuštaju svijet, ne okreću Ocu.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz pisma Magnusu o egzorcizmu :
Ovo se isto događa i danas
kada je đavao bičevan,
pržen i mučen od egzorcista
ljudskim glasom i snagom Božjom;
i iako često kaže da će izići i
napustiti Božje ljude,
u tome često obmanjuje,
te čini ono što je faraon činio
istim lukavstvom.
Sv. Ciprijan, biskup i mučenik ( ? - 258)
Iz spisa Protiv pogana :
Jer da je Krist mrtav
ne bi mogao izgoniti demone i uništiti idole;
duhovi ne bi bili poslušni mrtvacu.
Ali ako se oni očituju izgovaranjem Njegova imena,
trebalo bi biti očito da nije mrtav;
pogotovo zato što duhovi
koji vide čak i ono što ljudi ne mogu,
ne bi mu bili poslušni da je mrtav.
Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (297.-373.)
Iz spisa Protiv arijanaca :
Pogledaj, davatelj Duha ovdje kaže
da izgoni demone po Duhu;
ali to je rečeno samo zbog njegovog tijela.
Jer čovjek po svojoj naravi
ne može izgoniti demone,
već samo po snazi Duha,
kao što je [Isus] kao čovjek rekao:
‘Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim demone’.
Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (297.-373.)
Iz spisa Život svetog Antuna Pustinjaka :
Ali kad je odlazio,
a mi smo ga otpravljali na njegov put,
došavši do vrata,
žena je iza nas povikala:
‘Ostani, čovječe Božji,
moju kćer je napao demon.
Ostani, molim te, da se i
ja ne ozlijedim od trčanja.’
A starac kada ju je čuo,
i kada smo ga zamolili, ostao je dobrovoljno.
Kad se žena približila,
dijete je bilo bačeno na zemlju.
Ali kad se Antun pomolio i
zazvao Kristovo ime, nečisti duh je otišao.
Majka je blagoslovila Boga, i svima
zahvalila.
Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj (297.-373.)
Iz Kateheza :
Čovjek još uvijek obučen tijelom
hrva se s mnogim žestokim demonima,
a često demon kojega mnogi ljudi
nisu mogli savladati željeznim lancima
pobijedio je čovjek samo riječima molitve,
snagom Duha Svetoga koja je u njemu,
a puki dah egzorcista postaje
vatra tom nevidljivom neprijatelju.
Moćnog saveznika i zaštitnika imamo od Boga;
velikog Učitelja Crkve,
moćnog prvaka u našu korist.
Ne bojmo se demonâ niti đavla,
jer moćniji je onaj koji se bori za nas.
Samo mu otvorimo svoja vrata,
jer on traži one koji su dostojni i
kome može darovati svoje darove.
Sv. Ćiril Jeruzalemski, crkveni naučitelj (313.-386.)
Iz spisa O blaženom životu :
(…) običaj je da se o nečistom duhu govori
na dva različita načina.
Jedan je kada izvana ulazi u dušu,
te remeti osjetila i unosi gnjev pojedincima.
Kako bi se to otklonilo,
oni koji su zaduženi za takve slučajeve
polažu ruke i vrše egzorcizam, odnosno,
izgone ga [nečistog duha] otklinjanjem uz božansku pomoć.
Ili pak, duša koja je na neki način ‘nečista’ –
što znači da je zaprljana porocima ili grijesima –
naziva se nečistim duhom.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa De Catechizandis rudibus, 18,30:
Đavao nije time nimalo naškodio Bogu
što je sam pao ili čovjeka zaveo na smrt.
Ni čovjek nije podnipošto umanjio istinu,
vlast ili blaženstvo svoga Stvoritelja
kada je po svojoj supruzi zaveden
od đavla vlastitom voljom pristao na
ono što je Bog zabranio.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa O zadaćama crkvenih ljudi :
Netko više odgovara službi čitača,
netko je bolji u pjevanju, a netko je pogodniji za
egzorciziranje onih koji su opsjednuti zlim duhom,
a netko je opet prikladniji
da bude zadužen za svete stvari.
Sve su to stvari koje bi svećenik trebao razmotriti.
On bi trebao dodijeliti svakomu dužnost
koja mu najbolje odgovara.
Sv. Ambrozije , biskup i crkveni naučitelj ( 337. - 397.)
Iz spisa De sacramentis :
Gospodin koji je oduzeo vaše grijehe i
oprostio vaše krivice,
kadar je očuvati vas protiv
zasjeda Đavla koji vas napada,
da vas neprijatelj,
koji je naviknut rađati krivnju,
ne iznenadi.
Tko se pouzdaje u Boga,
ne boji se Đavla.
‘Ako je Bog za nas, tko će protiv nas’ (Rim 8, 31).
Sv. Ambrozije , biskup i crkveni naučitelj ( 337. - 397.)
Morate imati ljubavi prema krštenim osobama
koje naknadno budu opsjednute
demonom zbog nekog poroka ili počinjenog grijeha,
koje svećenik ili đakon trebaju ustvrditi.
Ta stvar nije dopuštena ako biskup to ne odredi.
Sv. Inocent I, papa (378.-417.)
Iz spisa Statuta ecclesiae antiqua kanon 95. :
Kad je egzorcist zaređen,
neka primi iz biskupovih ruku knjižicu
[libellus] s riječima egzorcizama,
a biskup neka kaže:
‘Primi ih i zapamti ih.
Imaj vlast polaganja ruku nad opsjednutima,
bilo da su kršteni bilo da su katekumeni.
Statuta ecclesiae antiqua (V.stoljeće)
Iz spisa Franačka povijest o životu sv.Nicetija :
Sveti Nicetije,
koga je Sacerdo osobno izabrao,
postao je biskup.
Bio je upečatljiv zbog svoje svetosti i
kreposnog vladanja. (…)
Preminuo je nakon 22 godine biskupske službe.
A sada se u njegovoj grobnici,
među onima koji se dođu tamo pomoliti,
događaju velika čuda.
On pomoću ulja u lampi koja svakodnevno gori
u njegovoj grobnici vraća vid slijepima,
istjeruje zle duhove iz tijela opsjednutih,
paraliziranim udovima vraća zdravlje.
U naše vrijeme smatraju ga
izvorom pomoći svim nemoćnima.
Grgur Tourski, biskup, povjesničar (538.-594.)
Iz spisa Franačka povijest o životu pustinjaka Hospicija :
Mnogi su od njih bili opsjednuti demonima
te su neprestano vikali:
‘Sveti čovječe, najblaženiji čovječe,
zašto nas mučiš i pržiš na ovakav način?’
Položio je ruku na njih i izliječio ih.
Grgur Tourski, biskup, povjesničar (538.-594.)
Iz spisa Gelazijev sakramentar - otklevetne molitve :
Dakle, prokleti đavle,
spoznaj svoju osudu i daj čast
Bogu živomu i pravomu,
daj čast Isusu Kristu Sinu njegovu i
Duhu Svetomu te odstupi od ovoga Božjeg službenika
(ove Božje službenice),
jer se Bog i Gospodin naš Isus Krist
dostojao njega (nju) pozvati k
svojoj svetoj milosti i k studencu krštenja.
I nikada se ti, prokleti đavle, ne usudi
povrijediti ovo znamenje svetoga križa,
što ga mi dajemo na čelu.
Sv. Gelazije I, papa (V. stoljeće)
Iz spisa Gelazijev sakramentar - otklevetne molitve :
Zaklinjem te, nečisti duše,
Ocem i Sinom i Duhom Svetim,
da iziđeš i odstupiš od ove službenice Božje,
jer ti, prokleti osuđeniče, zapovijeda onaj,
koji je slijepcu od rođenja otvorio oči i
Lazara nakon četiri dana uskrsnuo iz groba.
Sv. Gelazije I, papa (V. stoljeće)
Iz spisa Gelazijev sakramentar - otklevetne molitve :
Zaklinjem te, nečisti duše, u ime Oca i
Sina i Duha Svetoga, da iziđeš i
odstupiš od ovoga službenika Božjeg,
jer ti, prokleti osuđeniče, zapovijeda onaj,
koji je nogama išao po moru i
pružio desnicu Petru, kad se topio.
Sv. Gelazije I, papa (V. stoljeće)
Iz spisa Dogma i navještaj :
Tko kao kršćanin vidi na djelu
ponore moderne egzistencije,
moć sedmerih demonâ, koji su se vratili u očišćenu i
praznu kuću i u njoj stvaraju nered,
zna da egzorcistička zadaća vjernika danas
ponovno počinje zadobivati onu nužnost
koja joj je pripadala na početku kršćanstva.
Zna da je na ovomu području dužan učiniti
svijetu tu uslugu i da zanemaruje svoju zadaću
kada pomaže demonima da se zavlače u onu anonimnost
koja je njihov najdraži element.
Benedikt XVI, papa
Iz spisa Dogma i navještaj :
Ako se pitamo je li đavao osoba,
trebalo bi ispravno odgovoriti
da je on ne–osoba, razgradnja, raspad osobe,
te mu je stoga svojstveno da nastupa bez lica.
Benedikt XVI, papa
Postoji veća tragedija od smrti:
pobjeda zla.
Sheen Fulton John, biskup, propovjednik, Sluga Božji (1895.-1979.)
Prije nego što može biti rupa u uniformi,
mora postojati uniforma;
prije nego što postoji smrt,
mora postojati život;
prije nego što postoji zabluda,
mora postojati istina;
prije nego što postoji zločin,
moraju postojati sloboda i zakon;
prije nego dođe do rata, mora biti mira;
prije nego što postoji Đavao,
mora postojati Bog,
protiv koga se pobunio Đavao.
Sheen Fulton John, biskup, propovjednik, Sluga Božji (1895.-1979.)
Iz knjige Grešnicima ulaz dopušten :
Ako se zaustavljamo samo
na svojim propustima i padovima,
đavao nas može uvaliti u
gorčinu koja prerasta u očaj.
Marko Kornelije Glogović, prezbiter, pavlin (1976.)
Iz knjige Što s đavlima i vračarskim urocima? :
Vračari, magovi, kartomanti, gatari,
parapsiholozi, mediji, iscjelitelji, itd..
uistinu posjeduju paranormalne moći,
no nemaju ovlaštenje Crkve,
koja jedina može pružiti Kristovo spasenje.
Odakle i od koga im dolaze
te izvanredne moći?
Nema sumnje:
dobivaju ih od kontakta sa zlodusima.
Isus je rekao :
"Tko nije samnom, protiv mene je, i
i tko samnom ne sabire, rasipa" (Mt 12,30..).
Raul Salvucci, prezbiter, egzorcist (1926.-2012.)
Iz knjige Što s đavlima i vračarskim urocima? :
Kad svećenik podlegne bijesu i ispadima,
znači da mu je sjeme
Sotonine oholosti i očaja
već ušlo u srce i okaljalo ga.
Tada valja reći:
"Rasrđeni egzorcist je poraženi egzorcist."
Raul Salvucci, prezbiter, egzorcist (1926.-2012.)
Najveći je uspjeh sotone
da potakne ljude da ne
vjeruju u njegovu egzistenciju.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz Audijencije na Trgu sv. Petra 15.11.1972. :
Koje su danas najveće potrebe Crkve?
Neka vas naš odgovor ne osupne
kao simplicistički ili kao
praznovjeran i nestvaran:
među najvećim potrebama Crkve
jest obrana od onog zla kojeg nazivamo Đavlom.
Zlo nije tek nedostatak, već djelovanje
izopačenog i izopačujućeg duhovnoga bića.
Jeziva stvarnost: tajanstvena i zastrašujuća.
Tko odbije tu stvarnost priznati kao istinitu,
izlazi iz okvira biblijskog i crkvenog učenja.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Govor-opća audijencija 23.02.1977.:
Riječ svijet u Novom zavjetu i kršćanskoj
asketskoj literaturi često poprima
zlokobno i negativno značenje, sve do
toga da se odnosi na vladavinu Đavla
nad zemljom i nad samim ljudima koje
zavodi i uništava Duh zla, nazvan
"knez ovoga svijeta" (usp Iv 14,30;
16,11; Ef 6,12).
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Insegnamenti..., XV:
Nikakvo čudo (...) ako se naše društvo
srozava (...) i ako nas Pismo oštro
upozorava da je 'sav svijet (u
lošijem smislu koji razmatramo) pod
vlašću Zloga' (1 Iv 5,19).
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Restite fortres in fide, 29.06.1972.:
Vjerujemo u nešto natprirodno što je ušlo
u svijet upravo da bi pomutilo, ugušilo
plodove ekumenskog Koncila, i da bi
spriječilo da Crkva propjeva himan radosti
što opet ima punu svijest o sebi.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Liberaci:
Poznajemo mnoge stavri o tome đavolskom
svijetu koje se tiču našeg života i cijele
ljudske povijesti.
Demon je u početku prve nevolje čovječanstva.
(...) Neprijatelj je broj jedan i
zavodnik u pravom smislu riječi.
Tako znamo da to mračno i remetilačko
Biće doista postoji te da i dalje
djeluje izdajničkim lukavstvom;
potajni je neprijatelj koji u ljudskoj
povjesti sije zablude i nesreće.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Liberaci:
Nije rečeno da je svaki grijeh izravno
uzrokovan đavolskim djelovanjem;
no jednako je tako istina da se onaj,
koji uz određenu moralnu strogost ne bdije
nad sobom,izlaže utjecaju mysterium-a
iniquitatis, kojega spominje sv.Pavao,
i problematičnom čini alternativu:
naše spasenje.
Zbog toga kršćanim mora biti budan i jak
borac, i ponekad mora pribjeći nekoj
posebnoj asketskoj vježbi da bi odagnao
određene đavolske provale.
Ipak za obranu od toga nevidljivoga
neprijatelja presudna je milost.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz knjige Đavao :
Kao što se Bog udostojao povezati
podjeljivanje milosti koja omogućuje spasenje
s vidljivim, opipljivim znakovima, sakramentima,
tako đavao, oponašatelj Boga,
određene vidljive i opipljive tvari
čini oruđem kojim uvjetuje učinkovitost
svoga djelovanja na štetu čovjeka.
Corrado Balducci, prezbiter, teolog, egzorcist (1923.-2008.)
Iz Leggenda Perugina :
Đavao je veoma prepreden i lukav.
Budući da, zahvaljujući milosrđu i milosti Božjoj,
ne može naškoditi mojoj duši,
okomljuje se na moje tijelo,
ometajući mi san.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz Pisma, vol. II od 28.06.1912. :
Proteklu noć mi je bilo strašno:
ta 'grdna spodoba' (vrag)
nije me prestala udarati
otkako sam u 10 sati otišao na počinak,
pa do 5 sati ujutro.
Mnogim me je đavolskim sugestijama morio:
očaj, nepovjerenje prema Bogu...
Činilo mi se to kao
posljednja noć u mome životu.
U pet ujutro, čim je ta
'grdna spodoba' otišla,
hladnoća je zahvatila čitavo
moje tijelo, te sam drhtao
kao prut od glave do pete.
Sv. Pio iz Pietrelcine, prezbiter (1887.-1968.)
Iz Liber Dominus Vobiscum, 19. :
O, samotište, ti si užas zlodusima;
ondje su ćelije monaha uzdignute
poput niza šatora u taborištu,
poput kula sionskih i bedema jeruzalemskih
protiv Asirije i Damaska!
Sv. Petar Damiani , biskup i crkveni naučitelj (1007.-1072.)
Iz spisa Dogma i navještaj :
Ako se pitamo je li đavao osoba,
trebalo bi ispravno odgovoriti
da je on ne–osoba, razgradnja, raspad osobe,
te mu je stoga svojstveno da nastupa bez lica.
Benedikt XVI, papa
Iz djela Egzorcist govori :
Zli može posijati nesnosnu uzrujanost,
osobito netrpeljivost prema osobama
koje nas najviše vole.
Tako razara brakove, prekida zaruke,
pobuđuje svađe u obiteljima
u kojima inače vlada ljubav,
a često zbog banalnih sitnica.
Gabriele Amorth, prezbiter, egzorcist (1925.-2016.)
Iz djela Egzorcist govori :
Za povoljan ishod egzorcizma
neophodna je suradnja pacijenta.
Često tvrdim da učinak egzorcizma
čini samo 10% oslobođenja od zla,
drugih 90% je na osobi koje se to tiče.
Gabriele Amorth, prezbiter, egzorcist (1925.-2016.)
Iz kateheze u svetištu Sv. Mihaela u Pugli 24.05.1987. :
Ova borba protiv Đavla,
koja odlikuje lik Mihaela arkanđela,
aktualna je i danas,
jer Đavao je još uvijek živ
i djelotvoran u svijetu.
Zapravo, zlo u svijetu, nered u društvu,
nesklad unutar čovjeka, nutarnji rascjep
kojeg je postao žrtvom,
sve to nisu samo posljedice istočnog grijeha,
već i učinak mračnog i
pogubnog djelovanja Sotone,
tog grabežljivca na čovjekovu
moralnu ravnotežu, kojeg Sv. Pavao
ne oklijeva nazvati 'bogom ovog svijeta',
jer se očituje kao lukav zavodnik,
koji zna kako se nametnuti
usred našeg djelovanja,
da bi izazvao pogubna zastranjenja,
koliko god naoko godila našim
instiktivnim težnjama.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Generalna audijencija 13. VIII. 1986. :
Gospodin potvrđuje da je navještaj
Kraljevstva Božjega uvijek određena
pobjeda nad đavlom,
no istodobno otkriva da je izgradnja
Kraljevstva trajno izložena
zasjedama zloduha...
Utjecaj zloduha može se duboko i
uspješno prikrivati.
Njegovim interesima odgovara
da se za njega ne zna.
Vještina je sotonina u svijetu
navoditi ljude da niječu njegovo
postojanje u ime racionalizma i
svakog drugog sustava koji traži izliku
da ne prizna njegovo djelovanje.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Parati semper 31.03.1985. :
Ne treba se bojati imenom nazvati prvog
začetnika zla: ZLI.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Parati semper 31.03.1985. :
Zlo, koje je Zli usadio od početka,
svoj razvoj dobiva od samoga čovjeka
(...) da bi sve više postojalo
'strukturalni' grijeh, i da bi se sve
manje dalo odrediti kao 'osobni' grijeh.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Govor o stvaranju anđela 23.07.1986.:
Kao što jasno kaže objava, svijet čistih
duhova pokazuje se podijeljenim na
dobre i zle.
Sotona, pobunjeni duh, hoće vlastito
kraljevstvo, ne ono Božje, te se uzdiže
do prvog 'neprijatelja' Stvoritelja,
protivnika providnosti i suparnika
blagonaklonoj mudrostiBožjoj.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa La caduta degli angeli ribelli:
Zapanjujuće riječi apostola Ivana:
"Čitav svijet leži pod vlašću Zloga",
aludirajući i na prisutnost Sotone u
povijesti čovječanstva, prisutnost
koja se postupno zaoštrava kako se
čovjek i društvo udaljuju od Boga.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa La caduta degli angeli ribelli:
Utjecaj zlog duha može se u čovjekovu
srcu 'skrivati' na dubok i učinkovit
način: u njegovu je interesu to
da se za njega ne zna.
Sotonina sposobnost u svijetu jest u
tome da navede ljude da zaniječu
njegovo postojanje u ime racionalizma
i svakog drugog misaonog sustava koji
traži sve moguće izlike samo da ne
prizna njegovo djelo.
Ali to ne znači uklanjanje čovjekove
slobodne volje i odgovornosti niti
onemogućavanja Kristova spasenjskog
djelovanja.
Nego, riječ je o sukobu između
mračnih sila zla i onih otkupljenja.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Kateheza o anđelima 20.08.1986.:
Naše kateheze o Bogu, Stvoritelju
'nevidljivih' stvari, pomogle su nam
osvijetliti i očeličiti našu vjeru po
pitanju istine o Zlome ili Sotoni,
kojega Bog, najviša Ljubav i Svetost,
svakako nije htjela, a čija mudrost i
snažna Providnost zna voditi našu
egzistenciju do pobjede nad knezom tame.
(...) Prihvatili smo istinu koja mora
biti u srcu svakog kršćanina:
da postoje čisti duhovi, Božja stvorenja,
u početku sva dobra, da bi se potom
anđeli tame svojim izborom za grijeh
nepovratno odvojili od anđela svjetlosti.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz Pastirskog pisma 29.06.1992. :
Ne znaju li sveti službenici da često
njihova ravnodušnost navodi
priproste i neupućene ljude
da se obraćaju vračarima i magovima
ili posežu za drugim ogavnim praksama
koje su, jao, omiljeno oruđe za pobjedu Đavla?
NE UMARAJTE SE UPOZORAVATI
svoje vjernike da se drže daleko od toga.
Andrea Gemma, biskup, egzorcist (1931.-2019.)
Iz djela Obnova i vlast tmina :
Radi veće jasnoće, potrebno je izložiti
terminologiju i jasno razlikovati
"molitvu" oslobođenja od
"egzorcizma" oslobođenja koji
sadržava izravno obraćanje Sotoni.
Molitvu oslobođenja valja uputiti Bogu
poput svake druge molitve.
Završna prošnja Očenaša : "izbavi nas od zla",
najizvrsnija je molitva oslobođenja.
Dostupna je svima i sačinjava
našu duhovnu baštinu.
Valja ju ispravno vrednovati,
pridajuću joj važnost i
prikladno joj priznati realnost.
Suenens Leon Joseph, kardinal (1904.-1996.)
Iz spisa Novi čovjek na krhkim nogama :
Naše se zloće često
teško dadu popraviti (...)
zato što su u sjeni i
pod zaštitom Zla,
koje ih tvrdokorno i lukavo
izaziva i aktivira.
Karl Guido Rey, psihoanalitičar, spisatelj (1930.)
Iz spisa O zlim dusima — uz novi Obrednik egzorcizama, 1999:
Biblija i crkvena Predaja govore o
zavodničkom glasu koji se protivi Bogu,
a čovjeka navodi na grijeh i zlo.
Zavodnik je u stvari pali anđeo (dobri duh),
koji se iz dna svoga bića neopozivo
okrenuo od Boga svoga Stvoritelja,
te je tako postao zli duh.
Sveto pismo ga naziva još Sotona (hebr. satan — protivnik)
ili đavao (grč. diabolos — klevetnik, napasnik).
On je postao izvorom zala za cijeli ljudski rod.
Sotonin se pad najčešće pripisuje njegovoj oholosti i
na njega se primjenjuju riječi
proroka Izaije upućene oholom Babilonu:
»Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih
prijesto ću sebi dići (...) bit ću Jednak
Višnjemu! A sruši se u Podzemlje u
dubine provalije!« (Iz 14,13— —14).
Marijan Steiner, prezbiter DI, profesor FFDI (1949.)
Iz spisa Dokumenti Lateranskog sabora, DS800:
Vjerujemo čvrsto i iskreno ispovijedamo
da postoji samo jedan pravi Bog (...)
jedno počelo svemira,
Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga,
duhovnoga i tjelesnoga:
on je svojom svemoći na početku vremena
jednako ni iz čega stvorio jedno i drugo stvorenje,
duhovno i tjelesno, tj. anđele i svijet;
zatim ljudsko stvorenje koje na izvjestan način
pripada jednom i drugom,
sastavljeno od duha i tijela.
Đavao, naime, i drugi zli duhovi
stvoreni su od Boga naravno dobri,
ali su po samima sebi postali zli.
A čovjek je sagriješio poticajem đavla.
IV. Lateranski sabor (1215.)
Iz spisa Demoni - mit ili stvarnost?:
Za raspoznavanje opsjednuća
kao i za potvrdu čudesnog ozdravljenja
liječnik nema neku specifičnu
indikaciju nadnaravnog.
Dok medicina dakle osvjetljuje i
pripravlja raspoznavanje,
dotle specifičan sud pripada Crkvi;
znanstveni postupci zapravo
ne mogu doseći zloga duha kao takvog.
René Laurentin, prezbiter, teolog, mariolog (1917.-2017.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Što se pak tiče duha tame po vjeri znamo
da je on Kristovim križem razoružan i otpisan,
ali mu je dopušteno zavoditi one
koji mu se odveć približe,
te napuste zaštitnu blizinu
Isusa Krista i njegove milosti.
Prividna snaga zlog duha u ovom svijetu
samo je znak njegove slabosti,
a velika prašina koju diže,
pokazuje da on predosjeća svoj brzi svršetak.
To kršćani moraju imati pred očima
da im ne klone nada od zaglušne buke ovog duha.
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz spisa Miserentissimus Redemptor, (1928.):
Koliko je hitna zadovoljština i naknada
posebno u ovom našem vremenu,
postaje jasno svakome tko promatra
ovaj svijet koji leži pod vlašću zloga
(1 Iv 5,19).
Papa Pio XI (1857.-1939.)
Iz spisa Je li čovjek ispao vragu iz torbe?, 1997.:
Mi kršćani napokon moramo naučiti diviti se,
ne zaboravljajući, naravno,
na opasnosti za ljepote koje nalazimo.
To je naša zadaća i naša prednost, a onda ćemo moći
bolje slaviti i euharistiju, zahvalnicu.
Nije nam zadaća plakati i kukati,
gledajući stalno u ponor koji će nas progutati.
Tko stalno gleda u bezdan,
sigurno će se u nj i strovaliti.
Zli upravo i hoće da ništa drugo i ne vidimo,
želi nam skriti sve ostale mogućnosti
kako bismo nepromašivo bili žrve zamke koju
nam je spremio.
Nikola Stanković, prezbiter DI, profesor (1946.)
Iz spisa I ne uvedi nas u napast, 1991.
Sotona djeluje i dalje u svijetu i
velika je opasnost za svakog vjernika.
Gospodstvo Božje se ne ostvaruje u punini ovdje,
u ovom vremenu, na ovom svijetu.
To će se ostvariti na svršetku.
Tada će biti skršena vlast Sotone i
Bog će se objaviti u svojoj slavi i
moći i ostvarit će se konačno spasenje.
Do tog vremena vjernik moli da dođe Kraljevstvo,
i vruće prosi da bude izbavljen od napasti,
oslobođen od zla.
U tom svjetlu nam postaje
posljednja prošnja u Očenašu
veoma aktualna i važna.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Zlo, demoni, sotona, 1976.:
Sotona nije uosobljenje naših
strahova i tjeskoba, zla svijeta i
grijeha svijeta.
On je osoba, mračna, pala, tajanstvena,
zlokobna za nas.
Ipak Isus Krist u svojim porukama
ne postavlja Sotonu u žarište
svoje evanđeoske poruke.
Upozoruje na njega. Ali ne poziva na
sveti rat protiv njega.
Već da se više angažiramo za dobro,
za Božje kraljevstvo.
Da se ispunimo ljubavlju i
dobrotom prema svima kao i
sam naš Otac nebeski, te se tako očituje
da smo »sinovi Božji« (Mt 5, 45).
To je smisao one tajanstvene riječi:
»Ne opirite se Zlome!« (Mt 5, 39).
Ali »Ne daj se pobijediti Zlom,
nego dobrim svladavaj zlo!« (Rim 12, 21).
»Oprite mu se stameni u vjeri!« (1 Pt 5, 9).
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Vjera Crkve i satanizam, 1990.:
Vjera u postojanje đavla je
stalna nauka Crkve.
Pavao VI govori o sotoni kao
»kozmičkom kradljivcu«,
i tjeskobno kaže kako je »dim sotone
ušao u Crkvu kroz neke pukotine«.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Vjera Crkve i satanizam, 1990.:
Istinito sotonsko djelo protiv
kojeg se Isus bori nisu bolesti,
ni demonska opsjednuća nego grijesi.
Sotona upravo u tom smjeru djeluje
da udalji čovjeka od Boga,
da odbije Božji dar i spasenje koje
mu Bog daje u Kristu.
Grijeh je sve što se protivi Bogu i
njegovim planovima,
njegovoj ljubavi i svetosti,
njegovoj pravdi i milosrđu.
Sotona upravo taj rat vodi protiv Krista,
ne samo u danima muke nego
od početka njegovog javnog djelovanja i
nastavit će kroz povijest do
Kristova drugog dolaska.
Poganstvo je djelo sotone (1 Kor 10,19—20),
magija i vračarstvo (Otk 21,8).
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Vjera Crkve i satanizam, 1990.:
Novi zavjet utvrđuje vjeru u
postojanje sotone i ujedno omogućuje
uočiti njezino značenje.
Sve izjave Pisma smjeraju ne na sotonu i
njegove demone, već na Krista i
njegovu Crkvu.
Stoga je nemoguće razraditi u tančine
biblijsku demonologiju.
Na ovom području ne pomažu metode
profanih znanosti da se utvrdi postojanje ili
aktivnost demonskih silia.
Samo božanska objava može nas upoznati
s kraljevstvom zlih duhova.
Stoga vjera u postojanje zlih duhova
pretpostavlja vjeru u objavu.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Vjera Crkve i satanizam, 1990.:
Vjera u postojanje sotone, prema tome,
jest zapravo proglas apsolutne
nužnosti Spasiteljeve.
Ako je istina da je sotona jači od čovjeka,
utješna je istina da je Isus pobijedio sotonu.
Samo izvankršćanske demonologije
siju pesimizam i strah.
Kršćanska demonologija mora utvrditi
slobodu vjernika (W. Kasper).
Tko se boji Boga i ljubi ga ne treba
se plašiti đavla.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Vjera Crkve i satanizam, 1990.:
Zlo u svijetu i u čovjeku dolazi
najviše od čovjeka;
ali ne samo od čovjeka.
Tu je i demon upleten.
Stoga ga možemo samo nadvladati
u ime Gospodnje.
Kao u Isusovu životu, tako je i u životu
svakog vjernika sotona prisutan;
potrebna je stoga budnost,
molitva i pokora.
Isus je pobijedio sotonu
poslušnošću prema Ocu.
To je i naš put: u Kristu.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Vjera Crkve i satanizam, 1990.:
Vjera u đavla je navještaj
da se borba protiv moralnog raspada i
zala u svijetu može u potpunosti
svladati samo u ime Isusovo,
predanjem u Bogu.
Samo je u imenu Isusovu spasenje.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Odakle zlo u čovjeku, 1985.
Zlo je stvarno. Treba ga respektirati.
To ne znači poštovati i odobravati,
nego znači trajnu budnost, otvorene oči.
Szentmartoni Mihaly, prezbiter, DI, psiholog (1945.)
Iz spisa Odakle zlo u čovjeku, 1985.
Boriti se protiv zla isto je što i biti čovjek.
Jer izbor između dobra i zla
izbor je između razuma i ne-razuma.
Izbor između dobra i zla
izbor je između afirmacije života,
svjesnosti i slobode i nijekanja svega toga.
Znači, izbor između odgovornosti za sebe i
nijekanja sebe.
Szentmartoni Mihaly, prezbiter, DI, psiholog (1945.)
Iz spisa Odakle zlo u čovjeku, 1985.
Borba protiv zla osmišljava život.
Svaka je smislena akcija smislena
upravo do te mjere do koje predstavlja
otklanjanje zla.
Szentmartoni Mihaly, prezbiter, DI, psiholog (1945.)
Iz spisa Kako započeti iznova. Put istinskoga životnog preporoda, 2021.
Đavao radi istančano kako bi usadio u nama
– uglavnom nesvjesno – lažnu sliku o Bogu.
Nakon toga ostatak je samo posljedica i
čovjek se sam uništi jer su
njegovi parametri destruktivni...
Fabio Rosini, prezbiter, spisatelj (1961.)
Iz spisa Summa Theol, I, 114, 2. c.:
Vlastita zadaća vraga jest
da napastuje.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Summa Theol, III, 8, 7. c.:
Nakana je vraga da odvrati
razumnog stvora od Boga.
A to odvraćanje od Boga prikazuje se
pod vidom određene svrhe
ukoliko se ta traži kao oblik slobode.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa In IV Sent.II,dist.VII,q.1,a.2;:
Nakon pada, dok cjelovito ostaje
njihovo naravno znanje, jako oslabljenim
ostaje u njima spekulativno i nadnaravno
znanje Božjih tajni.
Njihova volja ostaje fiksirana na zlo,
zbog ćega su svi njihovi slobodni
čini zlo.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Summa Theol, q.63,a.resp.ad II:
Demoni su se htjeli podložiti nižem biću
prihvaćajući njegovo vrhovništvo. (...)
Izabrali su ga (prvog anđela) kao kneza
i poglavicu kako bi postigli vlastito
i konačno blaženstvo vlastitim
naravnim silama.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Bernard Bro, Le pouvoir du mal., 1976.:
Biti kršćanin ne znači samo
vjerovati u Boga, što je lako,
nego vjerovati i u vraga,
što je teže...
Bernanos Georges, pisac (1888.-1948.)
Iz spisa De diablo tentatore:
Sigurno nije ugodno govoriti vam o đavlu,
ali vjera koja mi daje poticaj
pokazat će se korisnom za vas.
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.- 407.)
Iz spisa Duhovne vježbe, primjedba 13:
Vrag je, odnosno strast je kao
zao ljubavnik koji zna da je sve
propalo ako kćerka rekne ocu ili
zaručnica svome vjereniku što se zbiva.
Zato zao ljubavnik potiče na tajnost i
na nepovjerenje.
Iskrenost spašava ugrožene.
Sv. Ignacije Loyolski , prezbiter i utemejitelj reda (1491. - 1556.)
Iz spisa Duhovne vježbe, primjedba 14:
Vrag je, odnosno zla strast kao vojskovođa:
gleda gdje je na tvrđavi najslabije mjesto.
Ondje gdje su napasti najjače,
treba utvrđivati, tu je opasnost.
Sv. Ignacije Loyolski , prezbiter i utemejitelj reda (1491. - 1556.)
Iz spisa Legatio sive Supplicatio pro Christianis:
Pjesnici su izmislili imena bogova,
a kipovi su njihovi proizvod plastične umjetnosti.
Tu nema ništa božanskoga.
Jer tobožnji su bogovi postali pa
su zaio i prolazni; opisi su vanjskog
lika bogova isto tako nedostojni,
kao i izvještaji o njihovim djelama.
I onda, kad shvaćaju bogove kao
personificirane sile naravne,
ne preostaje tu ništa božansko (c. 17 — 22).
Ako neki kumiri djeluju što izvanredno,
to treba pripisati tajnoj moći demona,
o kojoj govore i filozofi Thales i Platon.
Ovom prigodom razlaže se kršćanska nauka o
dobrim i zlim anđelima.
Demoni poremećuju svijet;
djeluju po kumirima osobito na one duše,
koje misle, što je zemaljsko.
Za to svjedoče egipatski svećenici
pa i grčki pjesnici i povjesnici (c. 23—30).
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa O dostoinstve christianstva i nedostoinstve christian, 1928.:
Kršćanstvo je u svijetu okruženo
nečuvenim otporom sila zla.
Ono djeluje u tami, u tminama i
neopire mu se samo ljudsko zlo
već i nadljudsko: sile pakla ustaju
protiv Krista i njegove Crkve.
One se ne bore samo izvan protiv Crkve i
kršćanstva već i iznutra s namjerom
da bi Crkvu iskvarile a
kršćanstvo izobličile.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Govor na seminaru za zdravstveno osoblje u Zagrebu :
Kad đavao više nije imao što izmisliti u
XX. stoljeću da nam uništi mladež,
izmislio je heroin.
Prema svjedočanstvu s kliničkih odjela
za liječenje od droge, devedeset i devet posto
teških ovisnika prije su već bili oboljeli
na idejnom, svjetonazornom i duhovnom planu:
sudjelovali su na seansama raznih okultnih,
spiritističkih skupina.
Tražili su smiraj izvan svog bića,
izvan svog srca.
Viktor Emil Frankl, osnivač logoterapije (1905.-1997.)
Iz spisa De divinis nominibus, IV, 32.:
Zlo je bez puta, bez cilja, bez naravi,
bez uzroka, bez počela, bez svrhe,
bez kraja, bez volje i bez postojanja.
Dakle, zlo je lišenost i manjkavost,
slabost, nedostatak mjere, grijeh,
nedostatak cilja, ljepote, života, pameti,
razuma, savršenosti, temelja, uzroka,
kraja, proizvođenja, čina, djelovanja,
reda, sličnosti, osim toga neodređeno,
tamno, lišeno supstancije, i nije ništa
ni na kakav način i ni u kojem mjestu.
Dionizije Areopagit, prvi atenski biskup, učenik sv. Pavla (I. St.)
Iz spisa De casu diaboli, 11.:
Zlo nije drugo nego ne-dobro,
ili odsutnost dobra tamo gdje bi
trebalo biti dobro
'ili je uobičajeno da bude'.
Sv. Anzelmo, crkveni naučitelj, benediktinac (1033.-1109.)
Iz spisa Problem zla i zloće, 2006.:
Onaj koji čini zlo postaje zlo-činac,
ali ne i samo to zlo.
On je zao, no nije zlo.
I u slučaju da je samo njegov sudionik,
ne postaje zlo, već činbenik tog zla.
Pa i onda kad poriče demone,
on sam preuzima njihovu ulogu.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa “Prvotno” pravilo Reda
Blažene Djevice Marije od gore Karmela:
Budite zauzeti nekim poslom,
da vas đavao ne zatekne nezaposlene i
da ne bi zbog vašeg nerada
zaposjeo duše vaše.
sv.Albert Jeruzalemski, patrijarh (? - 1214)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Glagol satan u osnovi znači "protiviti se",
"biti u neprijateljskom stavu",
"suprostavljati se", a imenica satan
znači isto što i "protivnik", "neprijatelj":
tako su nazvane osobe koje,
svojim neprijateljskim ponašanjem,
imaju za cilj neizvršenje neke
određene svrhe.
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Beelzebul - što izgleda "lectio probabilior"-
doziva hebrejsko ba'al (gospodar) ime
kaananskog boga, i zebul što, povezano
s ugaritskim zbl, može značiti "knez"
(usp Suci 9,28s) ili, što je vjerojarnije,
"nastambu": odatle gospodar/knez ili
gospodar nastambe.
Ovaj posljednji smisao trebalo bi
povezati s obilježjem "kuća jakoga"
(Mk 3,27par; i Mt 10,25).
Iščitavanje na temelju latinskih i
sirijskih verzija Beelzebouba označava
podrugljivo ime:"bog muha".
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Neki izvještaji o oslobođenju opsjednutih
spominju događaje koji sežu do
povjesnog Isusa.
Ta prisutnost zloduha u čovjeku nadovezuje
se na Kristovu kušnju s početka javnog
života i na objašnjenje prispodobe o
sijaču što ga je dala rana Crkva (ili
sam Krist).
Stoga je uvjerenje o razoriteljskom
djelovanju đavla konstantno u
cijeloj tradiciji: u povijesnom,
tradicijskom i redakcijskom momentu.
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Opsjednuti se ne može jednostavno
poistovjetiti s bolesnikom.
S bolesnikom je Isus dobrohotan i
milosrdan, s opsjednutim grub i
nastupa zapovjednički.
Nije uvijek lako razlučiti bolest
od opsjednuća, čije oznake katkada
služe za opisivanje bolesti
(usp Mk 1,40-45) te prodiru u
izvještaje o ozdravljenjima (Mk 1,32-34)
i u propopvjed ((Mk 1,39).
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Isus svoju pobjedničku gestu protiv
Sotone ili đavla, koji je na djelu u
đavolskim opsjednućima, povezuje s
vlastitim poslanjem te je označava kao
znak prodiranja Kraljevstva Božjeg
u svijet: o Sotoni se kao neprijatelju
govori prije svega zbog Kraljevstva
koje se širi.
Taa je povezanost uvijek iznova potvrđena
i u životu apostola kojima je dana "vlast
nad nečistim duhovima" (MK 6,7par),
izvršena u konkrtnim situacijama
(Dj 8,7;19,12-16) uz stalno pozivanje
na primjer Isusa koji je "prošao zemljom
čineći dobro i ozdravljajući sve
kojima bijaše ovladao đavao" (Dj 10,38).
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
U ovome je mudrost: u koga je uma, nek
odgoneta broj Zvijeri. Broj je to
jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina
šezdeset i šest. (Otk 13,18)
Ime prevedno u brojeve daje 666.
Valja podsjetiti kako su se brojevi
označavali i slovima (npr a=1), zbog čega
je bilo moguće, radi označavanja neke
osobe, napisati njeno ime u
ekvivalentnim brojkama.
Ta je pojava postala tako popularna da
se u Pompejima, na unutrašnjem zidu
jedne kuće, moglo pročitati:"Volim onu
koja nosi broj 545."
Brojka 666 odgovara caru Neronu u
hebrejskim slovima.
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Novi zavjet, pripravljen djelomično
Starim zavjetom, pokazuje postojanje
zla nazvanog različitim imenima
(Sotona, đavao, sile...)
koja se ne može svesti na grijeh čovjeka:
ovaj je istodobno slobodan u svom
djelovanju i nesposoban oduprijeti se,
bez Kristove pomoći,
zloj stvarnosti izvan sebe.
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Govor o đavlu za čovjeka je svakog vremena
poziv na pouzdanje, nadu, radost, zbog
njegova konačnog poraza, ali i upozorenje
na zalaganje, budnost, na personalizaciju
Kristove pobjede, preko njegova puta
koji je put križa, unutar vjerske vizije.
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Đavla se po sebi ne može definirati:
prikazuje se kao jedna i mnogostruka
stvarnost, kako pokazuju razni i opsežni
termini, od kojih je svaki nuždan a
ni jedan nije iscrpan;
stoji sučelice čovjeku u njegovu odgovoru
Bogu, kojega patvori obilježja budući
da se očituje kao tama, mržnja, smrt:
otajstvo zla koje ga čini može se
uočiti jedino u svjetlu križa.
Među očitovanjima ne nedostaju osobne oznake.
Benito Marconcini, prezbiter, teolog, profesor (1938.-2020.)
Iz spisa Principate e potesta nel Nuovo Testamento, 1967.:
Mogli bismo reći u duhu Otkrivenja,
da đavlu sad već ne preostaje više
od vremena, ne vječnost, i upravo mu to
njegovo ograničenje utjeruje strah od
potpune osude; strah koji on ne priznaje,
budući da mu ne oduzima vlast nad sobom,
nego se pretvara u "bijes".
Ali tako bijesan, on si tek dodatno skraćuje
vrijeme kojim raspolaže.
Iz njegove tjeskobe izbija duh razjarene
žurbe koja postaje duh vremena što ga
još ima na raspolaganju.
Tjeskoba zbog vremena sve više ispunja
atmosferu povijesti.
Heinrich Schlier, teolog (1900.-1978.)
Iz spisa Diavolo, demoni:
Isusov susret sa Sotonom, opisan u
izvještaju o kušnjama, iznosi dakle
povjesna iskustva što ih je imao
sam Isus i prikazuje Isusa kao onoga
koji se u cijelom svome povijesnom
djelovanju pokazao jačim od jakog
(Mk 3,27) (...).
Ne treba dovoditi u sumnju da je Isus
nastupao kao egzorcist i da je dijelio
mnijenja svojih suvremenika u vezi
s objektivnim postojanjem đavla i
zloduha.
Karl Kertelge, prezbiter, teolog, profesor (1926.-2009.)
Iz spisa Diavolo, demoni:
Demonska sila i moći postoje čak i
ako ih se označi različitim imenima.
Karl Kertelge, prezbiter, teolog, profesor (1926.-2009.)
Iz spisa Diavolo, demoni:
Lažljiva je izopačenost osobnog dostojnstva.
I upravo u toj izopačenosti nalazi
đavao svoju bit, odnosno izraz
svoje prave naravi.
Karl Kertelge, prezbiter, teolog, profesor (1926.-2009.)
Iz spisa Il problema teologico del male, 1983.:
Đavao nije osobni lik,
nego ne-lik koja se razrješava u
nešto bezimeno i bezlično,
biće koje se preokreće u ne-biće:
osoba je na način ne-osobe.
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Iz spisa Trall. VII,1.:
Želim vas unaprijed utvrditi
jer ste mi dragi i predviđam
đavlove zamke.
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik (oko 35.-107.)
Iz spisa Smyrn. IX,1.:
Onomu koji iskazuje poštovanje biskupu,
njemu poštovanje iskazuje Bog;
tko čini nešto bez biskupovog znanja,
sluga je đavla.
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik (oko 35.-107.)
Iz spisa Pastir, mand.7,2-3:
Ne boj se đavla.
Boj se Gospodina,
vladat ćeš đavlom jer on nema sile(...).
Boj se djela đavolskih koja su zla.
Ako se bojiš Gospodina, bojat ćeš se
djela đavolskih i nećeš ih činiti,
nego ćeš se udaljiti od njih.
Herma, propovjednik pokore (II. stoljeće)
Iz spisa Pastir, mand.12,4,6-7:
Pokajte se vi koji hodite po propisima
đavolskim, vi čudaci, grubi, tvrdoglavi
i razuzdani, i ne bojte se đavla,
jer nema jakosti protiv vas.
S vama ću biti ja, anđeo pokore
koji njime vlada.
Đavao samo izaziva strah,
a njegov strah nema snage.
Ne bojte ga se, dakle,
i pobjeći će od vas.
Herma, propovjednik pokore (II. stoljeće)
Iz spisa Pastir, mand.12,5,2-4:
Đavao se može boriti, ali ne može likovati.
Ako mu se suprostavite, od vas će
pobjeći pobjeđen i posramljen (...).
Đavao ide svakom sluzi Božjem
ne bi li ga kušao.
Oni koji su puni vjere odlučno mu se
suprostavljaju, a on se udaljava od
njih nemajuči kamo ući.
Tada odlazi do taštih i, nalazeći prostor,
ulazi k njima i čini s njima što ga
je volja te mu postaju podložni.
Herma, propovjednik pokore (II. stoljeće)
Iz spisa Pastir, mand.12,6.2:
Nimalo se ne bojte đavolskih prijetnji.
On je trom poput živaca nekog mrtvaca.
Herma, propovjednik pokore (II. stoljeće)
Iz spisa Poem.II:
Se semet fecisse putans, suus ipse creator
Quod fuerit, rabido cocepit corde furorem
Auctoremque negans: Divinum consequar, inquit,
Nomen, et aetrnam ponam super aethera sedem
Excelso similis, summis nec viribus impar.
Zanijekavši svog Stvoritelja,
razuzdanim srcem pomisli da je stvoritelj
sebe same: "Nosit ću Božje ime" - reče -
"i zauvijek ću svoje boravište postaviti
nad neba, poput Uzvišenoga, a ne nejednak
vrhovnim silama".
Avitus iz Vienne, biskup, pjesnik (450.-517.)
Iz spisa Satana, 1990.:
Postoji osobno počelo zla koje se zove
Sotona, Lucifer ili đavao.
Osudivši se, svojim grijehom,
na vječni pakao, on pokušava navesti
ljude na grijeh.
Ali Krist ga je pobijedio.
Đavolska je kušnja stvarna, no sakramenti
su duhovni štitovi protiv kojih Sotona
neće znati likovati.
U školi Svetog Duha uči se razlikovati
između dobrih i zlih duhova.
Monasi daju primjer duhovne borbe:
treba se boriti s Kristom da bi se
s njim pobjedilo Sotonu.
Georges Tavard, prezbiter augustinac, teolog, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Epist.15,6:
(protiv zabluda sekte priscilijanaca)
Oni, priscilijanci, umišljaju kako đavao
nikad nije bio dobar te da njegova narav
nije Božje djelo, nego da je proizašao
iz kaosa i tmina, jer zapravo nema
tvorca svoga bića, nego je on sam počelo
i supstancija svakog zla;
dok prava vjera, katolička vjera,
ispovjeda da je supstancija svih stvorenja,
i duhovnih itjelesnih, dobra, te da zlo
nije narav, budući da je Bog, stvoritelj
svemira, načinio samo ono što je dobro.
Stoga bi i sam đavao bio dobar da je
ostao u stanju u kojem je bio stvoren.
Nažalost, budući da je zloupotrijebio
svoju naravnu izvrsnost i nije ostao
u istini (Iv 8,44), nije se preobrazio
u suprotnu supstanciju, nego se odvojio
od najvišeg dobra, kojemu je morao
prianjati.
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
Iz spisa Kršćanska vjera i demonologija, 26.06.1975.:
(..Novi zavjet reafirmira stvarnost
Sotone i demona..)
Zbog toga crkveni oci, uvjereni Svetim
pismom da su Sotona i demoni neprijatelji
otkupljenja, nisu propustili vjernike
podsjetiti na njihovo postojanje i
djelovanje.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa EV 5/1388.:
Istina je kako postojanje Sotone i demona
nikad nije, kroz stoljeća, postalo predmetom
izričite tvrdnje njezina učiteljstva.
Razlog je taj što to pitanje nikad nije
postavljeno u ovom smislu:
heretici i vjernici, jednako se oslanjajući
na Sveto pismo, bijahu složni u priznavanju
njihova postojanja i njihovih
glavnih nedjela.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa EV 5/1388.:
Ako se dovede u sumnju demonska stvarnost,
treba se osvrnuti na stalni i opći crkveni
nauk kao i na njegov glavni izvor:
Kristovo naučavanje.
Jer se upravo u evanđoskom nauku i u
srcu življene vjere kao dogmatsko
obznanjuje postojanje demonskog svijeta.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa EV 5/1393.:
Kao sigurnim ostaje to da demonska
stvarnost, konkretno posvjedočena onim
što nazivamo otajstvom zla, i danas
ostaje zagonetkom što obavija
kršćanski život.
Ne znamo puno više od apostola zašto
ga Gospodin dopušta, niti kako on
služi njegovim naumima, no moglo bi
se dogoditi da u našoj civilizaciji,
očaranoj sekularnim horizontalizmom,
neočekivane eksplozije ovoga otajstva
ponude smisao koji će se manje
opirati razumijevanju.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa EV 5/1383.:
Utemeljena na naučavanju Novog zavjeta,
liturgija njime izravno odjekuje,
podsjećajući kako je život krštenika
borba koja se - Kristovom milošću i
snagom njegova Duha - vodi protiv
svijeta, tijela i demonskih bića.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa EV 5/1391:
Kad se govori o mogućem đavolskom zahvatu,
Crkva uvije ostavlja prostora,
kao i u slučaju čuda, za kritički zahtjev.
Ona u toj materiji zahtjeva suzdržanost
i razboritost.
Jer lako možemo postati žrtvama umišljanja;
lako se možemo dopustiti zavesti
netočnim izvještajima, koji su netočno
preneseni ili zlonamjerno protumačeni.
U ovom kao i u drugim slučajevima
nužno je provoditi razlučivanje i
ostaviti prostora za istraživanje i
njegove rezultate.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa Anđeli i demoni,2017.:
Paradoksalno je to da se, dok se pokušava
nijekati stvarnost Sotone i njegov
utjecaj na čovjeka i svijet,
rađa i širi sotonizam, pseudoreligijska
struja artikulirana u mnogim sektama i
pokretima, koji svoju pozornost
usredotočuju na Sotonu i ono đavolsko
što ljudski um može zamisliti.
Angelo Amato, kardinal (1938.-2024.)
Iz spisa Anđeli i demoni,2017.:
Liturgija posvjedočuje vjeru kršćanske
zajednice prihvaćenu i življenu u punom
prianjanju biblijskoj tradiciji.
Lex orandi valjano je svjedočanstvo
crkvene vjere o stvarnosti anđela,
đavla i demona.
Budući da spokojno posjeduje istinu i
slavi Boga, liturgija ne problematizira,
nego navješta i živi borbu dobra i
zla u pashalnoj pobjedi
Kristova tajstva.
Angelo Amato, kardinal (1938.-2024.)
Iz spisa Anđeli i demoni,2017.:
Više nego strah i bojazan od paklenih
muka, liturgijska je reforma istaknula
osjećaje pouzdanja i radosti u pashalnoj
pobjedi uskrsloga Krista.
Vjera nas uvjerava kako đavolova sila
ne može povrijediti osobne savjesti.
Ako đavao može napastovati,
ipak ne može nasilno iznuditi naš
pristanak niti može pobijediti.
Ostanemo li postojani u vjeri,
s pouzdanjem se možemo oduprijeti
đavolskoj vlasti pomoću molitve.
Angelo Amato, kardinal (1938.-2024.)
Iz spisa Anđeli i demoni,2017.:
Sveci, budući da su na osobit način
prosvjetljeni milošću Duha Svetoga pri
čitanju i razumijevanju duhovnog života,
postaju i povlašteni svjedoci istine
o postojanju đavla i demona.
Angelo Amato, kardinal (1938.-2024.)
Iz spisa Anđeli i demoni,2017.:
Svijest crkvene vjere jednodušna je u
potvrdi postojanja demona i palih anđela.
Prva kršćanska zajednica, sva istočna
i zapadna patristička tradicija,
velika skolastička teologija,
službene izjave učiteljstva,
liturgijska tradicija i svjedočanstvo
svetaca jednodušno i složno dokazuju
postojanje Sotone i demona, borbu
koja ta nadljudska bića vode protiv
čovjeka da bi ga odvratili od dobra
i naveli na zlo, te pobjedu i moć
milosti Isusa Krista,
pa i preko Crkve i sakramenata,
nad Sotonom i njegovim pristašama.
Angelo Amato, kardinal (1938.-2024.)
Iz spisa Demonologia:
Nauk crkvenog učiteljstva ograničava se
na ono nužno (i tek moguće):
na nauk o postojanju osobnih sila
stvorenih u konačnosti, zlih i osuđenih
zbog vlastite krivice, dakle na nauk
o zlu u svijetu koje nije ni apsolutno
ni istovjetno s ljudskim zlom (...).
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904-1984)
Iz spisa Demonologia:
Nauk o đavlu i demonima ulazi u
kristologiju i kršćansku antropologiju
kao takvu jer čovjek u njima ima
iskustvo oslobađajuće poruke o
prevladavanju, koje provodi Bog,
ljudskog stanja;
ono mu se tek kroz činjenicu da je
prevladano u Kristu razotkriva u svoj
svojoj propasti, u nemogućnosti koju
ono očituje da čovjek njime vlada,
i u opasnosti koja mu prijeti.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904-1984)
Iz spisa Demonologia:
Demonologija postaje naukom prema
kojemu je zlo u svijetu, pa i kao
stanje čovjeka i povjesti kojom on
samostalno upravlja, prevladano
jedino eshatološkim činom Božjim,
u Kristu, činom koji nam je zbiljski
dodijeljen i dosuđen.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904-1984)
Iz spisa Demonologia:
(...) đavao, kao uostalom i drugi demoni,
ne može se shvatiti u nekom apsolutnom
dualizmu, kao protivnička i autonomna
strana u odnosu na Boga, već kao
apsolutno konačno stvorenje,
čija zloba ostaje obavijena moću,
slobodom i dobrotom svetoga Boga.
Nauk o đavlu (kao i onaj o demonima
općenito), prisutan u Pismu i objavi,
treba kritički usustaviti u nauk
o pobjedi Božje milosti u Kristu i
stanja oslobođenja čovjeka od svih
'Gospodstva i vlasti'.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904-1984)
Iz spisa Il diavolo: un esserepersonale?, 1983.:
Sotona je biće obdareno sposobnošću
spoznaje i volje, koje mu, međutim,
ne služe za spoznavanje istinitog i
htijenje dobrog. (...)
Sila tame se po svojoj biti ne objavljuje,
nego očituje.
Ona svoju istinsku silu može razvijati
jedino u tami.
Karl Lehmann, kardinal (1936.-2018.)
Iz spisa Firmiter - dogmatska definicija:
Đavle naime i druge demone Bog je stvorio
po naravi dobre, a oni su postali zli
po sebi.
Čovjek je pak sagriješio na poticaj đavla.
IV. Lateranski sabor (1215.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Đavao postoji kao osoba zbog činjenice
da je stvoren kao duh obdaren
inteligencijom i voljom, te je -
za posljedicu - bio kadar slobodno i
odgovorno napraviti moralne izbore
koji su, zbog same naravi
anđeoskog bića, nepopravljivi.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Izvorno stvoreni dobri, Sotona i demoni
postli su zli vlastitom krivnjom,
jer su odbacili Boga.
Na taj su se način zauvijek sami
isključili iz milosnog zajedništva
sa Stvoriteljem, ne postigavši cilj
zbog kojega su stvoreni,
i sve to na konačan način.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Usprkos tom stanju vječne lišenosti Boga
i nadnaravne smrti, Sotona i demoni
ostaju u stanju svojestvenom duhovnim bićima
i zadržavaju stvorenjske atribute koji
odgovaraju tom stanju, uključujući
inteligenciju i volju, iako su one trajno
upravljene protiv Boga i njegova
stvarateljskog i spasenjeskog nauma.
Demoni su nesposobni za pokajanje pa stoga
njihovo stanje osuđenosti poprima
oznaku neopozivosti.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Opći je nauk da demoni zbiljski vrše svoj
utjecaj u svijetu i na čovjeka;
to je posvjedočeno objavom i tradicijom,
svečanim učiteljskim izjavama i liturgijom.
Obično djeluju tako da ne daju naslutiti
svoju prisutnost i radnju, a taj utjecaj
mogu proširiti i na skupine osoba kao
i na događaje u ljudskoj povijesti.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Demon svoj utjecaj na čovjeka redovito
vrši kroz napasti kako bi ga naveo na grijeh.
No svoju prisutnost može učiniti
primjetnom i preko izvanrednih, uočljivih
i iznimnih pojava, koje su ipak vrlo rijetke.
Oblici koim demon očituje tu potonju
vrstu utjecaja obuhvaćaju mjesno uznemiravanje,
osobno uznemiravanje i opsjednuće.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Razlika između napasti i ostalih oblika
izvanrednog utjecaja sastoji se u činjenici
da je zloduh kroz prvi oblik uzrok
čovjekova zla samo neizravno:
naime, pri napasti je čovjek taj koji,
nakon đavolske sugestije, slobodno pristaje
na to da bude odgovoran za zlo.
U izvanrednim oblicima, zlo više nije
rezultat čovjekova slobodnog izbora i
jedino njega, nego je uzrokovano
izravnim nastupom Zloga na čovjeka s
isključivim ciljem da mu naškodi.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Sotona je svjestan kako čovjek - svojom
naravi iskvarenom istočnim grijehom -
može težiti grijehu, no ne poznaje tajne
čovjekovih misli ni duboke sklonosti
srca nekog pojedinca,
bilo one dobre ili zle;
ipak može naslutiti posebne slabosti
nekog čovjeka kada ih taj čovjek očituje.
Da bi postigao taj cilj, demon svakovrsnim
slikama, mislima i osjećajima,
koji izazivaju želju ali su grešni,
pobuđuje čovjekovo psihosenzorijalno područje.
Čovjek će, pred tim od nekih podražaja,
osjetiti nekakvu instiktivnu ugodu,
radovanje, te će tako očitovati svoje
posebne sklonosti.
Demon će u tom trenutku pokušati uvjeriti
čovjeka da pristane na te podražje,
na s njima povezanu ugodu, i sve će učiniti
da ga uvjeri kako je to nešto dobro,
dok zapravo to uopće nije.
Odluka pristanka spada jedino na slobodan
izbor čovjekove volje.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Kad Sotona napastuje,nikad ne utječe na
presudan način ni na razum, ni na volju.
Um i volja jesu, i ostaju, čovjeku
svojstvene sposobnosti prosuđivanja,
odlučivanja i djelovanja.
Stoga grijeh, koji se počini uz pristanak,
u svakom slučaju jest i ostaje čin
čovjekove slobodne volje;
čovjek za njega biva izravno i
posljednji odgovoran.
Razumom se prosuđuje, voljom se izabire i
djeluje na način koji je više ili
manje u skladu s moralnim zakonom.
Pristanak je stoga slobodan čin čovjeka
koji, ocijenivši sugestiju kao zlu,
uživa u instktivnoj ugodi što iz nje
proizlazi ne odbacujuće je, štovoše
odobravajući je i prianjajući joj voljom.
Ipak, čovjek nikad ne može biti napastovan
preko svojih sila, jer Sotona djeluje
jedino uz Božje dopuštenje i pod Božjim
nadzorom, a nikad kao apsolutno biće.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Đavao i demoni, jer su duhovna bića,
poznaju sve ono što je stvoreno,
kako duh tako i materiju.
Mogu provoditi određenu vladavinu,
iako ograničenu, nad prirodnim silama
te su tako sposobni neposredno i
neprimjetno jedno tijelo zamijeniti drugim;
ili se stvarno pojavljivati u tijelu
koje je obuzeto ili privremeno stvoreno
njihovom moći; ili pak dati oblik pravim
pravcatim neživim i živim bićima,
kao što su biljke i životinje, na
trenutan i neposredan način, služeći se
elementima koji se nalaze u prirodi.
No demoni, premda imaju mogućnost
proizvođenja zapanjujućih učinaka,
nisu sposobni izvoditi istinska čuda;
ona su moguća jedino Bogu.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Egzorcizam spada u kategoriju blagoslovina
(sakramentala); kao takav jedan je od svetih
znakova što ih je uspostavila Crkva,
kojima se -u izvjesnom oponašanju sakramenata-
označuju i na prošnju Crkve postižu
poglavito duhovni učinci.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Anđeli i demoni, 2017.:
Što se tiče egzorcizma koje treba izvršiti
u slučajevima đavolskog opsjednuća,
važeći crkveni zakoni utvrđuju da nitko
ne može zakonito izricati zaklinjanja nad
opsjednutima, osim ako je od mjesnog
ordinarija dobio posebnu i izričitu
dozvolu.
Tu dozvolu mjesni ordinarij
(ordinarius loci) može odobriti jedino
prezbiteru koji se odlikuje pobožnošću,
znanjem, razboritošću i neporočnošću
života.
Moreno Fiori, prezbiter dominikanac (1958.-2011.)
Iz spisa Rituale Romanum commentaria, 1847.:
Razlučivanje u slučajevima đavolskog
opsjednuća pridržano je isključivo biskupu,
a egzorcizmi su predviđeni jedino u
slučajevima u kojima je stvarnost prisutnosti
ili utjecaja đavla utvrđena moralnom
sigurnošću ili barem ozbiljnom vjerovatnošću.
Rimski obrednik
Iz spisa Vlastiti božanski časoslov Đakovačke i srijemske biskupije:
Neću [žrtvovati rimskim bogovima],
jer je pisano: ‘Tko žrtvuje đavlima,
a ne Bogu, propast će‘.
sv. Polion, lektor, mučenik (IV. St.)
Iz spisa Oslobođenje u krsnoj i katekumenskoj liturgiji prema izvorima, 2019.:
Crkva je od početaka – u skladu s Božjom riječju – naučavala
da je čovjek po grijehu, iako nije izgubio slobodu izbora,
ipak pao pod utjecaj zla, štoviše, postao je Sotonin rob i
to tako da se ne može svojim silama osloboditi tih okova.
Bog je smrću i uskrsnućem svojega Sina pobijedio Sotonu i grijeh.
Svaki je čovjek dionik te pobjede po sakramentu krsta.
Krist nas je otkupio od grijeha i od Sotone kao što se otkupljuju
robovi da bi postali slobodni ljudi.
Zato je i na Istoku i na Zapadu od početaka u katekumenskoj i
krsnoj liturgiji naglašena pobjeda Krista nad Sotonom.
Zvonko Pažin, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1955.)
391 Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt.Pismo i crkvena Predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao. Crkva uči da je on bio najprije dobar anđeo, stvoren od Boga. "Đavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli".
392 Pismo govori o grijehu tih anđela. Taj se "pad" sastoji u slobodnom izboru tih stvorenih duhova koji su iz dna bića i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo. Odraz te pobune nalazimo u zavodnikovim riječima praroditeljima: "Bit ćete kao Bog" (Post 3,5). Đavao "griješi od početka" (1 Iv 3,8), on je "otac laži" (Iv 8,44).
393 Ono sto čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj andjeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa. "Nema kajanja za njih nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti".
394 Pismo potvrđuje zlokobni utjecaj onoga koga Isus naziva "čovjekoubojicom od početka" (Iv 8,44), koji je i Isusa pokušao odvratiti od poslanja koje je dobio od Oca. "Zato se pojavio Sin Božji da razori djela đavolska" (1 Iv 3,8). Po posljedicama je najteže od tih djela bilo lažljivo zavođenje koje je navelo čovjeka da ne sluša Boga.
395 Ipak Sotonina moć nije beskonačna. On je samo stvorenje, moćno zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje: on ne može spriječiti izgradnju Kraljevstva Božjega. Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom protiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakoga čovjeka i za društvo, prouzrokuje teške štete - duhovne, a posredno i fizičke naravi - božanska providnost dopušta to djelovanje, snažno i blago upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću. To božansko pripuštanje đavolskoga djelovanja velika je tajna, ali "mi znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro" (Rim 8,28).
2116 Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu »otkriti« budućnost. Traženje savjeta u horoskopima, astrologija, gatanje u dlan, tumačenje znamenjâ i kocki, pojave vidovitosti, utjecanje medijima – sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u protuslovlju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu.
2117 Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha. Za osudu je također nošenje amajlija. Spiritizam često uključuje djela gatanja i magije. Crkva upozorava vjernike da ga se čuvaju. Traženje pomoći od tzv. tradicionalnih vještina liječenja ne opravdava ni zazivanje zlih sila ni iskorištavanje lakovjernosti drugoga.
Raspoznavanje duhova, Poglavlje 5.
Đavli, zli duhovi, navode nas ne samo na ono što je očito zlo, nego traže i to kako da prevare naš duh, te nam
prikazuju dobro kao zlo, a zlo kao dobro.
Oni se služe lažju, prevarom, podvalom i neiskrenošću. Svojim pobudama oni čine da naš duh postaje sve više samodopadan, ohol,
prkosan, buntovan, svojeglav, tvrdoglav, neposlušan, tašt, ponosit, bezobziran, licemjeran, općenito njima sličan.
Pod prilikom istine, udahnjuju zabludu. Upošljavaju nam duh beskorisnim, suvišnim, taštim i nezgrapnim stvarima. Potamnjuju nam
razum i zabavljaju maštu nečistim slikama. Često se ulaguju pojedinim dobrim mislima da nas prevare te povjerujemo da imamo posla s
dobrim duhom. Ali tada stanu sve više i više uplitati lažne misli.
Zli duhovi čine da nam je srce tvrdo, NEPRIJATELJSKO PREMA DRUGIMA, nemirno, turobno, sumnjičavo i razdražljivo.
Prije svega podražuju naše niže požude, zla nagnuća i zle strasti. Udahnjuju nam često nečiste osjećaje i rado se ujedinjuju s
našom pokvarenom naravi. Gdje nađu u našoj nutrini slabo i nezastićeno mjesto, najprije tu napadnu. Oni nam uljujavaju srce u sjetilno
čustvenim utjehama i tako oslabljuju naš otpor.
Kad zao duh pohodi dušu da joj naudi, isprva je razveseli lijepim mislima i osjećajima koje može pobuditi putem naravnih uzroka. Zatim
joj podaje sve više i više đavolskog, što ona nosi sa stanovitim nemirom. Tako zle požude proizvode večinom u razumu nezadovoljstvo, u srcu
bludnost, a u volji slabost.
Tjelesna i imaginarna viđenja koja potječu od zlog duha imaju uvijek nešto nezgrapno i nepristojno, što čista duša sama po sebi otklanja.
Ona za sobom ostavlja stanoviti nemir, suhoću, strah, turobnost i tamu duha.
Usporedimo li sada djelovanje dobrih i zlih duhova, vidimo da uz dovoljan oprez nije teško razlikovati jedne od drugih.
Osim očiti zlih poticaja ima ih mnogo koji sami po sebi mogu biti dobri, ali su u danom vremenu i okolnostima za stanovitu dušu zli i
neumjesni. Na takve stvari đavao naročito rado potiče. Takvi sumnjivi poticaju jesu na primjer: težnja za neobičnim stvarima koje ne
odgovaraju našem staležu, sklonost prema neobičnim vježbama u krepostima, prema pretjeranim duhovnim i tjelesnim pokorama, prema
osjećajnim duhovnim utjehama i trajnim osjećajno-čustvenim nasladama, sklonost prema daru suza, osobito prema viđenjima i nagovorima i sličnim
popratnim pojavama mističnog života.
Da nas zli duhovi bilo koje vrste ne prevare, ne smijemo nikada težiti za izvanrednim milostima dok nismo bezuvjetno sigurni da nas u
nutrini potiče dobri duh. Boga smijemo moliti za određene i dohvatne milosti.
Veoma se preporučuje da se prvom zgodom priopći ove poticaje duhovnom vođi i da se traži dopuštenje za tu molitvu. Imamo li dopuštenje,
smijemo moliti bez ikakavog straha. Naredbe i sud ispovjednika, koji je namjesto Krista, za pokornika su u svakom slučaju mjerodavniji od
najljepših mističnih milosti. Jer ako se koji put ne slažu s voljom Božjom, Bog će ipak u pravo vrijeme zahvatiti i sve privesti k najboljemu.
O događaju koji se dogodio na prostorima Kapadocije
Ali želim ti reći neke činjenice o okolnostima koje su se dogodile među nama, a tiču se
ovog pitanja. Prije dvadeset i dvije godine, u desetini nakon cara Aleksandra, na ovim je
prostorima bilo mnogo borbi i teškoća, općenito među svim ljudima, ali i među samim
kršćanima.
Pored toga, bilo je čestih potresa, tako da su mnoga mjesta uništena diljem
Kapadocije i Ponta… (…) Među nama se odjednom pojavila jedna žena koja se u stanju
ekstaze predstavila kao proročica, te se ponašala kao da je nadahnuta Duhom Svetim.
Međutim, bila je pod utjecajem demona, te je dugo vremena uznemiravala i obmanjivala
braću čineći neuobičajene stvari, a i obećala je kako će učiniti da se zemlja zatrese.
Nije
da je moć demona tako velika da može učiniti da se zemlja trese, ili da poremeti njene
dijelove; ali ponekad zli duh dalekosežno vidi i osjeti da će biti potres, te se pretvara da
će on učiniti ono što vidi. Ovim lažima i hvalisanjem je podčinio pojedine umove, te su
mu se pokoravali i slušali ga u svemu. On bi također natjerao tu ženu da hoda po oštroj
zimi golim nogama preko smrznutog snijega te ju očuvao od ozljeda. Povrh toga, žena bi
rekla da se žuri u Judeju i Jeruzalem, pretvarajući se da je došla od tamo.
Ovdje je,
ujedno, zavarala jednog svećenika, seljaka, i đakona, tako da su imali vezu s tom ženom,
a što je ubrzo otkriveno. Neočekivano se pred njom pojavio jedan egzorcist, čovjek
potvrđen i uvijek dobar u govoru o pitanjima vjere. On je potaknut od mnoge braće koji
su bili jaki i hvalevrijedni u vjeri, ustao protiv tog zlog duha kako bi ga nadvladao, koji je
svojom prepredenom varkom, neposredno prije njegova dolaska govorio da će doći neki
neprijatelj i nevjernik.
Ipak, taj egzorcist, inspiriran Božjom milošću, hrabro se odupro i
pokazao da je ono što se prije činilo svetim, zapravo zli duh.
Prisutnost kršćana onemogućava demonima da djeluju u
poganskim obredima i kod proricanja njihovih vidovnjaka
Dovoljno je pokazati kako veliku snagu ima taj znak [znak križa]. Onaj koji vidi kako
demoni bježe iz tijela koje su posjeli kada ih se zaklinje Kristom, znat će kako im velik
užas ulijeva ovaj znak.
On [Isus] je, kada je živio među ljudima, sve demone natjerao u
bijeg svojom riječju; tako da sada njegovi sljedbenici u ime svojega Učitelja, i znakom
njegove muke, istjeruju iste nečiste duhove iz ljudi. I to nije teško dokazati.
Ako netko s
označenim čelom [znakom križa] stoji sa strane kada žrtvuju svojim bogovima, žrtve
bivaju nepovoljne. ‘Ni vidovnjak kada se posavjetuje ne može dati odgovore.’
To je često
bio razlog kazne pokvarenim kraljevima. Kada bi netko od naše vjere bio prisutan dok
njihovi gospodari žrtvuju, imajući znak na svojim čelima, prouzročili su da bogovi
njihovih gospodara pobjegnu, tako da onda vidovnjaci nisu mogli gledati buduće događaje
u nutrini svojih žrtava. (…)
Ali kako se ne mogu približiti [demoni] onima na kojima vide
nebeski znak niti ozlijediti one koje besmrtni znak štiti poput zida, onda ih muče preko
ljudi, i proganjaju ih po rukama drugih. (…) Ako su oni neprijatelji [demoni i bogovi],
kako to da se demoni ne boje bogova, ili da bogovi ne mogu natjerati demone u bijeg? (…)
Neka svačiji svećenik, u ime svojega boga, zapovijedi zlom duhu da iziđe iz čovjeka: to se
ni na koji način neće ostvariti. Kakva je onda moć bogova, ako demoni nisu pod njihovom
kontrolom? Ali, istina, isti ti demoni kada ih se zaklinje imenom pravoga Boga, smjesta
pobjegnu. Ako oni koji su smatrani bogovima nisu ujedno i demoni, koji je razlog da se
boje Krista, a ne boje se Jupitera?
Naposljetku, ako se u središte stavi onaj koji očito pati
od demonskoga napada te svećenik delfijskoga Apolona, na isti će se način bojati Božjega
imena; Apolon će se jednako brzo udaljiti od svojega svećenika kao i demon od
čovjeka.
O nekim načinima prepoznavanja djelovanja Sotone
Neka ponašanja koja favoriziraju djelovanje Sotone,
a donose svjetlo za njihovo prepoznavanje:
a) Nemoralan život može biti znak sotonskog zahvata, primjerice, nastrana
seksualna praksa (homoseksualni, incestuozni, sadistički ili preljubnički odnosi); također i pobačaj,
kako tvrde mnogi egzorcisti. Zloduh, kojega je Isus
nazvao »ubojicom od početka«, služi se svime što razara život i srce ljudi,
napose majki. On želi banalizirati i opravdati navedena zastranjenja i
ubojstva, te preko njih strovaliti u bezdan čestite osobe.
b) Spiritizam, pa i onda kad se u prvi mah čini bezazlenim, može upućivati na đavolsko djelovanje:
stolovi koji se okreću, čaše koje se miču ili pločice koje se premještaju prema slovima abecede i
tako odgovaraju na pitanja koja se postavljaju; zatim gatanje iz karata ili dlana, te spiritistički medij;
transcendentalna meditacija s korištenjem rituala u kojima se često upućuju
zazivi poganskim bogovima; ponekad se uočava njihov sotonistički karakter,
te militantnost u određenim istočnjačkim obredima. Naravno da uz spiritizam još izričitije
upućuje na utjecaj đavla i sam sotonizam.
c) Neke osobe postaju žrtve čarobnjaka (vračara) koji tvrde da se mogu
obraćati đavlu i izvršiti osvete koje traže njihovi klijenti.
d) Pojedini egzorcisti sumnjaju da bi utjecaj predmeta koji se upotrebljavaju
u vračarskim činima ili potječu iz sotonskih ili poganskih kultova bio uzrokom
davolskih opasnosti; drugi drže da je razborito takve predmete egzorcirati ili
odstraniti.
Znakovi opsjednuća
Crkva poziva na oprez kada je riječ o egzorcizmu. Potrebno je da se učini
solidna diferencijalna dijagnoza u kojoj će se točno razlučiti davolsko opsjednuće od psihičke bolesti.
Poznato je, naime, da neke psihičke bolesti kao
što su paranoidna shizofrenija, disocijativni poremećaj osobnosti, teži histerični napadaji kao i
neke epileptične manifestacije mogu imati sličnosti s
pravim opsjednućem.
Stoga je potrebno da se svaki egzorcist savjetuje s psihijatrom pri utvrđivanju stanja.
Moralna sigurnost o tome da se zaista radi
o opsjednuću dobiva se onda kada su ostvarena sva tri sljedeća uvjeta:
a) Traži se ono što se u psihijatriji naziva razdvojenost osobnosti koju u
određenom slučaju karakterizira jako protivljenje svetome. Radi se, naime, o
iznenadnoj »provali« nove osobnosti, posve drukčije od one uobičajene: u
bučnoj i žestokoj uznemirenosti, s promjenama fizionomije, glasa i drugim
fenomenima očituje se neprijateljstvo i mržnja prema onom što je sakralno.
b) Nužna je prisutnost onih pojava koje izlaze iz područja psihijatrije i
vraćaju se u sferu parapsihologije: osoba govori ili razumije nepoznate jezike,
pokazuje sposobnosti koje u normalnom stanju nema (npr. odlično svira,
pjeva ili crta), pokazuje poznavanje skrivenih i dalekih stvari, ima moć levitacije
(uzdizanje i lebdenje u zraku) ili telekineze (pomicanje predmeta na daljinu, bez doticaja).
c) Načini na koji se ove pojave očituju su sljedeće: one treba da budu drukčije i suprotne
onim znanstvenim. To znači, tek onda kada se zaključi da se
fenomeni moguće opsjednutosti i parapsiholoških sposobnosti ne mogu protumačiti medicinskim modelom,
odnosno psihološko-psihijatrijskom znanošću
egzorcist smije zaključiti da se radi o demonskom opsjednuću. Kod pravog
opsjednuća ne pomažu psihofarmaci, jer je opsjednuti imun na sve lijekove.
Sažeto govoreći, razumno je zaključiti da se radi o davolskom opsjednuću
u ovim slučajevima: kad se radi o provali neke druge osobnosti koja se snažno
protivi svemu što je sveto i povezano s Crkvom; kad se kod iste osobe očituju
izvanredna fizička snaga i razne parapsihološke sposobnosti neprotumačive
znanstvenim putem i kad psihofarmaci nemaju nikakvu djelotvornost u uklanjanju spomenutih simptoma.
Crkva takva stanja liječi blagoslovinom koja
se zove egzorcizam, tj. obredom oslobođenja od zloduha. Ovdje treba naglasiti
da đavao neprekidno nastoji odvojiti svakog čovjeka od Boga, no to njegovo
»redovito« djelovanje pri kojem navodi na grijeh i zlo ne zovemo opsjednuće.
O opsjednuću je riječ u izvanrednim slučajevima koje ponekad i nije lako prepoznati kao takve.
Mogući detalj: simptomi za eventualnu potrebu egzorcizma mogli bi
biti i ovi (osim maloprije spomenutih i onih koje navodi novi Obrednik):
blokade na početku molitve, nesavladiva odbojnost prema crkvi i svetim
mjestima, prema blagoslovljenoj vodi, posvećenim predmetima, euharistiji;
zatim besramne misli u pristupu nadnaravnom, napastovanje da se psuje u
trenutku pričešćivanja, silno ili neobjašnjivo očajanje, zlopamćenje i mržnja,
neobična žestina; ponekad groteskni fenomeni: nastrane pohlepnosti (primjerice, pohlepa za hranom ili seksom)
te druge bolesne pomame.
Sve to
mogu biti uobičajene napasti. No kad su simptomi konvergentni, jaki i teški,
s oštrim početkom i završetkom ili s pogoršanjem u trenutku kad osoba pojačava vjerski život i
svoje ćudoredno nastojanje, vjerojatnosti o nastupu
zloga duha postaju veće.
Neprijatelj Božjeg spasenjskog nauma
Novi zavjet govori o sotoni i anđelima njegovim jezikom sličnim kao
i u Starom zavjetu i u židovskoj književnosti. Premda se izražava
pučki, ipak ne prikazuje sotonu i demona folklornim slikama kao što
susrećemo u židovskoj izvanbibldjskoj literaturi.
Naglašava nevidljivu
i lukavu prisutnost demona, ali ne pokazuje interes za demone: ne govori o njihovu porijeklu,
već o njihovu odnosu prema čovjeku, o njihovu suprotstavljanju ostvarenju Božjeg spašenjskog plana.
Tako se
demonologija Novoga zavjeta razlikuje od one u Starom zavjetu i židovskoj predaji;
ne može se jednostavno svesti na jednu od tih.
Imena kojima se označuje protivnik Božjeg spasenjskog nauma dolaze
iz Starog zavjeta i židovske misli. Satan (satanas) i đavao (diabolos) u
biti su isto. Satan je protivnik, đavao je klevetnik. Biće po sebi nevidljivo,
ali čije se djelovanje ili utjecaj očituje u djelatnosti drugih
bića (zid duhovi) ili pak u napasti. Stari zavjet vrlo rijetko govori o
Satanu i brižno izbjegava svaki primisao dualizma. On je kao jedan
od anđela na dvoru Jahvinu. Ima ulogu javnog tužioca, bdije nad
poštivanjem Božje pravednosti i Božjih prava na zemlji.
U Jobu se
pojavljuje kao neprijatelj čovjekove sreće (Job 1—3), postaje »napasnik« i ubojica ljudi (Mudr 2, 24).
Sotona i đavao imaju temeljnu značajku demonskog: neprijatelj je čovjeka i njegov tužitelj pred Božjim
sudom. Biblija pokazuje »krajnu trijeznost ograničujući se na to da
nas upozori na postojanje tog lika i na njegove spletke, a tako i na
sredstva kojima ćemo se od njih zaštititi«.
Naprotiv kasno židovstvo i književnost Starog istoka opširno o njemu govori.
U rabinskom židovstvu Satan je anđeo zatirač. Kao Belial, Sammael želi raskinuti savez
između Boga i njegova naroda navodeći ih na grijeh. On se suprotstavlja Božjemu planu (Stara zmija).
U Kumranu Satan je redovito Belial. Bog je stvorio Beliala, anđela
tame, duha grijeha koji mrzi Boga i pravedne. Bog je stvorio dva duha
u čovjeku, duha tame koji je izvor grijeha koji sinove svjetla zavodi
i duha svjetla, kneza svjetla. To odgovara dvama nagonima u čovjeku
i čovjek slobodno bira. Borba svjetla i tame prožima i upravlja ljudskom poviješću,
ali na kraju zlo će biti uništeno, prestaje grijeh, svršavaju patnje i uzdisaji i nastupa
blaženi život u zajedništvu s anđelima.
Demon — daimonion dolazi iz grčkog kulturnog područja. Etimološki
daimon (možda od dai) znači rastrgati, raniti; prema tome: lešinar,
sisač krvi, vukodlak (hebr. mazziquin). Pojam je neodređen. Može
označavati božansku moć koja djeluje u prirodi i u životu, gotovo kao
theos-bog, ali redovito kao strašni, užasni, kobni glasnik božanstva. U
filozofiji razvija se pod utjecajem pučke religije ideja posrednika božanstva i svijeta.
U pučkoj religiji su duhovi pokojnika, utvare, bića
koja ljudima zlo donose.
U helenizmu se javlja daimon i znači božanstvo, duše pokojnika (kao
mani, genij zaštitnik), dok su daimonia bića koja nadilaze čovjekove
sile, i djeluju redovito zlokobno na čovjeka; odgone se magijskom moći.
U Starom zavjetu nemamo ime posebno nego se rabi ruah-duh, osobno
zamišljen. Može biti Božji duh, dobri duh, ali redovito ruah raah —
zao duh. Izraelci vjeruju u demone ilii zle duhove. Nazivaju ih šedim
(zlodusi) što je i prezrena oznaka za idola (Ps 106,36) ild šearim (šar —
jarac; 2 Ljet 11, 15). Nazivaju se i Lilit (ženski lik), Azazel, Asmodej,
Aluqa...
U izvanbiblijskoj literaturi, u apokrifima i u Kumranu pojavljuju se
kao zavodnici čovjeka i Božji neprijatelji. Podložni su sotoni (Belialu).
I u rabinskoj književnosti imaju važnu ulogu. Škode ljudima; borave
na nečistim mjestima; imaju osjetne potrebe; najčešće se nazivaju
»nečisti duhovi«. Ne tjeraju se čarobnjaštvom, već amuletima i egzorcizmima.
U Novom zavjetu Belial — knez tame (Kumran) susreće se kod sv.
Pavla kao Beliar (2 Kor 6, 15) i označuje vodu zlih duhova koji se suprotstavljaju Kristu.
Neki rukopisi čitaju Belian, Belial, što hebrejski
znači bezvrijedan ili zao, opak. Hebrejskog je podrijetla i Beelebub,
knez demona (Mt 12,24) od Baal — Zebub, krivo čitanje radi prezira
idola.
U Novom su zavjetu duhovi-demoni daleko od Boga; neprijatelji su
čovjeka. Imaju uvijek atribut »zao«, »nečist«, »opak«... Ističu se dvije
oznake demona: nevidljivost, nema tijela kao čovjek, i težnja za zlim,
suprotnost Bogu i dobru čovjeka.
U Otkrivenju đavao i Satan se poistovjećuju sa Zmijom u Postanku
(Otkr 12,9).
Jednako i u Ivanovim spisima (Iv 8,44; 1 Iv 3,8). U
Pavlovim se spisima spominju nadljudska bića, sad skloni Kristu, sad
ravnodušni, sad neprijatelji Krista i kršćana. U Kološanima (2,15):
Bog »skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih
povorci s njime vodi.« Potiče vjernike na budnost jer »nije nam se
boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača
ovoga mračnoga svijeta, protiv lažnih duhova po nebesima« (Ef 6,12).
Naglasak nije na opisu demona ili na njihovu boravištu, nego na težnji da se potaknu vjernici
da se bore s Kristom hrabro i ustrajno u snazi vjere. Neprijatelji kršćanstva su bića moćna i
nevidljiva, koja su opasnija od čovjeka (»krvi i meso«). Prema shvaćanju vremena to su
duhovi koji upravljaju zvijezdama, i po njima
svemirom i sudbinom čovjeka. Nevjerni su postali Bogu i žele ljude
odvratiti od Boga i sebi ih podložiti. Krist je došao i oslobodio nas od
tog ponižavajućeg, ropstva grijeha, da se oboružani njegovom silom
možemo pouzdano boriti protiv zloduha.
Shvaćamo sada i naslov »knez ovog svijeta«, demon (Iv 12,31). U
Isusovim se kušnjama pokazuje kao gospodar zemaljskih dobara, sjaja,
i moći (Mt 4, 9). Isus ga odlučno odbija: »Odlazi, sotono!« (4 9).
U Novom zavjetu vidimo očito značenje razlike. Iako u imenima i
djelovanju sotone i njegovih anđela izričaji su isti, ipak je bitna razlika.
U novozavjetnim spisima demon nikad nije povezan sa smrću,
niti se poistovjećuje s nagonom čovjekovim n,a zlo. Smrt i demon su
različite stvarnosti. U središtu je novozavjetnih spisa odnos sotone
prema Bogu i prema Isusu. Sotona je protivnik Boga, koji traži čovjekov poklon.
Zato je, dosljedno, neprijatelj čovjeka. Ali Krist ga
pobjeđuje.
Nema u Novom zavjetu velike razlike između izričaja sotona, đavao,
demon, zloduh i slično. Niti između singulara i plurala, iako je često
u pluralu (Mt 25, 41). Bitna je konstanta: neprijateljstvo demona protiv Boga i Božjeg spasenjskog nauma.
Sotona je uvijek suprotnost
Bogu i njihovim planovima. Bog je ljubav (1 Iv 1,8). Sotona je
mržnja, ubojica od početka (Iv 8,44). Bog je istina, svjetlo (1 Iv 1,5).
Sotona je lažac i otac laži (Iv 8,44), njegovo je kraljevstvo, kraljevstvo tame (usporedi Lk 22,53).
Prijevara, nevjera, laž, oznake su
demona, te mržnja protiv Boga i čovjeka.
U Novom se zavjetu ne
raspravlja o porijeklu sotone, i zašto je takav. Sigurno je Božje stvorenje i kojeg
Bog pobjeđuje svojom riječju. Ipak se daje naslutiti sadašnje stanje demona kao posljedica
jednog izbora u početku. To se
krije u Isusovoj zagonetnoj riječi: »On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini,
jer nema istine u njemu« (Iv 8,44).
Ali nemamo rasprave o njegovoj prošlosti i naravi.
Put kršćanina je Isus označio kao put ljubavi, da budemo »sinovi Oca
koji je na nebesima« koji daje da »sunce njegovo izlazi nad zlima i
dobrima« i da kiša pada »pravednicima i nepravednicima« (Mt 5,45).
Pavao u himni ljubavi (1 Kor 13) naglašava da je ljubav iznad sviju
karizmi, i bez nje nijedan dar Božji ne bi imao vrijednosti. Po ljubavi
Bog već sada pripravlja ono što će biti svijet budućnosti, vječnosti,
blaženstva. Sotona širi mržnju, umorstvo, osvetu, laž, varku da bi poništio Božji
plan koji Otac po Isusu Kristu ostvaruje. Ta borba sotone
protiv Boga i Krista njegova je najuočljivija značajka.
Isus naviješta da će djelovanje sotone biti pojačano u njegovoj muci.
Sotona će tada zaiskati da rešeta malo stado učenika i osobito Petra na
otpad od Krista (Lk 22,31 s). Prema sv. Ivanu bit će to posljednja
bitka između Isusa i sotone (Iv 12, 31). On djeluje u Judi (6,70). Na
posljednjoj večeri, iza kako je uzeo zalogaj koji mu Krist daje kaže
Ivan: »Uđe u nj sotona« (13,27), tj. postaje prikladno sredstvo u njegovim rukama.
Nastavlja Ivan: »Odmah iziđe. A bijaše noć!« (13,30).
Prešao je iz svjetla koje je Isus u tamu demona.
Sva tri sinoptika otvaraju javno Isusovo djelovanje s kušnjom u pustinji (Mk 1,12 si. i par.).
Ulomak je dosta težak, pun tajna. Ali jedno je
sigurno da želi istaknuti kako počima odlučna borba između sotone i
Isusa Krista. Isus je istiniti borac protiv sotone, i pobjeđuje ga svojom
posvemašnjom podložnošću Očevoj volji, slijedeći put spasenja, koje je
Otac od vječnosti odredio. I ta borba prati Isusovo djelovanje do konačne pobjede u smrti.
Tako otkriva i pokazuje svakom čovjeku jedini
put spasenja i dobra: slijediti ljubavlju i sinovskim predanjem Očevu
volju.